HTV-ov Predsjednik služi samo jednom: Širenju mita o Tuđmanu

HTV-ov Predsjednik služi samo jednom: Širenju mita o Tuđmanu
Foto: Screenshot HRT

HTV je radni tjedan započeo udarnički: sinoć je na Prvom programu u prime timeu na rasporedu bila dupla doza domoljublja. 

U 21 sat je išla nova epizoda Generala, trash serije Antuna Vrdoljaka o Anti Gotovini, a uvod tome je u 20 sati bila prva epizoda dokumentarno-igrane serije Predsjednik o Franji Tuđmanu, još jedan uradak iz autorsko-produkcijske radionice novinara Gordana Malića i Miljenka Manjkasa, bivšeg Tuđmanovog savjetnika za medije. Predsjednik, pa General - tko nakon gledanja toga ne bude držao ruku na srcu dok svira himna, očito je jedan od onih koji nikad nisu željeli Hrvatsku.

Na temelju prve epizode može se zaključiti da je Predsjednik tehnički mnogo kvalitetniji proizvod od diletantski napisanog i režiranog Generala, ali i da se tu ipak radi o još jednom hagiografskom radu o “prvom hrvatskom predsjedniku”. 

Serijal u čast prvog hrvatskog predsjednika, ne kritičan dokumentarac

Uostalom, HTV Predsjednika reklamira kao serijal naručen u povodu 20. godišnjice Tuđmanove smrti - u čast osnivaču HDZ-a, a ne kao doista kritičan dokumentarni serijal napravljen u ime javnog interesa. 

Za razliku od Malićeva dokumentarnog serijala o hrvatskim premijerima, Predsjednik se u prvoj epizodi ispostavlja kao ambicioznije zamišljen i ušminkaniji projekt, ima tu čak i kompliciranih pokreta kamere u igranim dijelovima, ton je bolje kvalitete, a montaža svrsishodna. 

>> Pogledali smo prvu epizodu dokumentarca o hrvatskim premijerima, ovo bi samo HRT-u palo na pamet prikazivati

Najbolje portretiran Tuđman u odnosu na ranije igrane inkarnacije

Tuđmana u igranim dijelovima glumi više glumaca - dobivamo tako u par scena i Tuđmana tinejdžera - no najvažniji je Vinko Kraljević koji prvog predsjednika RH portretira u zreloj dobi, dok upravlja Hrvatskom. Kraljević je odjeven i našminkan da što više sliči Tuđmanu, pritom je najbolje pogođena frizura i Tuđmanovo držanje i gestikulacije, tako da se može reći da je to vjerojatno najbolje portretiran Tuđman u odnosu na prethodne igrane inkarnacije. 

Kraljević je nedvojbeno bolji od Dražena Kühna koji je u Manjkasovom paranoidnom serijalu Rat prije rata - još jednoj skandaloznoj perjanici HTV-a - glumio Tuđmana kao zagrebačkog umirovljenika koji se nalazi u mreži Udbe, ali ipak uspijeva promišljati hrvatsku budućnost. Bila je to nenamjerno karikaturalna izvedba pa i u odnosu na nju Vinko Kraljević ostavlja bolji dojam. Pritom to ne znači da je Kraljević doista dobar impersonator Tuđmana jer mu igrane scene ne daju previše dijaloga, već da je ponudio njegovu prvu pristojnu izvedbu.

Malić je okupio relativno respektabilnu ekipu Tuđmanovih suradnika - Ivić Pašalić, Mate Granić, Andrija Hebrang itd. - koji govore o prvom predsjedniku RH, kao i njegova biografa Darka Hudelista, nekoliko povjesničara i drugih svjedoka vremena. Vidljivo je da se pazilo da postoji raznolikost glasova, ali i da budu izostavljeni Tuđmanovi možda najžešći kritičari niti da se propitaju alternativne njegovoj politici ili analiziraju njene posljedice. Tuđman je u Predsjedniku prvenstveno pozicioniran kao osnivač hrvatske države, što onda i svaku njegovu kritiku čini manje relevantnom jer je nacionalno postavljeno kao vrhovni kriterij.

Tuđman kao suverenist protiv koga se urotio cijeli liberalni Zapad

U prvoj epizodi obrađen je prosvjed protiv prodaje Radija 101 kao jedan od prijelomnih točaka Tuđmanove vladavine, nakon čega se odlazi u Tuđmanovo djetinjstvo i mladost, da bi se na kraju završilo s njegovim kasnim prihvaćanjem katoličanstva, obilježenim obolijevanjem od raka i približavajuće smrti. Dramaturški je tu mnogo različitih tema, no Malić to uspijeva scenaristički posložiti tako da priča relativno tečno ide svojim tijekom, naznačujući da se želi obuhvatiti Tuđmanov život u punini.

Zanimljivo je da se inzistira na Tuđmanu kao suverenistu, protiv kojega se u drugoj polovici 1990-ih urotio liberalni Zapad. Tuđman je bio dobar Washingtonu dok je surađivao oko postizanja mirovnih sporazuma, a nakon toga su mu okrenuli leđa, sugerira Predsjednik, čime širi stari desničarski narativ o Hrvatskoj kao o “neželjenom djetetu” međunarodne zajednice, državi za koju velike sile nisu željele da postoji, ali ju je Tuđman ipak i unatoč svemu uspio stvoriti.

Falsificiranje teme slobode medija pod Tuđmanom

Malić se trudi u prvi plan gurnuti neke nategnute pohvale na račun Tuđmana iz međunarodne zajednice (npr. da je razumniji od Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića) te falsificira temu slobode medija u 1990-im, prikazujući kao postojanje Feral Tribunea i Radija 101 dokazuje da je Tuđmanov režim bio demokratski. 

Posve se ignorira da je HTV početkom 1990-ih kadrovski i nacionalno očišćen, da je bio Tuđmanova de facto privatna državna televizija, o čemu uostalom svjedoči i život producenta Predsjednika - Manjkas je iz Ureda predsjednika prešao na HTV za urednika u Informativnom programu i stvorio zloglasna Motrišta, da su feralovci bili mobilizirani i da im je suđeno zbog uvrede predsjednika, da su se u Dnevniku HTV-a objavljivale tjeralice itd. Ne spominje se ni, primjerice, sumnjiva prodaja Slobodne Dalmacije Miroslavu Kutli niti državno špijuniranje novinara, već se cijela medijska situacija svodi na infantilnu tezu “Ako je izlazio Feral, kako je Tuđman mogao biti nedemokrat?”.

Bivši američki veleposlanik u Zagrebu William Montgomery pak izjavljuje da je Tuđman zapravo htio biti kao Tito, što dosta govori o tome kako su predstavnici zapadnih demokracije gledale na Tuđmanovu Hrvatsku. 

Nedostaje širi povijesni kontekst

Iz današnje perspektive možda najviše zbunjuje i zastrašuje Tuđmanova fanatična vjera o vlastitoj povijesnoj ulozi koja je predstavljena kao vrlina, iako pripada području samoobmane. Time se preokreti s početka 1990-ih svode na odnose glavnih političkih aktera i na njihove ličnosti, čime se gura narativ ljudske povijesti koju stvaraju iznimni pojedinci, umjesto da se zahvati i, kako bi sam Tuđman rekao, silnice povijesti. Da bi se Tuđmanova uloga mogla procijeniti, potreban je povijesni kontekst u kojem je djelovao, dok se u Predsjedniku inzistira na Tuđmanu kao pojedinačnom pokretaču povijesti.

U starim intervjuima iz 1990-ih koji su možda i najzanimljiviji dio prve epizode, može se čuti i znakovita Tuđmanova rečenica da je on bio jedini spreman izboriti u ratu hrvatsku neovisnost, što se suprotstavlja predstavljanju Tuđmana kao velikog mirotvorca, što se također pokušava u prvoj epizodi Predsjednika. Prikazan je i notorni Tuđmanov govor s Plesa o “crvenim i zelenim vragovima” koji sa svojim međunarodnim patronima rade protiv Hrvatske, koji će neki danas nazvati proročanskim, dok ga drugi smatraju krunskim dokazom protiv Tuđmanova autoritarnog načina vladanja. 

Stoga u Predsjedniku možda najviše nedostaje još samog Tuđmana iz arhivskih snimaka, njegovih izjava i intervjua jer prvi predsjednik RH doista je bio pričljiva osoba koja svoja mišljenja nije držala za sebe. O Tuđmanu se sve može vidjeti iz onoga što on sam radi i govori, nema tu neke tajnovitosti ili nejasnoća. 

Propaganda s dozom stila i kompetencije

Zato ne čudi da Malić forsira Tuđmanu sklone sugovornike da tumače predsjednikove riječi jer previše autentičnog Tuđmana ozbiljno ugrožava domoljubni, nacionalistički i desničarski mit o “prvom hrvatskom predsjedniku doktoru Franji Tuđmanu”. 

Predsjednik se u prvoj epizodi više bavio glancanjem mita nego analizom stvarnosti Tuđmanove vladavine, ali ipak ne na vulgarno uvredljiv način nego s određenom dozom stila i propagandne kompetencije, što su recimo od jednog Jakova Sedlara ne može očekivati. 

Da, Malićev Predsjednik je bolji od Sedlarova filma Hrvatski George Washington, što je pohvala na koju se usuđujemo nakon prve epizode, uz napomenu da će trebati pogledati i sljedeću.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara