“RODNA konferencija ide za tim da uništi ono što je najbitnije, obitelj, djecu, roditelje. Dovest će nam žene koje će biti nad saborom i nad svim i one će zapovijedati što će se raditi. Iznad sudstva će biti, iznad pravila države, svega. Postat ćemo robovi”, izjavio je jučer u televizijske kamere stanoviti fratar u Splitu na prosvjedu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Njegova se idiotska izjava sada ismijava na društvenim mrežama, a zanimljiva je i o tome što još jednom ilustrira kako protivnici ratifikacije izvan liderskog kruga tog pokreta nisu u stanju suvislo artikulirati čemu se i zašto protive, pa čak govore o nekakvoj “konferenciji” umjesto o “konvenciji”. 

 

No, najveća je društveno-politička vrijednost ove izjave jer još jednom plakativno ilustrira da je u korijenu protivljenja Istanbulskoj konvenciji, odnosno Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ništa drugo nego mržnja prema ženama i ravnopravnosti žena. To naravno većina pametnijih protivnika IK demantira, dapače smatra uvredljivim što ih se nešto tako uopće pita, no istina izlazi iz usta onih manje politički vještih, poput spomenutog fratra, kao i iz ponašanja i izjava nekih od najglasnijih protivnika ratifikacije.

 

 

Primjerice, kada su novinari na prosvjedu protiv IK u Zagrebu upitali kolumnista Večernjeg lista Nina Raspudića, poznatog i kao oduševljenog podržavatelja Željke Markić, slaže li se s time da je “nasilje nad ženama u Hrvatskoj veliki problem”, on je u pravedničkoj iritaciji odgovorio: “Mislim da je to pitanje uvredljivo i potpuno izlišno, dakle nitko ne dovodi u pitanje nasilje nad ženama, mi znamo što je problem i o čemu razgovaramo. Takva pitanja smatram podmetanjima jer to nikome nije sporno.” 

 

Raspudić dakle smatra nespornim da je nasilje nad ženama u Hrvatskoj veliki problem, dapače uvredljivo je i potpuno izlišno uopće to pitati. No, kada se pogleda više stotina kolumni koje Raspudić godinama petkom objavljuje u Večernjem listu, primijetit ćete da se temom nasilja nad ženama u Hrvatskoj nije skoro nikad bavio. Raspudić piše o svemu i svačemu, nema toga o čemu se neće očitovati, ali eto već godinama nije u stanju posvetiti ni pet kolumni nečemu što i sam definira velikim problemom u Hrvatskoj, a to je nasilje nad ženama.

 

Simbol takvog ženomrzačkog stava su proteklih dana postale štikle i baletanke, koje u svojoj televizijskoj emisiji promovira Velimir Bujanec, gost na inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović i neonacist koji je osuđen jer je kurve plaćao kokainom, te saborski zastupnik dijaspore Željko Glasnović. 

 

Za njih dvojicu i njihove obožavatelje nema veće uvrede od toga da nekom muškarcu poruče da bi zbog podrške IK trebao ubuduće nositi štikle, jer u njihovoj mizoginoj i patrijarhalnoj perspektivi nema većeg poniženja za muškarca nego da na bilo koji način bude povezan s onime što se smatra rodnog ulogom žene. Biološki gledano, štikle sigurno nisu nešto što je inherentno ženskom spolu, one su zapravo savršena i savršeno banalna ilustracija onoga što se u IK naziva “društveno uvjetovanim rodnim ulogama” - patrijarhalno društvo određuje da je ta vrsta obuće prihvatljiva samo za žene, dok je za muškarce sramotna. Na stranu činjenica da su štikle prilično neudobna obuća, no muškarac u štiklama bi trebao biti problematičan kao žena u hlačama.

 

 

Ono što ekstremna desnica svojim mahanjem štiklama poručuje jest da je ultimativno poniženje za muškarca na bilo koji način biti feminin, oni bi rekli “ženskast”, a to je poniženje jer biti žena manje vrijedi od biti muškarac. Da doista vjeruju u ravnopravnost žena i da žene poštuju kao sebi jednake, onda ne bi trenutna obilježja ženskog rodnog identiteta poput štikli koristili u svojim napadima na političke neistomišljenike, s namjerom da ih ismiju i ponize. 

 

Iz usta splitskog fratra prokuljala je uobičajena konzervativna i fundamentalistička mržnja prema emancipaciji žena, kojoj su se protivili na svakom koraku kroz stoljeća, od mogućnosti da žene imaju pravo glasa, preko mogućnosti da se mogu razvesti od svojih muževa, do aktualnog primjera protivljenja europskoj konvenciji o zaštiti žena od nasilja. Tu je historijsku dimenziju mržnje i nasilje prema ženama izvrsno u svojem govoru podrške IK naglasio zastupnik Mosta Marko Vučetić, a nju se ignorira u svim argumentacijama protiv IK, kao i hrvatsku realnost i porazne statistike o nasilju nad ženama.

 

Najveći je moralni poraz kritičara ratifikacije IK što niti jedan od njih nije zauzeo stav da se u njoj doista nalazi tzv. “rodna ideologija”, ali da je unapređenje zaštite žena od nasilje jednostavno tisuću puta važnije od toga, te da će zato ratifikaciju podržati. 

 

 

Nažalost, baš je obratno, protivnici IK učinili su sve da se o temi nasilja nad ženama u Hrvatskoj ne razgovara, nego da se bavimo time tko u Kanadi ulazi u koji WC. Posve je jasno da je takav ženomrziteljski stav prema ženama utemeljen u katoličkoj rodnoj ideologiji, izražen kroz stav da se žena jedino realizira u braku s muškarcem i kao majka, da ne može biti svećenica. Ženomrzački i patrijarhalni stav izražen je i u poznatim svećeničkim izjavama da je žena “drugotna”, da je “štraca”, da je “korak unatrag” donositi zakone koji žene štite od nasilja, da je jedina zaštita od nasilja u koju se smije ufati Isus, a nikako europska konvencija i državno zakonodavstvo. Sve te stvari izgovori su koje koriste hrvatski svećenici, biskupi i teolozi, pa ne čudi da potkapacitirani pripadnici klera zamišljaju horor i distopiju u kojoj muškarci postaju robovi žena, umjesto da i dalje žene budu njihove ropkinje. 

 

Zato protivnici IK demoniziraju i karikiraju feminizam, zato mnogi među njima sanjaju o tome kako će ženama kroz zabranu pobačaja ograničiti mogućnost da odlučuju o vlastitom tijelu, a nikad im ne bi palo na pamet da zagovaraju, primjerice, zakonski obaveznu vazektomiju kao način sprečavanja neželjene trudnoće. Jer njima je u redu tlačiti žene i postavljati im posebne uvjete o tome što smiju ili ne, ali iste kriterije odbijaju primijeniti na sebe.

 

Slično izjavi mizoginog splitskog fratra je u saboru govorio i Zlatko Hasanbegović, u svojem strastvenom pledoajeu protiv IK, završivši u zapjenjenom krešendu da hrvatsku budućnost neće određivati “babe i sluškinje”. Nije pojasnio zašto bi to bilo loše; naime, Hrvatskom su dosad upravljali oni koji se rodno najviše vole definirati kao muževi i vitezovi, pa su cijelu zemlju doveli na rub ponora. Teško je zamisliti da bi “babe i sluškinje” mogle više uništiti Hrvatsku od svim muškaraca koji su je dosad vodili. 

 

 

Naravno, svi oni koje se prozove kao mrzitelje žena će to demantirati i krenuti poetizirati o Gospi kao idealu i ljubavi prema vlastitoj materi. Senzibilni katolik Stier vjerojatno među prvima. No svi propuštaju uvidjeti da je to njihova patrijarhalna, katolička definicija žene, koja oduzima ženi pravo i mogućnost da se sama definira kako želi, a ne da bude puka izvršiteljica zadane rodne uloge. Žena se naravno može odlučiti i realizirati isključivo kroz majčinstvo, ali ona time nije ni više ni manje vrijedna od drugih žena koje biraju drugačije prioritete niti je ideal prema kojem se ostale žene moraju ravnati. 

 

Sve to su izrazi mržnje prema ženama, ženskoj ravnopravnost i ženskoj autonomiji, prema napretku prava žena koji nužno znači promjenu i ukidanje nekih tradicija jer su te tradicije ženomrzačke. 

 

Zato su, paradoksalno, žestoke rasprave i prosvjedi koje je izazvala ratifikacija Istanbulske konvencije doista omogućili da se u hrvatskom društvu jasno vidi tko žene smatra ravnopravnima, a tko ih smatra manje vrijednima, tko prepoznaje da je nasilje nad ženama problem protiv kojeg se treba boriti, a tko ne. Oko toga ne treba imati nikakve sumnje - protivljenje Istanbulskoj konvenciji utemeljeno je na mržnji prema ženama i mržnji prema ravnopravnosti žena, ničemu drugom.