Ima li išta tužnije od škola koje se zatvaraju jer više nema učenika?

Ima li išta tužnije od škola koje se zatvaraju jer više nema učenika?
Foto: Index/Google Street View

DAVNO je to bilo, 1871. godine, no lako možemo zamisliti kako je priča išla. Car i kralj Franjo Josip sjedio je u svom radnom kabinetu, a tajnici su mu dodavali dokumente za potpis. Na jednom je bio carski ukaz o uvođenju obveznog školstva na cijelom području tadašnje Vojne krajine (njemački Militärgrenze), dijelu današnje Hrvatske kojim je Austrija izravno upravljala. Budućnost carstva traži školovanu radnu snagu. Franjo Josip vjerojatno je kratko pregledao već dogovoren ukaz i potpisao ga. Možda je i pomislio: "Došla su nova vremena."

>> Hrvatska umire: Zatvaraju se škole, u njih 117 nije upisan nijedan novi učenik

Nekoliko dana kasnije, kopije naredbe došle su do vojnih zapovjednika (cijelo područje je bilo pod izravnom vojnom upravom). Pozvali su glavne inženjere. Razgovori su vojnički, kratki, na službenom njemačkom jeziku: "Njegovo veličanstvo je uvelo obveznu osnovnu školu." Dokumenti govore kako je godine 1871. u Vojnoj krajini, tri godine kasnije nego u ostatku Hrvatske, uvedeno obvezno četverogodišnje obrazovanje, koje je krajem Drugog svjetskog rata produljeno na osam godina.

Hrvatska je u to doba slabo razvijena, postoji tek poneka popločana i uređena cesta. Do mnogih sela nema ni puta za kola, nego se može pješice, na konju ili magarcu. Električno napajanje je tek negdje u glavi mladog Nikole Tesle, proći će još 15 godina dok Benz ne napravi prvi praktični automobil, tek pokoji grad ima plinsku rasvjetu, a samo najveće tvornice usamljeni parni stroj.

Nekada se gledalo u budućnost - trebali su pismeni radnici

No Carstvo gleda na budućnost. Potrebni su pismeni radnici. Ne više neuki i nepismeni ljudi koji znaju raditi samo ono što su naučili od svojih starih. Stiže novo zanimanje - tvornički radnik, a potrebni su i novi trgovci, inženjeri, pravnici. Potrebno je da sva djeca nauče čitati i pisati.

Austrijski i mađarski vojni i civilni inženjeri prolaze cijelu zemlju. Grade se škole. Od velikih zgrada u gradovima, do malih škola, kasnije područnih, u manjim mjestima. Još ih i danas ima, tko voli obilaziti Hrvatsku moći će primijetiti kako su mnoge te zgrade područnih škola sačuvane. Jednostavno su građene, obično od strane lokalnih ljudi i lokalnim materijalima, pod nadzorom školovanog inženjera. Podrum s malim prozorima za skladištenje drva i ugljena. Nekoliko učionica u prizemlju. Gore na katu, stan za učitelja ili učiteljicu. Ponegdje i stan za domara.

Mnogi su iz učiteljskih škola dolazili izravno na radna mjesta, u sela za koja nikada nisu ni čuli. Ostavila bi ih kočija na glavnoj cesti, po deset kilometara od sela, pa bi onda prašnjavim putem kretali prema novoj školi i novom životu. Treba školovati djecu! To je bio prioritet Carstva koje je živjelo stotinama godina. Treba ulagati u obrazovanje. Trebamo nove radnike.

Nakon toga, kretalo se dalje. Gradile su se škole za svih osam razreda, gradile su se i gimnazije. Biti učitelj bilo je ponos. U to doba, učitelji su bili oni koji su širili ne samo školsko nego i opće znanje. Samo kao primjer, mladi profesor Oton Kučera još je 1888. godine u Požegi osnovao prvu školsku zvjezdarnicu - možete zamisliti koliko je oduševljenje u ono doba izazivalo gledanje kroz jednostavne teleskope.

Postojala je razvojna vizija - ljudi su potencijal, a znanje je moć

Austro-Ugarska, čiji smo dio tada bili, imala je razvojnu viziju. Škola u svakom selu. Svugdje gdje su ljudi. Čak je i danas gotovo napušteno Biševo pokraj Visa imalo školu, otvorenu davne 1891. godine, tada u privatnoj kući. Za naredne države, 1937. sagrađena je lijepa jednokatnica. Zapisi govore da je sav građevinski materijal prenesen na gradilište dobrovoljnim radom stanovnika. Ljudi su znali koliko je važno imati školsku zgradu. No već 1962. nije bilo učenika.

Sustav s nekoliko razreda, učiteljem i domarom dugo se održao. I danas će se mnogi stariji sjetiti dolaska u školu, malo prije 8 sati, gdje ih na vratima dočekuje domar koji je rano ustao i naložio peći kako bi učionica bila ugodna i topla. I učitelji koji ih podučavaju novim znanjima, djecu koja će sutra postati bravari, kuhari, inženjeri elektrotehnike, strojari, pravnici, ekonomisti ili novi učitelji. Puno malih glavica poput spužvica su upijale znanje svojih učitelja upravo u tim malim školama. A onda su odlazile kući, uz pozdrav onog istog dobroćudnog domara koji je već spremao ugljen ili drva za sutra. 

Ljudi su potencijal, a znanje je moć. Dobro je to znala Austrija kada je tamo negdje neko carevinsko vijeće odlučilo da djeca moraju ići u školu. Da svi, baš svi, moraju naučiti pisanje, čitanje i matematiku.

Onda smo počeli zatvarati škole

Prošlo je od tada gotovo 150 godina. Ratovi su prohujali ovim krajevima, no začudo, puno je tih malih škola ostalo. Nadživjele su Austro-Ugarsku, nadživjele su i Jugoslaviju (premda je već šezdesetih počelo gašenje jer ljudi su krenuli prema gradovima). No u novom stoljeću, u novoj neovisnoj Hrvatskoj, čini se da više nitko ne vidi perspektivu u tim malim mjestima. Ove, 2018. godine šest škola se zatvara jer u njima više nema učenika. Više nema niti jedne jedine male pametne glavice koju netko treba učiti. Nitko se neće pojaviti ove jeseni na vratima. Nema više ni dobroćudnog domara, a učiteljica koja je do ove godine čekala svojih nekoliko učenika morat će krenuti dalje.

Austro-Ugarske nema već punih stotinu godina. Od inženjera koji su gradili te škole ostali su samo nadgrobni spomenici s uklesanim činom ili upravnim položajem. No škole su ostajale i trajale. Bile su ponos svog vremena i ponos države koja je mislila na svoje najudaljenije krajeve. Neke od tih škola su u svijet poslale punih stotinu i pedeset generacija djece. Djeca su rasla u odrasle ljude, osnivala nove obitelji. Neki su ostajali u svom mjestu, osnivali obitelji, gledali kako njihova djeca pa unuci idu u te iste škole. Neki su otišli pa su im u uspomeni ostala prva znanja, prve ljubavi, prva padanja na školskoj livadi. Onaj isti domar koji bi ogrebotinu narodski očistio domaćom rakijom i stavio zavoj.

U 117 škola više nema niti jednog prvašića

A sada, u neovisnoj, suverenoj, samostalnoj Hrvatskoj, kako političari vole reći ponosnoj članici NATO-a i Europske unije, "strateškim partnerom" jedne Amerike, šest škola će biti zatvoreno. Vjerojatno zauvijek. Čuvat će ih možda deset, možda trideset godina, ali jednom će krov propustiti, kiša će ući i više nikoga neće biti briga. U još 117 škola nema niti jednog prvašića. Nema niti jedne jedine malene radoznale glave koja prvi dan plašljivo dolazi u školu noseći onu preveliku torbu, kako bi iz nje izrastao poljoprivrednik, inženjer, novinar, astronaut… Kako bi njegov učitelj ili učiteljica za dvadeset godina, možda u i mirovini, vidjeli ime svojeg učenika i rekli: "Ovaj dečko, ova djevojka, ovi danas odrasli ljudi koji su otkrili novi lijek, napisali predivnu knjigu ili otišli na let u svemir - to je moj učenik! To je moja učenica!" To je svrha prosvjetnog radnika! Poslati ih u svijet i uživati kada ih vidite kako su uspjeli u svom poslu i svom pozivu.

Što reći? Kako će te zatvorene škole pomalo nagrizati kiša, vjetar i bršljan, tako će i ta mjesta bez škole pomalo postajati vikend-naselja, a onda nestati.

Kamo ideš, Hrvatska? Šest zatvorenih škola i 117 bez ijednog prvašića - to je daleko najtužnija vijest ove godine. Hoće li na kraju ostati samo prazne zgrade u kojima će rasti drveće i pomalo brisati tragove da smo ikada tu bili uopće, a kamoli da su prije 150 godina tu neki dragi ljudi učili nove generacije djece i spremali ih za životni put? Pogledaj malo sebe, Hrvatska. Gdje idemo?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara