INTERVJU S TEDESCHIJEM "Prije su pitali zašto sam kupio Cedevitu, sad - koji mi ju je idiot prodao"
Foto, video: BHT1
Sanela Prašović Gadžo: Često ste Vi u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, vežu Vas i biznis i prijateljstvo za našu državu. Sada smo mi Vaš gost ovdje u Zagrebu. Kada ja kažem Sarajevo i Bosna i Hercegovina, na što Vi prvo pomislite?
Emil Tedeschi: Prvo, ja nemam tu neku podjelu na vas i nas, to valjda ide od odgoja i primarne emocije. Ja se u Sarajevu i u BiH osjećam doma i to sad nije pusta priča za Vaše gledateljstvo, nego to ima veze sa porijeklom, sa zajedničkim životom. Živjeli smo 10, 20 ili 25 godina prvih mog života u jednoj državi, pa sad imamo granice, imamo svako svoju državu , ali to još uvijek ne može umanjiti ili promijeniti stav da se ja stvarno u Sarajevu i u BiH osjećam kod kuće. Ne samo zato što Atlantic Grupa ima ozbiljan i velik biznis u BiH, nego prije svega ja u BiH imam puno prijatelja, tamo sam slobodan i odlazak u Sarajevo doživljavam kao veliko veselje, a ne kao dolazak u goste. Onda kada dođem dišem Sarajevo punim plućima i baš zato što se smatram dijelom raje i što me ljudi prihvaćaju kao da sam stalno u Sarajevu, moja emocija za Sarajevo je izuzetna.
Sanela Prašović Gadžo: Pri kraju emisije ponovno ćemo se vratiti Vašim boravcima u Sarajevu, mnogo toga su meni Vaši prijatelji ispričali o tome!
Emil Tedeschi: Lažu. Previše se to romansira.
"LJUDI NA NAŠIM PROSTORIMA NE VOLE USPJEH"
Sanela Prašović Gadžo: Podijelit ćemo malo toga sa gledateljima na kraju, a da se mi vratimo Vama. Sretna sam što možemo ispričati o Vama priču u emisiji o tome kako je krenulo to da kao mlad čovjek uđete i pokrenete svoj biznis i da danas govrimo o 26 godini postojanja Atlantic Grupe. '91. godine ste registrirali dvije kompanije, jedna se bavila papirom, druga distribucijom, nakon toga ste ubrzo donijeli odluku da ugasite djelatnost, to je bio papir. Možemo li gledateljima ispričati kako je to izgledalo, pogotovo kada kažemo to '91. i sve ono što se dešavalo i u Hrvatskoj i na ovim prostorima onako malo dodatnu nervozu unosi, kako je upće bilo tada poslovati?
Emil Tedeschi: Ne voli javnost naših prostora uspjeh i ljudi vam priznaju sve osim uspjeha pa onda i moja priča koja djeluje izuzetno romansirano i sigurno je subjektivna, kod dijela javnosti stvara još nekakvu dodatnu sumnju. Naime, kod nas vam sve mogu oprostiti osim uspjeha, pa ili vam je neko darovao, ili vam je neko namjestio. Činjenica da sam jao kao vrlo mlad sa 22 godine bio najmlađi direktor u najvećoj nezavisnoj europskoj kompaniji za prodaju, veleprodaju papira i celuloze britanski Meteor holdings i bio sam jedan od dva direktora u Milanu, imao sam izuzetan, za tada klinca ugovor, jedino u mojoj generaciji ko je zarađivao više su bili profesionalni nogometaši ili profesionalni sportaši, koji su već bili megazvijezde i ja sam poslan od strane britanaca u Zagreb, tada još uvijek u Jugoslaviji da pokrenem filijalu njihovu za područje Jugoslavije.
Poklopilo se to sa početkom balvan revolucije u Hrvatskoj i naznakama rata za koji ja stvarno nisam mogao zamisliti u što će se sve izroditi. Mene su iz centrale u Londonu poslali da obustavim sve aktivnosti, govorim o ljetu '91. Ja sam odlučio otići na godišnji odmor i sačekati kraj ljeta da vidim šta će se događati, onda kako sam privatno bio u vezi sa tadašnjom curom, a današnjom suprugom Majom, uzeo sam nekoliko slobodnih dana, otišli smo u Milano kupiti neophodne stvari za naše vjenčanje, koje je bilo 05.10.'91. planirano i u tom periodu, dobio sam informaciju, kao i svi zaposlenici i menadžment Meteor holdingsa, sa svim svojim filijalama po Europi da je firma likvidirana od strane financijskih institucija kao u tom trenutku financijski neuspješna i da smo se svi našli na cesti bez posla. To je za mladog čovjeka šok. Nisam imao puno opcija, jedna opcija bila je da se vratim u Italiju, gdje sam živio prije toga 6 godina, djelomično se i školovao ili da ostanem u Zagrebu.
Ja sam odlučio ostati u Zagrebu, osnovao sam te dvije kompanijice Atlantic Trade i Atlantic Paper. Pozvao sam tadašnjih mojih 5 kolega, koji su radili prije toga u Meteoru zajedno sa mnom da mi se pridruže. Oni su rekli ako se neće mijenjati neki uvjeti plaća, baš ni oni nisu imali neku veliku opciju i rekli da probamo. Činjenica je da je na glavni biznis prvih godinu dana bio papir, za tiskare, štamparije i za novinska izdanja. Radili smo i sa BiH i sa partnerima u Srbiji i u Hrvatskoj i Sloveniji, ali cijelim tim raspadom bivše Jugoslavije taj se teritorij smanjivao, a papir je postao sve više strateški artikl u doba rata, ja sam tu vidio sve manji prostor za nas. S druge strane u distribuciji toaletnog papira i guma za žvakanje, što je malo bizaran artikal za početi svoju poduzetničku djelatnost, tu se pokazalo poprilično prostora, nikome to nije bilo pretjerano interesantno, to nije bilo ni na jedan način strateški i mi smo krenuli. Danas je s tim odmakom 26 godina jednostavno reći, bilo je dobro vezati se uz Wrigley gumu za žvakanje, uz Orbit itd, ali u tom trenutku čitav niz starijih kolega je smatralo da je to poprilično rizičan korak. Eto, isplatilo se.
Sanela Prašović Gadžo: Što Vam je tada uistinu bilo najteže, tih prvih godina rada?
Emil Tedeschi: Najveći izazov sam imao sa nedostatkom obrtnog, znači radnog kapitala da bih finansirao poslovni ciklus. Naime, tada niste mogli doći u banku, zakucati i reći ja bih kredit.
Sanela Prašović Gadžo: Kako ste to prevazilazili, kako ste se snalazili?
Emil Tedeschi: Najviše povjerenjem od strane dobavljača, postepenim rastom nije bilo prostora za neki rast od 20, 50 ili 100% godišnje, odnosno bio sam limitiran, kompanija bi rasla i brže da sam imao pristup kapitalu, dosta sam rastao uz pomoć dobavljača, prije svega multinacionalnih kompanija, koje su prepoznali nekoga ko je dovoljno fokusiran da pomogne proboj njihovim robnim markama i proizvodima, prvo na tržištu Hrvatske, a s druge strane ko je dovoljno pošten i koji će svoje račune plaćati. Moram reći da sam jako ponosan da se nisam nikad bavio, ni u ratu, ni nakon rata sa artiklima koji se mogu okarakterizirati kao strateški, ne zato što bih mislio da svako ko se bavio tim artiklima da se okoristio ratnom situacijom, ali stvarno mirno spavam, jer to što smo mi uvozili i distribuirali gume za žvakanje, iako ih je bilo, iako ih nije bilo, ni na jedan način naši potezi nisu utjecali na tragične sudbine ljudi koje su se događale tih ranih '90-tih i sredinom '90-tih godina i nismo imali nikakava ugovor sa državnim institucijama, ne smatram da svako onaj ko je imao je na bilo koji način neetičan, ali mi to pruža još jednostavnije miran san, jer mi nikad nijedna politička struktura, nomenklatura nije bila u mogućnosti nešto pogodovati. Mi smo praktično prodavali gume za žvakanje privatnim dućanima i prvi svoj novac zaradili na tome, možda ne postoji bizarniji artikal za zaraditi prvi milijun, nego što je to guma za žvakanje.
"IZGUBIO SAM OZBILJAN NOVAC U IZDAVAŠTVU"
Sanela Prašović Gadžo: Našla sam zanimljiv podatak da ste dok ste bili još u biznisu sa papirom bavili se i izdavačkom djelatnošću, list „Novi danas“?
Emil Tedeschi: Početkom '92. godine dok smo bili još debelo u veleprodaji papira postojao je interes da kupimo tadašnji tjednik „Danas“, najozbiljniji politički magazin ili časopis u Hrvatskoj, nekada i u bivšoj Jugoslaviji, ne zbog toga da bi uticali na političke tokove, nego prije svega smo mi vidjeli da je to brend za koji bi stvarno bilo boguhulno da se ugasi i imali smo suglasnost redakcije da bi htjeli da Atlantic postane novi vlasnik, ali tadašnja vlast u Hrvatskoj je smatrala da dva brenda, to su „Vjesnik“ i „Danas“ nikako ne bi trebala preći u privatne ruke, nego da bi trebali biti pod kontrolom države ili nekoga ko je jako blizak u tom trenutku političkoj vrhušci. Onda smo mi registrirali kompaniju „Novi danas“ gdje je cijela redakcija prešla i ja sam jako ponosan na to razdoblje. Na tom poslu sam izgubio ozbiljan novac, i za ondašnje vrijeme i za današnje, iako bi danas Atlantic Grupa to lakše podnijela, ali nam se dogodilo da nakon drugog broja su nas odbili tiskati u Vjesnikovoj tiskari, koja je tada bila jedina tiskara koja je mogla tiskati.
Sanela Prašović Gadžo: Zašto, šta ste to radili?
Emil Tedeschi: Nismo radili ništa, ali nismo bili pod kontrolom. Ja mislim da je bio veći strah, nije to bila reakcija na neki članak koji je izašao, jer sve skupa je izašlo 8 brojeva „Novog danas“, ja ih i danas imam ukoričenih, mnogo sam ponosan na to vrijeme, jer nikad niti jedna rečenica nije demantirana, nikada „Novi danas“ nije doživio tužbu. Sve što je „Novi danas“ objavio je bila istina i nikad se nitko nije bunio. Ali postojao je strah da bi možda takva redakcija koja izdaje politički magazin, a koji je privatno finansiran mogla u nekom trenutku zauzeti političku poziciju, pa je onda vlast odlučila da preko državne tiskare nas praktički makne sa tiskarskih strojeva, pa smo se mi jedno vrijeme tiskali u tiskari u Sloveniji, a jedno vrijeme u Austriji, ali drugi udar nismo uspjeli izdržati. Drugi udar je da smo jedina tiskovina, jedina novina u povijesti moderne hrvatske države, kojoj je otkazan jednostrano ugovor o distribuciji. Niti Feral Tribune, kao netko ko je bio izuzetno lijeve pozicije, a niti neki porno sadržaj i neka ekstra erotika, ako uzmemo to krajnje u nekom drugom spektru, nisu nikad bili onemogućeni u plasmanu tako da ste im ukinuli ugovor sa distribucijom nekadašnjeg Vjesnika, koji se danas zove Tisak, a da stvar bude bizarnija ili zanimljivija, istovremeno taj isti Tisak, ta ista Vjesnikova distribucija je bila najveći kupac za naše gume za žvakanje, znači mi smo u jednom poslu bili dobrodošli partner, a u drugom poslu smo dobili jednostrani raskid ugovora, tako da oni nas nisu htjeli držati na kiosku. U tom trenutku za „Novi danas“ više nije bilo perspektive, naime kisoci Vjesnikove mreže su sigurno bili 70% ili 65% plasmana, dolazila je jesen, „Novi danas“ se nije mogao prodavati preko kolportera i alternativnim putevima. Postojala je ponuda jedne američke nevladine organizacije, gdje su mi nudli 30.000 američkih dolara da nastavim sa izdavanjem „Novog danas“ pa makar u manjem tiražu, ali to se nisam usudio.
Nisam bio siguran ko stoji iza tog novca, govorim o '92. godini, nikada ne bih mogao prihvatiti da budem označen kao neko ko radi protiv vlastite države i koja je bila napadnuta i okupirana 1/3 teritorija i koliko god sam uvijek bio kritičan prema svakoj vlasti nisam se dao teoretski uvući u neke igre, koje bi možda mogle biti neke špijunske, kontrašpijunske itd. Onda sam odlučio isplatiti cijeloj redakciji do kraja šestomjesečnog ugovora i svi su novinari, uposlenici „Novog danas“ dobili svoja primanja tih 6 mjeseci koliko smo imali ugovor s njima. Na kraju je većina tih novinara našla posao u nekim drugim medijima, ali danas kada se vidim sa njima, baš sa svima se rado izgrlim, izljubim, jer postoji taj jedan respekt za to vrijeme, neki su i danas u novinarstvu, neki su u mirovini, ali se svi rado sjetimo tih dana, koji su nažalost trajali koliko su trajali, a to je 8 brojeva.
Sanela Prašović Gadžo: Šta ste naučili iz tog iskustva?
Emil Tedeschi: Pa da su mediji jedan biznis, koji su od visokog interesa za državu i za politiku, ali u meni vam uvijek ima i romantičarskog i renesansnog aspekta, tako da mislim da bih ponovio isto. Koliko god da je „Danas“ bio kritičan, „Danas“ je bio i „Novi danas“ je bio politički tjednik koji je tada pisao i zauzimao stavove koji bi i danas bili prihvatljivi i koje i danas se niko ne bi usudio napasti, jer je bio stvarno pošten, iskren i bez utjecaja. Mi smo čuvali redakciju od utjecaja prizemnih i dnevno-političkih, kakvi inače postoje udari na redakciju. Meni je to velika škola, ja sam uvijek inklinirao medijima, ja sam i prije toga, koncem '80-tih izdavao prvi vodič kroz Zagreb, koji se zvao „Servus dobri duh Zagreba“, koji je bio po uzoru na Pariz Cop ili londonski Time Out, koji je neslavno propao nakon drugog broja. Poslije sam bio jedan od osnivača RTL televizije u Hrvatskoj, tako da vidite da sam ja bio uvijek blizu posla kojim se Vi bavite. Nije fer reći da smo kolege, ali i danas ja svaki drugi tjedan imam svoju radio emisiju, pa možda da ja Vas intervjuiram.
"KOJI JE IDIOT ATLANTICU PRODAO CEDEVITU"
Sanela Prašović Gadžo: Nije nikakav problem, pozovite me, ja ću se rado odazvati Vašem pozivu. Da se mi vratimo Vašem biznisu, ono što Atlantic Grupu razlikuje od nekih drugih jeste to da ste znali kako da Vaš biznis raste. Niste se zaustavili, nego ste išli ka tome da taj biznis mora da ima neki svoj pravac koji će donijeti i neki rast. Sredinom '90-tih razmišljali ste o tome i kako da kupite neke druge kompanije?
Emil Tedeschi: Činjenica da smo mi upravljali našim rastom na primjeren način i Vi ste rekli, ali ja sam ponosan na naš rast, ako uzmemo da smo '91. godine napravili manje od 1 milijun eura prihoda, a da smo prošlu godinu završili na nivou 700 milijuna onda je to gigantski rast za 25 godina i ja sam tu zahvalan, prije svega svim našim uposlenicima na čelu sa menadžmentom, ali sam zahvalan našim poslovnim partnerima, bez čije saradnje ne bi bilo ovakvog rasta. Mislim da smo mi na dobar način upravljali rizicima. Često volim isticati da smo mi uvijek imali taj 'za' i 'protiv' broja 1, mi smo se uvijek bavili ili zagovarali stategiju da ne ovisimo o jednom proizvodu, o jednom tržištu, o jednom dobavljaču, o jednom kupcu, a niti o jednom čovjeku, a s druge strane uvijek smo htjeli postati u onome čemu se bavimo broj 1. Taj jedan odnos koji se vrti 'za' i 'protiv' broja 1 ili faktora 1 je jako važan bio.
Mi smo već sredinom '90-tih promišljali čime bi se to još mogli baviti, da li bi mogli kupiti neku kompaniju, da li bi mogli osnovati neku vlastitu proizvodnju. Prvu malu akviziciju smo napravili koncem '90-tih kada smo preuzeli doslovno kompanijicu koja se bavila lokalnom proizvodnjom sendviča od koje je danas nastala „Montana“, koja je najveći proizvođač konfencioniranih sendviča u cijeloj regiji bivše Jugoslavije. Ali naš pravi iskorak u proizvodnju i u veliku akviziciju zbio se u kasno proljeće 2001. godine kada smo od „Plive“na javnom natječaju, a „Pliva“ je već tada bila privatna kompanija, podsjećam za gledatelje, „Pliva“ je bila prva kompanija iz cijele srednje-istočne Europe koja je listana na londonskoj burzi, u tom trenutku je „Pliva“ odlučila prodavati svoj bivši our prehrana i mi smo 2001. godine za veliki novac, tadašnjih 50 milijuna njemačkih maraka, što bi danas bilo puno više na 100 milijuna eura nego na 50 milijuna eura, iako to nije po tečaju, ali moramo gledati koja je stvarna vrijednost novca bila, u utakmici sa tadašnjom slovenskom Kolinskom, Coca Colom i Podravkom, odnijeli taj natječaj i na kraju smo ostali sami. Drugi su konkurenti odustali, ali mi smo tu imali stvarno stav da je „Cedevita“ izvanredna kompanija, da je izvanredan brend. Iako je meni 9 od 10 kolega reklo da kupujemo biznis koji umire.
Sanela Prašović Gadžo: Vi ste došli da kupite nešto sasvim drugo, dječju hranu Vivera?
Emil Tedeschi: To je istina. Mi smo čuli da se prodaje dječja hrana Vivera, koja je isto bila u sklopu Pliva prehrane.
Sanela Prašović Gadžo: Oni Vam nisu dali da kupite, nego su rekli može ako ćete Cedevitu!
Emil Tedeschi: Da, a „Vivera“ je bila zavisna kompanija „Cedevite“, znači bila je kćer kompanije, rekli su možete kupiti Viveru, ali morate kupiti i mamu kompaniju „Cedevitu“. Mi o „Cedeviti“ nikada nismo razmišljali, osim toga to je bilo toliko veliko za nas da nam se u tom trenutku činilo nezamislivo, ali rekli smo ok, dajte nam taj info memorandum da vidimo o čemu se radi, da malo uđemo u brojeve. Kada smo došli do brojeva, kada smo napravili prvu analizu rekli smo da je vrlo interesantno, ali mi to ne možemo isfinancirati, nismo imali dovoljno vlastitog kapitala, pa na kraju ono što je zanimljivo i o čemu su pisali dva profesora, jedan Amerikanac i jedan Rumun, jedan članak po kojem studenti uče, mi smo kupujući „Cedevitu“ simultano prodali Njemcima „Viveru“. Naime, da bi isfinancirali kupnju „Cedevite“ morali smo koristiti različite finansijke instrumente, ali koji nam nisu bili dostatni za zaokruženje kupoprodajne cijene, pa smo ono po šta smo primarno došli, a to je bila manja kompanija „Vivera“ odlučili prodati ne bi li postali vlasnik „Cedevite“. Tako smo mi „Viveru“ prodali njemačkom „Hippu“, jednom od vodećih svjetskih proizvođača dječje hrane, koji su bili naš dugogodišnji partner i danas je ta tvornica u Glini najrazvijenija tvornica tog dijela Hrvatske i tvornica u kojoj se proizvodi za 30 europskih tržišta, dječja hrana i žitarice za djecu i ja sam jako ponosan da smo mi na jedan minut bili vlasnici i te tvornice, ali da je došla u prave ruke i da danas zapošljava tri puta više nego 2001. godine.
Mi smo postali vlasnici „Cedevite“ i kao što sam rekao, iako je 9 od 10 kolega i stručnjaka u poslu, ljudi sa puno više iskustva nego što smo mi tada imali i ja osobno, rekli da kupujemo biznis koji stagnira, da kupujemo brend naših djedova i baka, da je to nešto što nije moderno.
Danas su ljudi promijenili stav pa kažu koji je to idiot prodao „Cedevitu“ Atlanticu, iako ne mislim da je to tako, mi smo bili fokusirani na nešto na što je „Pliva“ odlučila da neće biti fokusirana, ona je odlučila da će biti fokusirana na proizvodnju lijekova, da će se baviti farmaceutikom, da njima svi ovi biznisi sa strane samo su uteg u njihovom fokusiranju i razvoju. A mi smo od „Cedevite“ napravili, odnosno revitalizirali smo je, otvorili smo nove kanale distribucije i danas je Cedevita treći najjači brend na području bivše Jugoslavije, prisutna od Maribora do Ohrida, ali na onaj način na koji smo stvarno željeli, a to je da je ljudi doživljaju kao svoju vlastitu domaću. Mislim da u BiH niko ne razmišlja o Cedeviti kao o proizvodu koji se proizvodi u Zagrebu nego ljudi doživljaju Cedevitu kao našu i to je ljepota većine naših proizvoda i brendova. Danas je Atlantic Grupa vlasnik „Argete“ koja je omiljeni brend građana BiH. To govori istraživanje, ja govorim o neutralnom istraživanju, ali ono što je ljepota tog stava da su naši proizvodi prepoznati u tim našim regionalnim ili sada nacionalnim sredinama ili višenacionalnim sredinama, novostvorenim državama kao da pripadaju baš tim prostorima. Nema ništa ljepše nego kada vam potrošač, onaj ko konzumira stvara emocionalnu relaciju sa proizvodom i još ga smatra kao svog.
"BIO SAM UZBUĐEN DOK SMO PREUZIMALI DROGU KOLINSKU"
Sanela Prašović Gadžo: „Argeta“ je naša, ona se kod nas proizvodi!
Emil Tedeschi: Malo ljudi zna da je prva Argeta začeta i proizvedena u Sloveniji, ali nije to bitno. Ona se proizvodi u BiH, u Hadžićima, ona je sigurno porizvod danas gdje u Atlantic Grupi mi kažemo da vjerovatno uz još jednu ili dvije tvornice naših dragih kolega da sada ne imenujem nikoga je najmodernija prehrambena industrija u BiH. Ali, neovisno od toga čak i da se ne bi proizvodila mislim da je način na koji komunicira proizvod i brend.
Sanela Prašović Gadžo: Postoje brendovi zaista koji su prihvaćeni u cijelom regionu, koji se doživaljavaju kao naši i na koje smo mi naviknuti decenijama
Emil Tedeschi: I zato ja kažem to je daleko više od granica i od ovih naših malih granica i ovih naših, često puta smiješnih podjela, ali takav status imaju neki multinacionalni brendovi.
Sanela Prašović Gadžo: Da li je preuzimanje „Droge Kolinske“ bila prekretnica u poslovanju za Atlantic Grupu?
Emil Tedeschi: To je poslovna transakcija, veliki kredit, velika dokapitalizacija, ne samo da sam ja stavio vlastite novce dodatno u Atlantic Grupu, nego su to napravili veliki dioničari Atlantic grupe tada Europska Banka za obnovu i razvoj, Njemačka Razvojna Banka, veliki penzioni fondovi, hrvatski itd.
Sanela Prašović Gadžo: Kako ste se osjećali u tim trenucima?
Emil Tedeschi: Bio sam uzbuđen, bio sam jako ponosan, ali sam bio strašno trezven, znam da je bila press konferencija u Portorožu i bilo je na desetine televizijskih ekipa i bilo je više od 150 novinara i da sam bio vrlo koncentriran i to mi je jedan od dražih televizijskih nastupa, jer sam tada javnosti, pogotovo slovenskoj javnosti koja je dosta bila u strahu za budućnost i svojih tvornica i postojao je strah i zebnja slovenske javnosti i da iz para državnih ruku da nazovemo tako Slovenije će jedna privatna kompanija iz Hrvatske preuzeti 100 posto vlasništvo i šta će biti sa proizvodnjom, što će biti sa zaposlenima, što će biti sa robnim markama sa brendovima neki od njih su uz sve ono što sam prije govorio promatrani kao naši lokalno, ali neki su i dio kulturne baštine Slovenije na koju su oni izuzetno ponosni i meni se osobno ne jedanput dogodilo da sjedim u restoranu negdje u Sloveniji čak i privatno i dođe lijepa flaša vina za stol, kažem konobaru pa nisam naručio vino, on kaže gospoda sa stola, i onda priđe neko stolu i kaže gospodine Tedeschi li Emil svaka čast što ste napravili, održali ste riječ i evo da vas počastimo, to je lijepo pogotovo kad mi govorimo o našim malim sredinama koje su često zajedljive i kada sam startovao rekao sam da će vam ljudi sve oprostiti osim uspjeha.
Sanela Prašović Gadžo: A u Bosni?
Emil Tedeschi: U Bosni dođe raja za stol. U Bosni nismo nikad radili takvu akviziciju direktno. Ja sam u Ataco ušao u distribucijsku firmu osobno nakon velike tragedije '96. godine gdje je poginuo jedan sjajni mladi čovjek Ivica Musa, s kojim sa bio dobar poznanik i onda me njegov otac Jozo godinu dana kasnije pozvao da pomognem firmi, da uđem kao partner i praktički rekao:“Sve što imam ja Emil, imaš i ti“ i tako sam se ja obreo kao suvlasnik u Atacu, onda smo radili konsolidaciju kompanije, s nama je od tada i partner Nijaz Skenderagić i kasnije dio svog vlasničkog Jozo Musa prebacio i na svog mlađeg sina Mira Musu, koji je tada vrlo uspješno vodio operativno kompanija, ali nisam nikada imao situaciju da je Atlantic Grupa kupovala, kao što je recimo kupovala u Srbiji ili Njemačkoj.
Sanela Prašović Gadžo: Ali ste puno investirali?
Emil Tedeschi: Mi smo jako puno investirali, ali nikada nisam imao tu neku situaciju, zazor ili strah javnosti što će biti.
Sanela Prašović Gadžo: Kako Vam je raditi u BiH, kao investitor da li ste zadovoljni?
Emil Tedeschi: Jesam. Ja danas ne vidim sa te nazovimo političke strane ikakav problem za poslovanje u BH. Da li bi Bosna mogla biti sa manje propisa, manje regulirana država, mogla bi. Da li bi BiH mogla prosperirati ekonomski bolje danas, mogla bi. Iako sigurno da je glavna kočnica su ti neriješeni politički odnosi, ali mislim da nisam ja najbolji koji bi trebao davati tumačenje i Dejtona ili neke nove solucije. To je prije svega na građanima BiH da donesu. Ja sam uvjeren da će se napraviti pomaci prema boljem za neka nova vremena mirnim putem, jer ovo sve što iole miriše na zveckanje rata je put u katastrofu i nešto što smatram da generacija naše zemlje ne bi smjela nikako okusiti, kad smo baš mi bili ti koji smo mislili da će proći život bez rata, a nismo smo ga prošli.
Sanela Prašović Gadžo: Kakav dojam na Vas ostavljaju te izjave kada se kaže: „'ajde da se naoružamo jer može biti rata!“
Emil Tedeschi: To je katastrofa, ko Vam kaže suprotno taj ima neki poblem, naime, ja uopće ne mogu razumijeti da ikome može pogodovati zategnuta atmosfera, atmosfera neizvjesnosti, a pogotovo stvarni rat.
Sanela Prašović Gadžo: Namjeravate Vi još investirati u BiH?
Emil Tedeschi: Pa mi kontinuirano investiramo, ako me pitate da li trenutačno gledamo neke kompanije da kupimo u BiH odgovor je ne. Da li kontinuirano investiramo u naše dvije tvornice onda da, da li investiramo u distribuciju, u tržište, u edukaciju naših zaposlenika da. Ja znam da bi javnost voljela čuti da li će se graditi neka nova tvornica, odgovor je trenutačno ne, ali ne zbog toga što mi ne bi vjerovali u BiH, nego mislim da mi trajnjim ulaganjima u sve ovo što sam rekao, vršimo tu funkciju. Ja znam da je javnosti pa i građanima jako bitno da se otvaraju nova radna mjesta i mi konstantno radimo na tome da zapošljavamo, samo nema spektakularnog rasta pa nema ni spektakularno novog zapošljavanja.
O KOŠARCI
Sanela Prašović Gadžo: Košarkaški klub Cedevita, mi to moramo jer smo emotivno vezani za taj klub zbog Muse!
Emil Tedeschi: Ja sam vezan emotivno za košarku, pa sam onda vezan za KK Bosnu i moram priznati da nisam sretan sa razvojem košarke u BiH. Svijetle točke su bile povremeni bljeskovi reprezentacije, da se pokazalo da Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu igrati pod istom zastavom i da mogu napraviti veliko veselje građanima BiH Nažalost one velike Bosne na čelu sa Kindžetom nema više i sa Bogdanom Tanjevićem, ali ostala je tradicija. Mi smo imali u prošlim godinama Nurkića, koji je iz Cedevite krenuo u najbolju ligu svijeta, u NBA američki, sada imamo Musu, koji je stvarno svjetski daragulj i vezali smo na saradnju i na bazen i na razvoj košarkaša i iz BiH i nas uvijek veseli kada gostujemo u BiH. Nedavno je Cedevita gostovala na turniru u Sarajevu i bila je primljena kao domaći klub i to me veseli. Čak je bilo i inicijative, da ako nemamo publike u Zagrebu dođemo igrati domicilno u Sarajevu, bit će stalno puno.
Sanela Prašović Gadžo: Pokrovitelj ste Sarajevo Film Festivala, mi smo Vam zahvalni zbog toga, ono što nekad kod nas vlast ne prepozna, Vi prepoznate!
Emil Tedeschi: Mi smo krenuli davno i ja se više ne sjećam kako smo krenuli, ali SFF mi doživljavamo da je to dio nas, mi smo dio toga i to je neraskidiva veza. Možda je vrhunac toga to počasno srce Sarajeva, koje ja smatram da je veća i značajnija nagrada, da se niko ne uvrijedi, nego počasni građanin Sarajeva, nešto što nosi Robert De Niro ili Angelina Jolie ili Bela Tarr, pa da sada i ja to nosim, to je izuzetno priznanje i jedno od najvećih priznanja koje sam dobio u životu i koje se može dobiti. Ja sam zahvalan Miri Purivatri i cijeloj ekipi SFF-a i to me stvarno obavezuje. Mi to doživljavamo ponovo kao da idemo doma i prije svega ljubitelji smo filma, ali smo ljubitelji toga da, ja strašno respektiram da je Purivatra sa svojom ekipom napravio od Sarajevo Film Festivala najveći brend BiH, ja bih rekao u posljednjih 25 godina jedan od najznačajnijih brendova, koji je prostor bivše Jugoslavije kao novi brend uspio izgraditi. Malo je toga u zadnjih 25 godina sagrađeno od nule. To je fenomenalno, s koliko malo sredstava, a s koliko puno ljubavi i entuzijazma i onda ovo što mi radimo kao sponzori i kao partneri, ja bih rekao mi smo puno više tu uložili emocija nego što je novaca i to se stalno vraća. Ne samo kroz počasno srce nego kroz osjećaj da radite i stvarate nešto što je stvarno vrijedno, nešto što je svjetski relevantno. Tu onda nikako ne mogu shvatiti nerazumijevanje vlasti, politike BiH za koje čujemo od Mire Purivatre da vrlo često iznos u kojem država participira je nula ili je smiješna. Govori se o 100.000 KM godišnje. Kako to vlast i politika ne vidi da 5 milijuna godišnje SFF-u da je to 100 to je multiplikator 20 za BiH i kada da 0 da dobije ogroman povrat natrag, jer to što Miro, Izeta i svi oni koji su u timu SFF-a zajedno s nama prijateljima festivala napravimo u Sarajevu, to nije samo dva dobra tuluma, 5 hit filmova, nego to radi dobro i turističkoj ponudi i otvara vrata potencijalnim investitorima u drugim biznisima, jer Sarajevo se vratilo na kartu ne više kroz jadno Sarajevo razoreno u ratu, nego se vratilo kroz biznis i to biznis koj ije strašno medijski moćan. ja apeliram tu na javnost, onih koji su u mogućnosti odobriti budžet, to vam je najsigurnija investicija da se vrti sa multiplikatorom ne 3 nego 20. Ako hoćete iskreno investicija od 100 Atlanticu u Sarajevo Film Festival se vraća sa puno većim multiplikatorom nego što je to uobičajeno za takve manifestacije, pa ako se isplati nama, pozivam sad i politiku isplatit će se i javnom novcu, vratit će se višestruko, a to još stvaranje pozitivne multikulturalnosti, razmjene, uvažavanja različitosti po kojem je Sarajevo i BiH uvijek bila poznata. A s druge strane gdje se u BiH i valja neki drugi pogledi i neki drugi svjetonazori. Mislim da je Bih Sarajevo Film Festival potrebniji nego ikada.
Sanela Prašović Gadžo: Šta Vam je najljepše u Sarajevu?
Emil Tedeschi: Da mogu biti onaj koji jesam, totalno opušten, bez ikakvog zauzimanja poze. Kada bih i htio zauzeti pozu, to sarajlije ne podnose i onda i kada bih htio biti 5% pretenciozan moram isključiti tih 5% pretencioznosti, jer sarajlije prihvaćaju samo normalne ljude. I to da sam totalno relaksiran i da sam onaj koji jesam sa svim svojim vrlinama i manama, to mi je najbolja stvar. Neposrednost ljudi, jedna relaksirana komunikacija, gdje nema onoga: „Oprostite da li bih ja mogao..“, nego odmah direktan ulet: „Trebam to i to“ ili „hoćemo li to i to“, do onda kada dođe na hranu, onda sam na pite totalno osjetljiv i uvijek iz Sarajeva odem sa viškom kilograma, iako se kao ja pazim, ali mi to nikad nije dovoljno. Ali i ljudi, oni su ti koji rade razliku i ljudi su ti koji rade meni veliko veselje. U Sarajevu ta neposrednost ljudi, toplina ljudi i nekoliko bliskih prijatelja, to je ono što me svaki put oduševi, što me svaki put zove i što mi stvara na neki način nelagodu da nisam i češće u Sarajevu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati