OVA JE PRIČA u prvom licu objavljena na stranica Huff Post anonimno, a napisao ju je američki par koji živi u Kini. Urednici ove stranice rijetko objavljuju anonimne priče, a sada su to napravili zbog mogućih rizika za autore.

Par je započeo priču s time da živi u Kini s djecom i da su posljednjih sedam i pol tjedana bili uglavnom zatvoreni u svom domu, radeći i školujući se na daljinu zbog epidemije COVID-19:

Gledamo vijesti i razgovaramo s obitelji i prijateljima iz Sjedinjenih Američkih Država i Europe. Zanimalo ih je kako je karantena utjecala na nas, što očekivati dok se koronavirus i dalje širi i situacija postaje restriktivnija od zemlje do zemlje. Očito ne možemo predvidjeti kako će to završiti u različitim okruženjima i ne pretpostavljamo da imamo odgovore na pitanja što bismo trebali raditi. Imamo iskustva u tome kako sačuvati zdrav razum i ostati produktivan kroz izazov prisiljenog boravka u zatvorenom prostoru tjednima.

Oboje smo učitelji u školi u koju idu i naša djeca. Naš je grad stotinama kilometara od Wuhana, epicentra prvobitne epidemije. Milijuni i milijuni ljudi žive u gradu, a navodi se da je broj slučajeva koronavirusa ovdje bio tek nekoliko stotina. Ipak, ograničenja su bila značajna.

Početkom krize postavljeni su zidovi oko našeg susjedstva, a postavljene su i blokade cesta da se ograniči tko može ući ili izići. Uveden je policijski sat i posjetitelji nisu mogli ući u naselje. Dali su nam posebne osobne dokumente koji pokazuju da nismo napuštali zemlju ili putovali po Kini. Do nedavno su otvorene bile samo trgovine namirnica i benzinske pumpe. Svaki put kada idemo kupiti hranu, moramo telefonom skenirati aplikaciju koja obavještava vlasti gdje smo.

Škole su zatvorene širom Kine još od Kineske nove godine u siječnju. Počeli smo raditi od kuće početkom veljače, a naša su djeca pohađala školu sjedeći za našim blagovaonskim stolom. Prvobitno zatvaranje trajalo je dva tjedna, a potom je produženo u ožujku. Danas je datum povratka još uvijek neizvjestan. Dakle, dok nismo bili pod formalnom karantenom, bili smo jako ograničeni u tome gdje možemo ići i što možemo raditi. Tijekom vremena morali smo se prilagoditi životu jako različitom od onoga na koji smo navikli.

Napravite rutinu

Razumijemo da mnogi ljudi normalno već rade od kuće dio posla, ali za nas je to bilo novo i zahtijevalo je neka prilagođavanja. Nastava se obično odvija licem u lice. Kućno obrazovanje je također nešto što ljudi rade, ali za nas je to bilo novo, kao izazov s kojim smo se morali nositi.

Rano smo stekli osjećaj da smo u filmu Groundhog Day. Dani su se stopili jedan s drugim. Stvaranje strukture i rutine je pomoglo. Navijali smo alarm i ustajali malo kasnije nego obično. Na početku smo se šalili oko toga da ćemo svaki dan nositi pidžamu, ali to je ubrzo postalo naporno. Zato smo se počeli presvlačiti.

To isto radimo i s našom djecom. Bilo je važno da shvate da ovo nisu praznici. Spavaju nešto duže nego što bi to radili danima kad redovito idu u školu, ali onda ustaju, doručkuju i sjednu u blagovaonici za poseban tip školskog dana, dok mi idemo u spavaću sobu koja nam je sad ured.

Stanku za ručak radimo svaki dan oko podneva. Svi prestajemo raditi i jedemo zajedno. Gledamo zabavne emisije na televiziji dok jedemo. Osjećaj je sličan onome kao kada ne idete u školu jer ste bolesni, a ne osjećate se loše. To je malo zadovoljstvo, ali nešto što nismo mogli napraviti u normalnim okolnostima. Onda se vraćamo na posao.

Za djecu je važno da im postavite ograničenja koliko dugo trebaju raditi. Iako dobivaju zadatke digitalno od svojih nastavnika, važno je da im se javljaju tijekom dana. Zadaci mogu biti opsežni i više puta smo se susreli s tim da je netko od djece na rubu suza jer su radili domaće zadaće puno duže nego što je potrebno. Njihovi nastavnici odlično rade, ali katkad je teško procijeniti kako jedan zadatak izgleda srednjoškolcu koji želi dati sve od sebe, ali koji nema neposredne povratne informacije ili školske prijatelje s kojima može usporediti zadatke.

Također se trudimo da i mi u razumnom vremenu prestanemo s radom. Djeca završavaju rano popodne. Kao nastavnicima, nama je bilo teže. Mnogi naši učenici nisu se držali redovitog rasporeda ili su se razišli u matične zemlje pa dan zamijenili za noć. Često smo radili do kasno navečer, puno duže nego što bismo uobičajeno radili. Nismo pronašli rješenje za ovo. Gledanje omiljenog zabavnog programa bila je neka utjeha.

Provedite kvalitetno vrijeme ispred ekrana

Kao i mnogi roditelji, svjesni smo vremena koje naša djeca provode ispred ekrana i brinemo se o tome, usprkos tome što smo gledali puno televizije u njihovim godinama. Da smo im to dopustili, beskonačno bi igrali videoigre. I sretno bi neprekidno razgovarali s prijateljima i gledali snimke na YouTubeu.

U normalnim okolnostima postavljamo ograničenja i pokušavamo ih napraviti produktivnijima. Nismo odustali od toga, ali smo im više opraštali i uvidjeli smo vrijednost nekih igara koje igraju. Just Dance na PlayStationu potiče ih da vježbaju. Minecraft može biti iznimno pametna igra. Čak i Fortnite ima svoju vrijednost dok ih slušamo kako razgovaraju o strategijama s prijateljima širom grada i širom svijeta.

Gledali smo više televizije i Netflix nego što bi trebalo. Također shvaćamo da "gledanje televizije" nije nužno originalan ili koristan savjet, ali proširili smo spektar stvari koje gledamo. Gledali smo neke zaista kvalitetne filmove, ali i dosta groznih reality emisija, kao i reprize onoga što volimo. Neke stvari smo pratili s djecom.

U pokušaju da se maknemo od ekrana, vratili smo se društvenim igrama. Bilo je zaista lijepo družiti se za blagovaonskim stolom, koji je istovremeno i učionica srednje škole. Da kažemo nešto i u našu obranu: čitava obitelj čita puno, od Harryja Pottera do Infinite Jest.

Zabavite se na Instagramu

Iskušenje da stalno pratite vijesti je stvarno. Konstruktivno je i važno biti informiran; ali u određenom trenutku prekomjerna konzumacija vijesti postaje porok, poput češanja kraste. Uz sve vijesti, često smo predugo istraživali  Johns Hopkins kartu koronavirusa. U početku smo pokušavali shvatiti rast broja slučajeva u Kini, a kako je on opadao posljednjih tjedana, počeli smo gledati globalne brojeve. To je rupa bez dna: prelazili smo na akademske članke o epidemiologiji i, što je još gore, na online teorije zavjere. Također smo otkrili koliko je otrovno iskušenje ući u online debate sa strancima.

Katkad je važno zabiti glavu u pijesak. U redu je napraviti stanku. Instagram je bio odlična destinacija za bezbrižno prelistavanje lijepih slika radi oporavka. Gledali smo o kolačima. (Otvorite Instagram i pretražite #cakedecorating.) Nevjerojatno je umirujuće gledati kako netko stavlja tortu na tanjur, razmazuje kremu po cijeloj površini, ravna je špahtlom pa je ukrašava jarko obojenim slatkim cvijećem, dodajući šarene mrvice. Prekrasno je i oko toga se nećemo prepirati.

Vježbajte gdje god možete

Prije nego što je sve ovo počelo, redovito smo išli u teretanu i dizali utege. To nas je činilo jačim i zdravijim. Teretana je zatvorena sa svim ostalim, tako da je to prestalo biti opcija.

U početku su nam govorili da uopće ne izlazimo. Virus je bio tako nov i ljudi su se bojali. Također je bilo hladno i sivo tijekom cijelog siječnja i veljače, tako da provoditi vrijeme unutra nije bilo teško.

Pokušali smo s nekim vježbama na internetu, radeći staromodni kalistenika i "bodyweight" vježbe. Pronašli smo stare tenisice, stavili maske (iako vam zapravo nisu potrebne kada ste vani daleko od gužve) i počeli trčati.

Sada kada se vrijeme zagrijava, a teretana je i dalje zatvorena, trčanje je postalo ugodan dio rutine. Počeli smo viđati sve više i više naših susjeda vani (svi nosimo maske i držimo se podalje).

Borite se sa strahom

Svatko od nas imao je promjene raspoloženja - katkad i po nekoliko dana. Osjećali smo da su stvari u redu i da je ovo iskustvo nešto što ćemo strpljivo podnijeti. Onda bi se javila zabrinutost, sjene anksioznosti, pa čak i strah, i sve bi se srušilo.

Ti se strahovi i strepnje kreću od onih jednostavnih koji se odnose na obavljanje posla ili brigu oko toga radimo li to dovoljno dobro, preko većih strepnji zbog učinka koji sve ovo ima na našu djecu pa sve do razarajućeg egzistencijalnog straha za goli život. Sve se to pogoršava jer strahove složenijim čini osjećaj zarobljenosti i izolacije.

Do sada su nas srećom ove krize stizale jednog po jednog. Netko od nas ima loše popodne ili cijeli dan, a drugi mogu biti miran glas razuma. Onda, dan ili dva kasnije, uloge se preokreću i moramo ponuditi drugima iste jednostavne savjete koje smo upravo dobili.

Ako se dogodi da svi počnete paničariti istog dana, ili ako živite sami, meditacija može pomoći. Također je bilo korisno dopisivanje sa širokom grupom prijatelja. Sigurno je netko od njih smiren i može vam pomoći da se i vi smirite. Nismo bili sami u ovome.

Ono što se katkad činilo nepodnošljivim, većim je dijelom postalo dio normalnog života. Sve što vidimo i čitamo govori u prilog tome da se treba društveno distancirati kad god je to moguće. Shvaćamo da, iako je to bilo naporno i izazovno, imamo i sreću da smo mogli raditi od kuće i još uvijek imamo posao. Znamo da to nije tako za mnoge, mnoge ljude.

Što će se dogoditi?

Tijekom prošlog tjedna, u Kini je bilo nekih naznaka promjena. Nije bilo novih aktivnih slučajeva u našem gradu. Neke su isporuke počele stizati u naše susjedstvo, a saznali smo ovog tjedna i da Apple otvara trgovine u Kini, a zatvaraju svuda drugdje.

U isto vrijeme, šire se glasine o odgađanju datuma ponovnog otvaranja škola i sada se govori o kraju travnja. Zidovi i blokade cesti i dalje stoje, a ograničenja za ljude koji se vraćaju u Kinu nedavno su pooštrena. Strahuje se da će se virus ovdje ponovno pokrenuti. I ostajemo skoro u potpunosti u neznanju u vezi s onim što slijedi.

Za sada smo i dalje mirni i strpljivi i radimo sve što možemo da očuvamo zdravlje. Želimo najbolje ljudima širom svijeta koji se nađu u sličnoj situaciji.