Foto: Index, 123rf

"MOJA kći je u školi bila izložena sustavnom zlostavljanju, ismijavanju i brutalnom vrijeđanju, njeni vršnjaci su ju čak prozvali sotonom, a sve to samo zato što nije išla u crkvu. Dok, ovih dana, gledam kako nova, vladajuća garnitura u Hrvatskoj, uz blagoslov, molitve i svetu vodu „pušta u pogon“ nove ministre, u meni se, kao majci, ponovo budi osjećaj mučnine, nelagode, nesigurnosti i straha. Pitam se hoće li sada, s povratkom crkve na scenu, i neki novi klinci, koji ne idu u crkvu i na vjeronauk, prolaziti istu onu ponižavajuću torturu kakvu je prošlo moje dijete u vrijeme zatucanosti i nekulture koje nam se ponovno vraća", kaže za Index profesorica povijesti Davorka Semenić.

Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, strah ove zagrebačke intelektualke dijele i mnogi drugi roditelji čija su djeca izložena prijeziru i maltretiranju vršnjaka, samo zato što ne idu na vjeronauk i u crkvu.

Iako su našu sugovornicu mnogi, u svojim glavama, već nakon prvih par pročitanih rečenica zasigurno etiketirati kao komunjaru, jogo-nosatalgičarku ili Srpkinju, Davorka nije ništa od navedenog. Odgojena je u katoličkoj obitelji, pohađala je vjeronauk, vjenčala se u crkvi, no ona je, prije svega, intelektualka, kozmopolit i žena širokih vidika. Stoga je upravo tako odlučila odgajati i svoju kćer, no pokazalo se da je cijena te odluke u Hrvatskoj vrlo visoka.

"Odgojena sam u katoličkom duhu i od svoje pete godine sam pohađala vjeronauk te sam bila prva generacija prvopričesnika u novozagrebačkoj crkvi u izgradnji. Tih sedamdesetih godina samo nas 4 djevojčice iz razreda smo, jednom tjedno, išle na vjeronauk. U školi zbog toga nismo imale problema. Sjećam se samo jedne neugodne situacije kada me je moja učiteljica, u drugom razredu, prozvala na ploču, pred svima je tada rekla da idem u crkvu te je zatražila da na papir napišem imena ostale djece koja također idu u crkvu. Tada sam po prvi put primijetila podrugljive poglede nekolicine mojih vršnjaka iz razreda. No, moji roditelji nisu mirno prešli preko toga, te se učiteljica ispričala i povukla, a to što se dogodilo nije utjecalo niti na moj uspjeh u školi, niti na učiteljičino ponašanje prema meni. Nikada poslije toga nisam više doživjela neugodnost jer idem u crkvu. O tome se jednostavno nije pričalo jer je to tada bila privatna stvar, baš kao što bi i danas odluka o pripadnosti bilo kojoj konfesiji trebala biti privatna stvar svakog pojedinca", kaže Davorka.

A onda su došle '90-te…..

"Moj dečko je s fakulteta, onako u  trapericama i tenisicama, otišao u rat. Hrvat je, ali nije kršten i njegovi nisu išli u Crkvu, no smatrao je da je u redu da se vjenčamo u Crkvi. Iako postoji mogućnost vjenčanja katolika s pripadnikom neke druge konfesije, on nije bio pripadnik niti jedne konfesije te se ispostavilo da su stvari mnogo složenije. Moj se dečko morao krstiti, a da bi to mogao, inzistirali su na šestomjesečnom pohađanju vjeronauka i sve to usred rata kada on nije znao ni hoće li se živ vratiti s fronta. Tada mi se Crkva prvi put jako zamjerila te smo odlučili '91 sklopiti građanski brak. U međuvremenu smo od zagrebačke nadbiskupije izvadili dozvolu koja je potrebna za vjenčanje katolika i ne katolika te smo se '94. vjenčali na Trsatu, kod mog bivšeg vjeroučitelja“, prisjeća se Davorka svih peripetija s glomaznom i tromom crkvenom birokracijom, s kojom su se problemi nastavili i kada im se rodila kći.

"Kada smo htjeli krstiti kćer, u istoj onoj Crkvi Sv. Križa u koju sam ja, kao dijete, išla na vjeronauk, župnik je, upisujući podatke o roditeljima, upisao da je otac Hrvat, a potom je, automatski, želio upisati i da je katolik. Usprotivila sam se, rekavši da to nije točno, nakon čega smo se porječkali te me on ljutito upitao kako smo se uopće i vjenčali u Crkvi. Kćer smo, na posljetku, krstili u drugoj crkvi“, prisjeća se Davorka.

"Hodali su za njom od škole do kuće vičući joj Sotono!"

"Dok je moja kći pohađala vrtić, sve je bilo u redu, do dana kada smo se vratili s ljetovanja i kada me neugodno iznenadio ogroman križ na zidu, koji je sezao od poda do stropa. Vjernik sam, no nikako ne podržavam takve vanjske manifestacije vjere pri kojima se ne vodi računa da su u vrtićkoj grupi ili u razredu i djeca ateista, agnostika i pripadnika drugih vjerskih skupina. Iako sam katolik, smatram da vjerskim simbolima nije mjesto ni u školi, ni u vrtiću, kao ni u bilo kojoj javnoj ustanovi“, kaže Zagrepčanka. Kada je njena kći krenula u školu, učiteljica je, već prvog dana, sve roditelje pitala tko od djece neće pohađati školski vjeronauk.

"Obzirom da živimo u jednom prigradskom naselju, gdje su svi, osim mog muža, oduvijek išli u crkvu, ispostavilo se da samo naša kći ne bi išla na vjeronauk te smo, samo zato da ju ne izdvajamo, pristali da i ona pohađa satove vjeronauka u školi. No, u trećem razredu osnovne škole, kada se djeca pripremaju za Prvu pričest, školski vjeronauk odjednom više nije bio dovoljan, nego je naša kći trebala ići i na vjeronauk u crkvu te na nedjeljnu misu i to zajedno s nama roditeljima. Takve metode prisile nam nisu bile prihvatljive te smo odustali i od vjeronauka i od pričesti i od misa", kaže majka djevojčice kojoj se od tog trenutka život uvelike promijenio. Prva reakcija krenula je, kako kaže, od učiteljice, a za njom su se, kako to obično biva, povela i djeca iz razreda.

"Učiteljica je bila vidno zaprepaštena time što nismo pristali na sve veće zahtjeve crkve. S vremena na vrijeme, ponešto je zajedljivo prokomentirala, no činilo nam se da sve to nije tako strašno, sve dok djeca iz razreda nisu počela izbjegavati našu kćer. Od škole do kuće trebalo joj je oko 20 minuta hoda, a njeni su dojučerašnji prijatelji iz razreda cijelim tim putem hodali iza nje i vikali joj Sotono!", prisjeća se Zagrepčanka.

Na pitanje jesu li ona i suprug tada reagirali na te otvorene provokacije upućene njihovom djetetu, odgovara – ne, na žalost nismo, ali samo zato što tada nismo znali što sve naša kći proživljava, jer je ona, u strahu da će se sve dodatno zakomplicirati, o svemu tome šutjela.

"A što si očekivala kada imaš nekrsta u kući?"

"Što je sve u školi proživljavala i kakve je uvrede svakodnevno slušala, ispričala mi je tek u šestom razredu. Tada su iz vjeronauka učili o križarskim ratovima te je vjeroučiteljica ustvrdila da su muslimani za sve krivi, a moje ju je dijete, vidno uzrujano, upitalo, "A što je s inkvizicijom". Druga djeca iz razreda su ju blijedo gledala jer nikada nisu ni čula za inkviziciju, a vjeroučiteljica je odbrusila da nije ni vrijeme ni mjesto za takvu raspravu. Nakon što mi se kći povjerila, u nekoliko sam navrata pitala djecu iz njenog razreda što ih to uče na vjeronauku kada su tako okrutni jedni prema drugima. Šutjeli su, nisu mi znali odgovoriti, no na roditeljskom sastanku me pak mama jednog djeteta vrlo bezobrazno i prostački upitala što sam očekivala kad imam nekrsta u kući", priča Davorka. 

Prisjeća se i kako je njena kći u sedmom razredu na kontrolnom iz vjeronauka jedina dobila ocjenu odličan. Dok su njeni vršnjaci, koji su redovito išli u crkvu, na pitanje "Što čini pravog vjernika?", odgovorili "Redovita molitva i odlasci u crkvu", djevojčica, koju su u razredu zvali sotona, je napisala – „Pravim vjernikom čovjeka čini dobrota prema drugim živim bićima!".

"Mi se, kao obitelj, doista trudimo razumjeti različitosti i biti tolerantni prema svima. Upravo stoga, u kućnoj biblioteci, imamo gomilu najrazličitijih knjiga, među kojima su i one vjerske, jer smatra da je stvar opće kulture pročitati ih, u prvom redu, kao književna djela. Kako nam je u zbirci vjerskih knjiga nedostajao samo Kuran, pronašli smo ga na Interliberu te ga je naša kći dobila na poklon. No, kada su to saznali njeni vršnjaci s fakulteta, izvrijeđali su ju tvrdeći da pravi katolik to nikada ne bi kupio. Sebe su, dakako, smatrali tim „pravim“ katolicima jer se redovno prekriže pred svakom crkvom, a istovremeno se nikada u tramvaju nisu ustali kako bi prepustili mjesto starijima, bolesnima ili majci s djetetom. Iako nisu pokazali da im smeta to što moja kći čita i Kuran, profesori na fakultetu ne čine apsolutno ništa da smanje taj otrovni animozitet među mladim ljudima", kaže profesorica iz Zagreba.

Nakon svih neugodnosti koje je od djetinjstva proživljavala, njena je kći, kada joj je bilo 16, ipak odabrala ići na prvu pričest i krizmu. Nakon svega što su proživjeli Davorka i njen suprug su danas ponosni što je, i unatoč pritiscima okoline, njihova kći izrasla u pametnu, mladu djevojku koja misli svojom glavom.

Pravobraniteljica za djecu : Nastavnici i vjeroučitelji dužni su raditi na suzbijanju takvog nasilja!

"Ako su djeca koja ne pohađaju nastavu vjeronauka izložena etiketiranju, omalovažavanju i vrijeđanju od strane druge djece, tad je na djelu vršnjačko verbalno nasilje ili čak psihičko zlostavljanje ako se takvi postupci ponavljaju. U takvim situacijama škola treba primijeniti protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. Osim poduzimanja mjera kada do nasilja dođe, najvažnija obveza škole je provođenje preventivnih aktivnosti u sprečavanju nasilja. Čak i ako je riječ o rijetkim, povremenim provokacijama usmjerenim protiv djece koja nisu izabrala izborni predmet vjeronauk, osoblje škole ne bi smjelo ignorirati takve pojave već je dužno raditi na suzbijanju takvog nasilnog ponašanja poučavati djecu toleranciji i prihvaćanju različitosti. To je zadaća i vjeroučitelja i svih drugih nastavnika i djelatnika škole te je odgovornost ravnatelja škole", kaže za Index Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu.

Naglašava da je u slučaju vršnjačkoga nasilja koje ima diskriminatorna obilježja svakako učinkovitije da škola edukacijom iz područja građanskog odgoja djecu pouči o poštovanju različitosti i o oblicima diskriminacije koji su kažnjivi. Pravobraniteljica za djecu je još 2012. godine, uočivši da radnici u odgojno-obrazovnom sustavu često ne prepoznaju različite oblike i pojave diskriminacije, uputila preporuku Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te Agenciji za odgoj i obrazovanje da se u programe stručnih osposobljavanja i usavršavanja uvrste teme o pojavama diskriminacije, zabrani diskriminacije i primjeni antidiskriminacijskog zakonodavstva.

Ovu preporuku pravobraniteljica je ponavljala više puta u sklopu preporuka koje uobičajeno upućuje MZOS-u na početku svake školske godine. Osim stručnog usavršavanja preporučila je i pružanje dodatne stručne podrške odgojno-obrazovnim radnicima na razvijanju tolerantnih odnosa između djece pripadnika nacionalnih manjina i djece pripadnika većinske nacionalnosti, osobito u školama u višeetničkim sredinama.