Screenshot: YouTube

ACADEMIA Europaea, odnosno, Europska akademija znanosti, u svoje je redove nedavno primila istaknutog hrvatskog znanstvenika svjetskoga glasa, profesora Ivana Đikića. U javnosti je percipiran kao popularizator znanosti o kojoj govori s nevjerojatnom strašću, a među studentima je omiljen zbog svog neposrednog i prijateljskog pristupa. Iako već više od 20 godina živi i radi u inozemstvu, kontinuirano je uključen u znanstveni rad u Hrvatskoj. Jednostavan u pristupu i spreman na razgovor putem Skypea s drugog kontinenta, za Global govori o svom znanstvenom putu, hrvatskoj znanosti i obrazovanju, budućnosti u liječenju tumora te svojim studentskim danima u Zagrebu.

Intervju za studentske novine Global prenosimo u cijelosti:

Prije tri tjedna postali ste članom Europske akademije znanosti. 2010. godine primljeni ste u Njemačku akademiju znanosti, najstariju svjetsku akademiju prirodnih znanosti. Kako doživljavate ovo najnovije priznanje?

Ponosan sam i sretan jer je taj izbor znak prepoznavanja moje znanstvene karijere među kolegama u Europi. Ne znam tko me nominirao i kakav je postupak bio u pozadini, tako da je to bilo iznenađenje za mene. Svako priznanje prihvaćam kao dio obveze, ali i kao zadovoljstvo. I svako priznanje ima svoju toplinu, poruku i ima svoju osobnu vezu sa mnom.

Na čemu trenutačno radite?

Laboratorij se posljednjih petnaestak godina bavi molekularnom medicinom. Otkrivamo nove signalne putove koji definiraju normalan život stanice, to znanje prebacujemo u kliničku medicinu i pokušavamo doći do spoznaja koje mogu pomoći u dijagnozi i liječenju mnogih bolesti. U posljednjih desetak godina fokusirali smo se na tumore, a sve više okrećemo se i neurodegenerativnim bolestima, kao i različitim upalnim procesima i infekcijama bakterijama koje imaju zajedničke principe. Ono što otkrijemo kod infekcije, vrlo često se može primjenjivati i kod tumora. U posljednjih godinu dana, nekoliko novih projekata pokazalo je kako bismo principom blokiranja dugotrajnih upalnih procesa mogli pomoći i pacijentima koji boluju od tumora.

Vaša je ‘baza’ trenutačno Frankfurt. Kako ste od Zagreba, gdje ste rođeni i gdje ste završili Medicinski fakultet, došli do Frankfurta?

Još tijekom studija odlazio sam u Dansku, Njemačku, Izrael, bio sam gladan znanja i novih spoznaja. Kad sam završio fakultet u svibnju 1991., dobio sam nekoliko ponuda, a 1992. godine prihvatio sam poziv Josepha Schlessingera s njujorškog sveučilišta. Tamo sam, u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu, završio doktorat i postdoktorsko usavršavanje. 1997. dobio sam odlične ponude iz Amerike i Njemačke, no zbog obiteljske situacije, ali i kvalitete ponude, odlučili smo se preseliti u Švedsku u Uppsalu, gdje sam otvorio svoj prvi laboratorij i za to mjesto me vežu drage uspomene. Preselili smo se u Frankfurt 2003. godine gdje živimo i radimo do danas uz odlične uvjete za profesionalni, ali i obiteljski život.

S kojim ste se teškoćama susretali tijekom svog znanstvenog puta?

Teškoće su dio životnog ciklusa i često utječu na karijerne odluke. U svojoj karijeri želio sam se baviti molekularnom znanošću i pomoći da budemo uspješniji u liječenju bolesti, pogotovo tumora. Mislim da sam na tom putu dosta napravio, ali bilo je mnogo prepreka. Jedna od prvih pojavila se kad sam došao iz Zagreba u New York. Došao sam u laboratorij gdje su se ljudi bavili strukturalnom biologijom, fizikom i kemijom, temama koje sam na Medicini učio parcijalno, tako da sam prve tri godine nevjerojatno mnogo učio i istodobno se svakodnevno frustrirao. Nisam imao nikakvih rezultata niti objavljenih radova. Koliko god bile frustrirajuće i teške, u te tri godine naučio sam mnogo više nego u sljedeće dvije kad su mi radovi objavljeni u vrhunskim časopisima i kad su otkrića dolazila jedno za drugim.

Radite u inozemstvu. Kako ‘izvana’ izgleda hrvatska znanost?

Kako sam dosta sam uključen u znanstveni rad u Hrvatskoj, ne mogu reći kako taj pogled izgleda izvana. No dosta objektivno mogu reći da je hrvatska znanost u kroničnoj uspavanoj fazi i nema ozbiljnih promjena. Najtalentiraniji mladi ljudi gube entuzijazam i imaju dvije opcije: otići u inozemstvo i iskazati svoje talente ili ostati u Hrvatskoj gdje će ih, uz sav njihov trud, sustav uključiti u masu koja je nemilosrdna i u kojoj nema osobnosti. Iako postoji manji broj vrlo uspješnih grupa u Hrvatskoj, one ne mogu nadomjestiti edukacijski i znanstveni kapacitet cijelog sustava. Zato je važno uložiti dodatne napore da se poveća kritična masa produktivnih znanstvenih grupa.

Predajete studentima na Sveučilištu u Splitu. Sigurno vas pitaju za savjet kako danas uspjeti u znanosti.

To je jedan prijateljski razgovor s mojim studentima, pokušavam svakome od njih dati odgovor s obzirom na njihove potrebe. Moj generalni savjet studentima je da se brinu o vlastitim talentima. Od 15. do 30. godine govorimo o ključnoj dobi u kojoj svaki pojedinac mora otkriti koje su njegove vrline i što želi ostvariti u životu. To je obveza i odgovornost svakog studenta prema samome sebi. I važna poruka za studente vezana uz modernu znanost - ako žele biti uspješni u bilo kojoj disciplini, studenti moraju učiti i razumijevati matematiku, i moraju biti kreativni.

Što je, prema vašem mišljenju, problem obrazovnog sustava u Hrvatskoj i koje su razlike između obrazovnog sustava u Hrvatskoj i inozemstvu?

Svaki sustav ima svoje prednosti, ali i mane. U Hrvatskoj se, vrlo brzo nakon rata, prestalo ulagati u profesorski kadar, a kad izgubite kvalitetu obrazovnog kadra, onda izgubite obrazovanje. U Hrvatskoj su snažni politički utjecaji vrlo često nelogični i ne prate potrebe nastavnog kadra i škole. U Americi se mnogo ulaže u slobodu i osobnost učenika, no do gimnazije oni nisu dovoljno obrazovani u širem intelektualnom smislu. Njemačke su škole stroge i djeca često nemaju dovoljno slobode za vlastiti razvoj. Čini mi se kako je skandinavski sustav najbolji jer kombinira slobodan razvoj i program koji djeca prate. Kod visokog školovanja, najbolji je američki sustav, pogotovo na koledžima. Danas je to jedan od najkompetitivnijih obrazovnih sustava u svijetu. U Njemačkoj i Švedskoj također ima dobrih sveučilišta, obrazovanje je besplatno, i to je golema prednost.

Svjetska zdravstvena organizacija objavila je kako prerađeno crveno meso može uzrokovati rak debelog crijeva. To je bila jedna od udarnih vijesti u medijima. Što mislite o medijskom praćenju vijesti iz znanosti?

Obrazovanje javnosti dio je posla znanstvenika koji na korektan i kritičan način mogu prezentirati znanstvena otkrića te neutralizirati medijski senzacionalizam neutemeljen na znanstvenim činjenicama. Rezultati WHO-a posljedica su dugogodišnje analize brojnih epidemioloških i medicinskih podataka. Svojim upozorenjem samo informira javnost da dugogodišnja konzumacija obrađenih mesnih pripravaka pojačava predispoziciju razvoja tumora debelog crijeva. To su činjenice koje nitko ne osporava. Znači li to da ne smijemo jesti crveno meso? Sigurno ne. Način prehrane jedna je od rizičnih komponenti i važno je slušati neutralne organizacije koje objavljuju statistički relevantne podatke.

Izvor ste informacija i otkrića u medicini. S obzirom na činjenice kojima raspolažete, odlazite li možda u ekstreme što se tiče zdravog života?

Ne znam kako je slika mene kao simbola zdravog života nastala u javnosti. Ne pretjerujem ni u čemu i pokušavam naći optimalan način života za sebe. Nikad nisam počeo piti alkohol jer nisam volio miris piva. Uz izbjegavanje alkohola i pušenja, što je dobro, ima stvari s kojima nisam toliko sretan, poput manjka sna ili previše stresa tako da se ne smatram prototipom zdravog života. No koristim znanja koja su drugi stekli i pokušavam ih pravilno primjenjivati, sunčanje je jedan od boljih primjera. Povećani broj melanoma nevjerojatan je u posljednjih 20 godina. Ljudi se sunčaju kako bi dobili boju koja ima određeni status ne znam čega u društvu. Takve prozaične stvari meni su nevažne pa mogu reći da nema potrebe za pretjerivanjem u sunčanju.

Završili ste Medicinski fakultet u Zagrebu u četiri i pol godine s prosječnom ocjenom 5.0.

Istina, vrlo brzo sam studirao, od listopada 1986. do svibnja 1991. godine. I dio s ocjenama apsolutno je točan. Jedini problem imao sam s ispitom iz marksizma. Stvarno sam volio znanje. Imao sam odličnu sposobnost brzog integriranja činjenica, učio sam i izlazio na ispite na prvom roku što se pokazalo tajnom uspjeha.

S obzirom na brzi završetak studija i odlične ocjene, kako je izgledao vaš studentski život?

Bilo je jako lijepo studirati u Zagrebu i samo bih mogao poželjeti svojoj djeci tako lijepe studijske godine. Ilustrirat ću vam to jednom anegdotom. Kolega Vladimir Herak i ja često smo ludovali motorom po Zagrebu. Pisali smo prijamni i sljedeći dan išli smo vidjeti rezultate. Kako smo se cijelu noć vozili motorom, kada su došli rezultati bio sam pospan i počeo sam iščitavati rang-listu od desetog mjesta nadalje - nisam se pronašao. Vlado mi je rekao da griješim jer ne gledam gore - bio sam prvi na listi. Uz ozbiljan rad, dobro smo se zabavljali, često smo odlazili u Jabuku i nije se mnogo spavalo.

Istraživanje i liječenje tumora - gdje smo za deset godina?

Današnje dijagnostičke metode često su utemeljene na genomici i proteomici, gdje analizirate milijarde različitih promjena u proteinima. Liječnik danas mora te discipline uključiti u primarnu obradu i odluku o liječenju svog pacijenta kao i u praćenje tog pacijenta u budućnosti. To je jako skupo i brinem se zbog toga što će se vrhunska medicina primjenjivati samo na jedan do dva posto ljudi na svijetu. No znanstvenici pokušavaju na sve načine omogućiti širu primjenu tih metoda pa se danas u medicini uvodi korištenje tzv. organoida. To su mala tkiva koja mogu rasti u kulturama i stvaraju se od tumora. Možemo ih pratiti nekoliko mjeseci i na njima testirati sve lijekove koje želimo dati pacijentu. S obzirom na to, u sljedećih deset godina medicina ide prema znanstveno baziranom individualnom pristupu i siguran sam da ćemo, uz pomoć tih novih tehnologija, biti mnogo uspješniji u budućem liječenju.