ŠTRAJK U ŠKOLAMA

Je li štrajk učitelja ilegalan? Evo što kaže stručnjak za radno pravo o tome

Je li štrajk učitelja ilegalan? Evo što kaže stručnjak za radno pravo o tome
Foto: Index/Fah/Pixsell/Luka Stanzl

ŠTRAJK kojim nastavnici traže povećanje koeficijenata za plaće za 6,11% u suštini nije legalan, smatra Viktor Gotovac, stručnjak za socijalno i radno pravo s Pravnog fakulteta.

Argument za tu tvrdnju je jednostavan i temelji se na ideji da su koeficijenti uređeni Zakonom o plaćama i Uredbom o koeficijentima te da nisu predmet pregovora između sindikata i vlade pa tako ne mogu biti povod za štrajk.

Takve teze mogle su se čuti i ranije, uglavnom iz redova HDZ-ove vlasti, no mišljenja o problemu prilično su podijeljena, ovisno o tome koga se pita.

Ministarstvo: Za utvrđivanje nezakonitosti nadležan je sud

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja na naš su upit odgovorili da je za utvrđivanje nezakonitosti štrajka nadležan sud.

"Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije nadležno u tom pitanju", dodali su kratko. Slično tumačenje može se čuti i među ljudima iz redova sindikata.

Gotovac: Ovdje se ne radi o sporu koji bi mogao biti predmetom štrajka

Gotovac priznaje da konačan sud o zakonitosti štrajka može dati isključivo sudska vlast koja bi o tome odlučivala.

"Međutim, štrajku nisu prethodili kolektivni pregovori, a kolektivni pregovori prethode sklapanju kolektivnog ugovora i vode se s ciljem sklapanja kolektivnog ugovora, odnosno s ciljem izmjene ili obnove kolektivnog ugovora, što ukazuje kako manjka sadržaj i narav kolektivnog interesnog spora, koji je zakonit razlog za štrajk. Također, činjenica je da je zahtjev usmjeren u odnosu na koeficijent koji se uređuje uredbom vlade Republike Hrvatske, dakle o njemu se uopće ne pregovara kolektivno niti se uređuje kolektivnim ugovorom. Stoga se može razmišljati o tome kako se ovdje ne radi o sporu koji bi mogao biti predmetom štrajka. Dakle, zbivanja koja su prethodila štrajku, kao i zahtjev u štrajku, donekle impliciraju elemente njegove nezakonitosti", objasnio je Gotovac za Index.

Što je zakonit razlog za štrajk?

Gotovac tumači da su prema Zakonu o radu zakoniti razlozi za štrajk neisplata plaća radnicima, što je pravni spor, te razlog koji je po definiciji kolektivni interesni radni spor - koji upućuje na povezanost sa sporom, a koji nastaje kada se sklapa kolektivni ugovor ili njegova dopuna ili se on, pak, obnavlja. Drugim riječima, kada bi nastavnici bili nezadovoljni upornim neprihvaćanjem određenih zahtjeva koje bi postavili tijekom kolektivnih pregovora, to bi mogao biti povod za štrajk.

"Je li to ovdje slučaj? Po mome sudu, nije. Oko pitanja koeficijenata za izračun i obračun plaće u javnim službama nastavnici i uopće javni službenici i ne mogu štrajkati jer se oni ne uređuju kolektivnim ugovorom, već imamo zakonsko uređenje plaća u javnim službama koje upućuje da se to ima urediti uredbom o koeficijentima. Dakle, u formalnom smislu ne samo da nismo imali proces kolektivnog pregovaranja nego se usto i pitanje čije rješavanje sindikati zazivaju zapravo ne rješava kroz kolektivni ugovor. Zbog toga se o koeficijentima nije ni moglo kolektivno pregovarati. Moglo se savjetovati, voditi sastanke, usuglašavati i voditi dijalog s ciljem nekog partnerskog, sporazumno prihvatljivog rješenja, no nije se moglo kolektivno pregovarati. To pak implicira da sam spor po sebi nije podoban za zakonit štrajk", kaže Gotovac.

Ovdje treba imati na umu da su sindikati u svibnju 2018. pregovarali s predstavnicima vlasti te potpisali kolektivni ugovor na četiri godine. Za razliku od njih, medicinari su potpisali kolektivni ugovor samo na godinu dana znajući da će okolnosti za pregovore biti povoljnije u predizbornoj godini.

Je li štrajk samo sredstvo legitimnog pritiska?

Od izvora bliskih Ministarstvu, ali i sindikatima, može se čuti tumačenje prema kojem je sasvim legitimno da sindikati vrše pritisak kroz štrajk kako bi potaknuli vlasti da im povise koeficijente. Naime, i ranije su vladajući znali odlučivati da će promijeniti koeficijente za različite zaposlenike u raznim sektorima. Primjerice, podizali su koeficijente za zaposlene u socijalnim službama, za diplomate, nastavnike i stručne suradnike koji rade u školama za učenike s teškoćama u razvoju itd. Stoga ne vide ništa sporno u tome da nastavnici na promjenu žele utjecati štrajkom. Konačno, neki iz redova sindikata smatraju da koeficijent kao instrument formiranja plaća možda i ne bi trebao biti nešto o čemu se ne može pregovarati. Štoviše, neki štrajk doživljavaju upravo kao moguću prekretnicu u tom smislu. Konačno, treba imati na umu da su vlasti već više puta u prošlosti pokretale tužbe protiv štrajkaša i gubile pozamašne iznose.

Gotovac kaže da doista postoji mogućnost različitog tumačenja situacije te da ne može biti izričitog i nedvosmislenog zaključka o zakonitosti štrajka dok god sud o tome ne odluči.

"Doista, može se legitimno tvrditi da bi sud mogao zauzeti stav da je štrajk zakonit; sud može nešto interpretirati ili apostrofirati na drugačiji način. To su argumenti koji neće biti razriješeni sve dok ne dođu na sud. No ako pogledate neke primjere štrajkova koji su se održavali iz, recimo to tako, organizacijskih razloga, primjerice na Hrvatskim studijima ili pak u Zračnoj luci Zagreb, koji je adresirao prijenos luke na novog koncesionara, onda se pokazuje da određena pitanja ipak nisu podobna za štrajk i to stoga što nisu predmet kolektivnog pregovaranja. Bez obzira, dakle, što sud o tome nije donio odluku, mi ovdje možemo s određenom razinom sigurnosti zaključiti kakva bi odluka bila", kaže Gotovac.

Hoće li itko tražiti proglašavanje štrajka nelegalnim?

Budući da se štrajk događa u predizborno vrijeme, nije za očekivati da bi premijer Andrej Plenković mogao pokrenuti preispitivanje njegove legitimnosti. Takvim korakom mogao bi protiv sebe okrenuti popriličan dio biračkog tijela: pedesetak tisuća nastavnika, još više njihovih članova obitelji i usto dio javnosti koji simpatizira s njihovim ciljevima.

Još bi manje očekivano bilo da takvo nešto pokrene nadležno Ministarstvo. Ministrici Blaženki Divjak, njezinom timu i HNS-u, stranci koja ima beznačajnu podršku u javnosti, još je više stalo da se u predizborno vrijeme potvrde kao uspješni zaštitnici svojeg resora i njegovih zaposlenika.

Tko je stvarni poslodavac nastavnika – ravnatelji, osnivači škola, vlada?

Gotovac ističe da se tu otvara još jedno važno pitanje, a to je tko bi uopće pravno trebao biti u poziciji da osporava zakonitost štrajka.

"Treba li ga osporavati vlada, koja pregovara, ili možda škole, koje su nastavnicima poslodavci? Tu postoje otvorena pitanja koja u praktičnom smislu opterećuju osporavanje. Ja na to nemam izričit odgovor. Mogu reći, onako pomalo paušalno, fiškalski, da bi štrajk možda trebale osporavati i neke škole i država pa da se onda kroz sam proces vidi tko je legitimiran za to", navodi Gotovac.

"Škole i ravnatelji zapravo su poslodavci nastavnicima. No tu se otvara sklop brojnih nelogičnosti u sustavu. Oko prava radnika u školstvu kolektivno pregovara država, a nitko ne pita prave poslodavce - škole, odnosno ustanove. Ravnatelji koji trebaju upravljati njima mnogo se više identificiraju s radnicima nego s državom ili osnivačima škola, gradovima i županijama, koji ih financiraju. Zašto? Jer oni dolaze iz redova radnika ustanova, škola, i ti ih radnici, da tako kažem zbornica, bira. Upravo zato mislim da je ovaj štrajk dobar, da ima dobre aspekte. Prije svega dobro je to što nas tjera da raščistimo tko stvarno može osporavati štrajk. Moramo ponovno razjasniti i je li dobro da ovako kolektivno pregovaramo, da pregovara država. Možda bi trebali pregovarati osnivači, odnosno škole, temeljem financijskih mogućnosti koje im državni i lokalni proračun jamče. Možda čak plaće ne trebaju biti iste u svim školama i ustanovama? Možda se plaćama može u neke krajeve privlačiti deficitarne kadrove ili slično? Možda bi lokalna zajednica ili ravnatelji mogli na adekvatniji način zadovoljiti interese zaposlenih, u okviru istih financijski raspoloživih sredstava? Osim toga, možda trebamo razmotriti i je li dobro da imamo odvojene pregovore za temeljne kolektivne i granske kolektivne ugovore? Vidimo, kao sada, da onda gotovo uvijek imamo razloga za štrajk. Recimo da se sada i utvrdi da je ovaj štrajk nezakonit, sindikati u obrazovanju mogli bi štrajk usmjeriti prema osnovici za plaće u javnim službama te tako, na neki način, pozakoniti razloge štrajka. Ili, ako znamo da se ponekad sindikati ili neki ministri znaju izboriti za bolje plaće za neke zaposlenike, odnosno za neku državnu ili javnu službu, postavlja se pitanje je li ispravno da se tako pregovara po segmentima. Naime, takav način pregovaranja implicira vječito nezadovoljstvo nekih drugih i spiralni rast zahtjeva i prava. Nekome nešto poraste, a onda to traže i svi drugi", kaže Gotovac.

Kako su ministri postajali narodni heroji

Otvaraju se, ističe, ponovno i pitanja pozicije ravnatelja u odnosu na škole - što je on, je li jedan od radnika ili netko tko upravlja školom? Uz sve navedeno ovaj štrajk apostrofira i nelogičnosti uredbe o koeficijentima koja je mnogo puta, i bez neke sistemske provjere, mijenjana.

"Kako je neki ministar iznašao neku svoju političku snagu, on je neke ljude izdvajao i povećavao im koeficijente. Ministri su tu onda postajali neki narodni heroji, kako bi rekao jedan moj prijatelj, koji se bore više za dobro zaposlenih u sustavu no za dobro samog javnog sustava. Činjenica je da je besmisleno da neki dijelovi sustava dobivaju neke velike dodatke, bez da to itko dovodi u pitanje, primjerice u zdravstvu. A onda, kada se govori o plaćama, obično se predstavljaju iznosi koeficijenata izračunatih po osnovici, sve bez dodataka, koji ponekad mogu dosegnuti do 30 pa i više posto. Primjer je također činjenica da su sindikati prosvjetara tvrdili da nastavnici imaju plaću oko 5900 kuna, da bi se pokazalo da im je medijan oko 7100, bez prijevoza. Ovo je onaj jedan prevažan i presudan trenutak u kojem bi se netko u uređenom sustavu uistinu morao pozabaviti plaćama u javnim i državnim službama, sustavno i cjelovito. Tu bi se trebao stvoriti neki politički konsenzus, neovisno o političkim opcijama, u kojem bi trebalo urediti sustav ispravnog vrednovanja rada, u kojima ljudi možda neće biti zadovoljni plaćama, ali neće biti nezadovoljni međuodnosima između plaća po radnim mjestima, prema poslovima koji se obavljaju i po sektorima. Primjerice, dizanje osnovice plaća 2+2+2 posto u jednoj godini znači uistinu veliko podizanje, no ljudi i dalje nisu zadovoljni. Zašto? Stvar je u tome da imamo neke dublje razloge, prije svega pitanje pravednijeg definiranja koeficijenata. Tu bi opća odgovornost političara i građana generalno trebala voditi tome da se to uredi", ističe naš stručnjak za radno i socijalno pravo.

Veće plaće da, ali i veća kvaliteta usluge

Gotovac smatra da je ovo također prilika da se promišlja ideja da kao građani za veća izdavanja za plaće trebamo dobivati i odgovarajuću uslugu.

"Naime, bilo bi sasvim opravdano da građani kažu - u redu, opravdano je da nastavnici, liječnici ili neki drugi zaposlenici u javnim službama imaju dobre, pa i bolje plaće, no neka rade svoj posao, neka nam za njih pružaju odgovarajuću javnu uslugu. A o tome je li tome tako ponajbolje zna svatko od nas koji je tu uslugu trebao. Sveukupno, građani su danas suočeni i s uslugama s kojima možda nisu zadovoljni, a i s posljedicama štrajka. I tu se otvara sijaset pitanja koja trebamo otvarati, a ne baviti se samo sa sporadičnim izmjenama uredbe o koeficijentima. Smatram da je i ovaj štrajk, dugotrajan i intenzivan, trenutak da se o tome zamislimo i potražimo sustavno prihvatljivo rješenje. Zato, sve i ako nije zakonit, on i nije loš - važan je i poticajan. I za javnost i za političare", zaključuje Gotovac.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara