OVIH dana se obilježava obljetnica rata u Gruziji 2008. godine. U noći sa 7. na 8. kolovoza te godine gruzijske snage izvele su napad na Chinvali, glavni grad nepriznate republike Južne Osetije. Republika Južna Osetija je nastala kao posljedica sovjetske politike koja je, svjesno u želji za uspostavom ravnoteže na Kavkazu, unutar administrativnih granica svake republike, kreirala cjeline s različitim stupnjevima autonomije.

Ideološki se takva politika opravdavala Lenjinovom politikom o pravu naroda na samoodređenje, pa su regije poput Karabaha u Azerbajdžanu, Južne Osetije i Abhazije u Gruziji dobile za sovjetski pojam širok stupanj autonomije.

Povijest 

Takvi administrativni "fitilji" stvorili su trajnu neravnotežu. Manjine unutar sovjetskih republika su imale vlastite institucije i osjećaj državnog subjektiviteta, ali su bile podređene centralnim vlastima, kao što su Tbilisi ili Baku. Dok je trajao SSSR, Moskva je tako držala republike pod kontrolom, ali nakon raspada, kada su granice bivših sovjetskih republika postale državne granice novih neovisnih država, nastao je problem. Ruska Federacija se našla opet u poziciji arbitra, koju je obilato koristila kako bi imala kontrolu nad postsovjetskim prostorom. Pogotovo se to osjetilo na Kavkazu.

Čim se Sovjetski savez raspao, u Gruziji, Azerbajdžanu, Moldaviji i Tadžikistanu počeli su sukobi. Ni Ruska Federacija nije bila lišena ratnog sukoba - onog u Čečeniji. U Južnoj Osetiji i Abhaziji, Rusija se 1992. godine nametnula kao glavni jamac mira, uvođenjem svojih snaga. Suštinski, Rusija je podržala dvije odmetnute pokrajine na način da su dvije regije u svakom smislu ovisile o njoj.

S druge strane, situacija oko Karabaha je bila nešto drugačija. Budući da se radilo u sukobu dviju međunarodno priznatih država Armenije i Azerbajdžana, Rusija nije mogla direktno podržati jednu stranu, niti je slala svoje snage do 2020. godine, kad se razvio novi sukob. No, Rusija je koristila taj sukob kako bi držala Armeniju i Azerbajdžan u svojoj orbiti.

Rat u Gruziji

Kombinirajući analizu događaja iz 2008. godine te sadašnjih geopolitičkih kretanja, jasan je duboki kontrast u načinu na koji su Tbilisi i Baku vodili svoju politiku prema Moskvi i obrnuto. Tbilisi je te 2008. godine pokušao vojnim putem Južnu Osetiju staviti pod svoju kontrolu, a pritom su u Chinvaliju bile stacionirane ruske mirovne snage koje su stradale u napadu.

Na temelju toga, Ruska Federacija je objavila uvođenje svojih snaga te je u nekoliko dana porazila gruzijsku vojsku. Mir je uspostavljen zahvaljujući naporima tadašnjeg francuskog predsjednika Sarkozyja. Tumačenja tih događaja bila su razna, zavisno s koje strane su dolazila.

Danas Zapad te događaje tumači kao "čin agresije" Ruske Federacije koja je tada ostala nekažnjena i koja je dovela do današnjeg rata u Ukrajini. U Rusiji se to tumači kao čin demonstracije da Moskva neće trpjeti gubitak svog utjecaja na tom području.

U samoj Gruziji tumačenja tih događaja su prošla razne faze. Tadašnjeg predsjednika Saakašvilija su godinama gruzijski političari optuživali za rat, nakon čega je izbjegao iz zemlje te otišao u Ukrajinu, gdje je u najčudnijoj političkoj priči došao i do pozicije guvernera Odeske oblasti.

Obrasci

Bilo kako bilo, nakon tih događaja mogli su se izvući neki zaključci koji su se kasnije mogli primijeniti i na primjeru Ukrajine. Prije svega, moglo se vidjeti da je Moskva spremna silom nametati svoje interese na postsovjetskom prostoru, unatoč negativnom stavu Zapada.

Dalje, sam Zapad neće zbog vojne intervencije na jednu od postsovjetskih zemalja započeti rat s Rusijom. Napadnuta zemlja može računati samo na svoje snage, Zapad će eventualno osigurati isporuku oružja, političku i ekonomsku podršku. Sličan obrazac se mogao vidjet 2014. godine u Ukrajini.

S druge strane, ključan obrazac Zapada se može vidjeti zavisno od tijeka vojnih operacija. Nakon ulaska ruskih trupa u Gruziju 2008. godine, Rusija nije bila izložena sankcijama, iako je s gledišta međunarodnog prava upad bio nelegitiman. Razlog je što se to ipak tumačilo kao odgovor gruzijske vojske koja je započela udar na Južnu Osetiju.

Nešto drugačiji stav Zapada je bio kod sukoba na istoku Ukrajine i aneksije Krima u 2014. godini u Ukrajini. Tada je Zapad odlučio u jednoj mjeri sankcionirati Rusiju, ali ni blizu ozbiljno kao danas. Razlog je sličan. Tumačenja događanja u Ukrajini u 2013. godini.

Majdan i svrgavanje Janukoviča su bili tumačeni kao unutarnja politička kriza Ukrajine te se ruska akcija tada mogla, nategnuto doduše, interpretirati kao reakcija na, najblaže rečeno, kršenje Ustava prilikom smjenjivanja izabranog predsjednika Ukrajine. U 2022. godini situacija se bitno promijenila jer više nije bilo moguće sa zapadnog stajališta opravdati onakvu vrstu invazije na Ukrajinu.

Jedan od argumenata Kremlja je bio taj što je Ukrajina navodno pripremala akciju za povratak teritorija na istoku zemlje. Međutim, taj argument jednostavno nije imao dovoljno jako uporište. Oko Ukrajine je cijelo vrijeme prije invazije bilo raspoređeno 150-200 tisuća ruskih vojnika, a Europa je u više navrata naglasila kako neće podržati vojnu akciju Kijeva ako do nje dođe.

Ako bi se tada predsjednik Zelenski odlučio na takvu akciju, vraćajući se na gruzijski scenarij, sasvim sigurno ne bi imao podršku Zapada u ovoj mjeri, niti bi Rusija bila izložena ovakvim sankcijama.

Baku kao pobjednik

Za razliku od Gruzije, i dijelom od Ukrajine, Azerbajdžan je vodio izrazito uravnoteženu politiku. Baku nikad nije tražio članstvo u NATO-u, niti je gradio svoju politiku na oštroj antiruskoj retorici. Ipak, Azerbajdžanu je u velikoj mjeri pomoglo savezništvo s Turskom te vlastiti gospodarski resursi - najviše nafta. Baku je godinama izbjegavao ishitrene poteze, iako se sam suočavao s unutarnjim teškoćama i s teretom Karabaha, koji su kontrolirale armenske snage.

Iako je taj status quo, koji je služio Rusiji da kontrolira taj prostor, trajao tridesetak godina, umjesto brzih i nepromišljenih vojnih akcija Baku se fokusirao na tiho i sustavno jačanje oružanih snaga, gradeći tehnološku i logističku prednost uz potporu Ankare. Kada je došao trenutak, u jeku potpune ruske zaokupljenosti i iscrpljenosti ratom u Ukrajini, Baku je izveo brzu, preciznu i odlučnu vojnu operaciju te u potpunosti vratio suverenitet nad svojim međunarodno priznatim teritorijem.

Za razliku od Tbilisija koji je 2008. godine "upao u zamku" i omogućio Moskvi da opravda i ojača svoju poziciju u Gruziji, Baku je strpljivom diplomacijom, odabirom jakog i stabilnog partnera te savršenim momentom uspio postići povijesni cilj.

Time je Baku dokazao da se na složenom postsovjetskom prostoru uspjeh ne postiže ideološkim srazovima, već hladnom strategijom i nepokolebljivim pragmatizmom. Iako se ne može u potpunosti preslikati, model Azerbajdžana može poslužiti i drugim zemljama koje u geopolitičkim sukobima velikih sila traže manevar za ostvarenje nacionalnih interesa, a da pritom ne postanu kolateralne žrtve.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala