DA JE FRANCUSKA prijatelj Srbije, a, shodno tome, neprijatelj Hrvatske - baš kao i Rusija ili Velika Britanija, dok za Njemačku navodno vrijedi obrnuto - stvar je općeg folklora i među Hrvatima i među Srbima.

U kontekstu posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj vrijedi zapitati se koliko istine zapravo ima u toj narodnoj mudrosti.

Naravno, činjenica je da je ovo prvi službeni, odnosno bilateralni posjet nekog francuskog predsjednika Hrvatskoj od njena osamostaljenja. No to možda više govori o značaju naše malene i ekonomski ne posebno relevantne zemlje u europskim i svjetskim okvirima nego o nekakvom animozitetu Pariza prema Zagrebu. 

>> VIDEO Završio posjet Macrona. Sastao se s Rimcem, Rafalei letjeli nad Zagrebom

Hrvati i Francuzi, u svakom slučaju, imaju dugu zajedničku povijest - možda ne tako blisku ili burnu kao što je Hrvati imaju s nekim drugim europskim narodima, ali svakako zanimljivu. 

Od Napoleonovog carstva i Ilirskih pokrajina do suprotnih strana u Prvom svjetskom ratu

Dapače, u jednom kratkom razdoblju dio Hrvata pripadao je zajedničkoj državi, odnosno carstvu. Riječ je, naravno, o Napoleonovom Francuskom Carstvu, koje je od 1806. nadalje zauzelo veliki dio Hrvatske, od Dubrovnika do Save kod Zagreba, Na tom su teritoriju uspostavljene takozvane Ilirske pokrajine kojima je upravljao general August Marmont. Francuska vlast bila je obilježena značajnim kulturnim, gospodarskim i političkim reformama. Međutim, Ilirske pokrajine potrajale su samo četiri godine (1809. - 1813.), nakon čega se hrvatski teritorij vratio pod vlast austrijskih Habsburgovaca.

Uz doba Napoleonovih ratova i imperijalnih osvajanja često se veže navodna i nikad potvrđena, Napoleonova izjava: "Hrvati - to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100.000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet."

U Napoleonovoj Velikoj armiji, koja je krenula u kobnu invaziju na Rusiju i ušla u Moskvu, da bi se nakon samo pet tjedana morala povući iz nje, sudjelovale su i četiri hrvatske pukovnije.

U Prvom svjetskom ratu Francuzi i Hrvati su se, međutim, našli na suprotnim stranama. Francuska je bila dio sila Antante, s Ujedinjenim Kraljevstvom, Ruskim Carstvom i Kraljevinom Srbijom, dok je Hrvatska, naravno, bila u sklopu Austro-Ugarske i, samim time, na strani Središnjih sila s Njemačkim Carstvom. Francuzi i Srbi zajedno su se borili i ginuli na čuvenom Solunskom frontu, a sile Antante su na kraju bile pobjedničke.

U Drugom svjetskom ratu i jesmo i nismo bili na istoj strani

U Drugom svjetskom ratu situacija je, jasno, bila mnogo složenija. Znatan dio Hrvata, borio se na strani nacističke Njemačke i fašističke Italije u sklopu marionetske Nezavisne Države Hrvatske, dok se drugi dio Hrvata, baš kao i veliki dio Srba, borio protiv njih u Narodnooslobodilačkom pokretu, na strani Saveznika. Na antifašističkoj i pobjedničkoj strani bila je, dakako, i Francuska, iako je veći dio rata bila pod njemačkom okupacijom. 

O ovoj temi razgovarali smo s povjesničarom Tvrtkom Jakovinom, koji nam je odmah rekao da tradicionalno bliski odnosi Francuske i Srbije nisu mit te da ti dobri odnosi sežu upravo u vrijeme Prvog svjetskog rata.

"Francuska je imala svoje trupe na onom dijelu Solunskog fronta gdje su se borili Srbi, francuske trupe su ušle na prostor onoga što će postati Kraljevina Jugoslavija, a na proslavu desete obljetnice pobjede u Prvom svjetskom ratu Francuzi su poslali svoje najistaknutije maršale kod kralja Aleksandra. Dobri francuski odnosi sa Srbijom, odnosno Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, postojali su. Srbija je izgradila veliki spomenik prijateljstvu s Francuskom, a izradio ga je Ivan Meštrović", objašnjava nam Jakovina.

Tvrtko Jakovina: To je isto kao vjera da je Rusija uvijek na strani Srbije

"Konačno, mala Antanta, čiji je dio bila Kraljevina SHS, trebala je graditi taj sustav država u jugoistočnoj Europi koje su trebale čuvati srednju Europu od obnove habsburške vlasti i uzleta Njemačke, a s druge strane biti brana širenju sovjetskih utjecaja, što je Kraljevina SHS i činila", kaže Jakovina

"Međutim, francuski ekonomski interesi nikada u regiji nisu bili osobito istaknuti, tako da je s gospodarskom krizom 1929. došlo do povlačenja, odnosno smanjenja prisutnosti i Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva na europskom jugoistoku, a to je otvorilo prostor njemačkom povratku u zadnjim godinama Weimarske Republike i dolaskom Hitlera na vlast", dodaje Jakovina. 

Ubojstvo kralja Aleksandra u Marseillesu

Zajednički dio hrvatske i francuske povijesti jest i događaj iz listopada 1934. godine.

Devetog dana listopada te godine u Marseilleu ubijen je kralj Aleksandar Karađorđević. Uz njega, ubijen je i francuski ministar vanjskih poslova Lousi Barthou. Ubio ih je Vlado Černozemski, pripadnim makedonskog nacionalističkog VMRO-a. No, prava je istina da su atentat organizirale Ustaše, a da je Černozemski bio samo izvršitelj.

Prema mitu koji se stvorio nakon ubojstva posljednje Karađorđevićeve riječi bile su "Čuvajte mi Jugoslaviju". Onda se pojavila teorija da je rekao "Čuvajte mi Jugoslaviju i prijateljstvo s Francuskom". Prava istina je da najvjerojatnije nije stigao kazati ništa od toga.

UPOZORAVAMO VAS DA JE SNIMKA NA NEKIM DJELOVIMA UZNEMIRUJUĆA

"Postojala je simpatija između Pariza i Beograda, ali u međunarodnim odnosima ipak su interesi ti koji određuju način na koji se određene zemlje ponašaju. Ali znate kako to ide, to je isto kao vjera da je Rusija uvijek na strani Srbije ili da bi Njemačka uvijek trebala podržavati Hrvatsku. To su najčešće tlapnje i fantazije malih i nesigurnih država", ističe Jakovina. 

"To se stanje svakako dramatično promijenilo francuskom kapitulacijom 1940. i njenom nemogućnošću da, kao druge velike sile, sudjeluje u ratnim operacijama u Drugom svjetskom ratu. Poslije rata francuski utjecaj u Jugoslaviji je bio opterećen nemogućnošću da dovoljno brzo razriješi pitanje Alžira (svoje tadašnje kolonije) koji je Jugoslavija podržavala", priča Jakovina.

"To je zaoštrilo diplomatske odnose Pariza i Beograda do točke otkazivanja gostoprimstva ambasadoru. I sve dok je general Charles De Gaulle bio na čelu Francuske, odnosi između Beograda, odnosno Tita, i Pariza bili su razmjerno hladni", navodi Jakovina. 

"Hrvati tumače dobre odnose Srbije i Francuske kao da znače loše odnose s Hrvatskom"

"Njemačka je uvijek bila prisutnija na ovim prostorima u gospodarskom smislu jer joj je naprosto europski jugoistok bio bliži i komplementarniji njezinoj privredi. Francuska je ipak zapadnoeuropska zemlja, dok je Njemačka više srednjoeuropska, i to je bilo normalno. Ovaj odnos Srbije, odnosno Hrvatske, i Francuske je u biti posljedica hrvatskih vanjskopolitičkih analiza. Hrvati, kao što definiraju hrvatski jezik tako što nije srpski, tumače i dobre odnose Srbije i Francuske kao da znače loše odnose s Hrvatskom. To je besmisleno, ali mi jesmo tako gledali na svijet neko vrijeme", drži Jakovina. 

Uvriježeno je tako i tumačenje da je Francuska, na čelu sa socijalistom Françoisom Mitterrandom, bila izrazito nesklona raspadu Jugoslavije i hrvatskom, slovenskom i bosanskom proglašenju neovisnosti. Mitterrand je vjerovao da će brzo priznanje Hrvatske i Slovenije izazvati rat, a kad je do njega i došlo, protivio se vojnoj intervenciji zapadnih država protiv JNA i srpskih snaga u Hrvatskoj i u BiH radi zaustavljanja rata.

To protivljenje bilo je u upadljivom kontrastu s njegovom odlukom da se pridruži SAD-u u vojnoj akciji Pustinjska oluja, provedenoj početkom 1991. protiv Iraka zbog aneksije Kuvajta.

Ipak, kako i naš sugovornik napominje, Francuska je priznala Hrvatsku 15. siječnja 1992., isti dan kada i većina članica Europske unije. Osim toga, francuske jedinice su na kraju sudjelovale u sastavu međunarodnih mirovnih snaga u Hrvatskoj i u BiH tijekom i nakon rata.

Jakovina: Mitterrandova politika bila je takva zbog Njemačke, ne zbog nas i Srba

"Mitterrand se doista bojao da će njemački utjecaj previše ojačati u srednjoj i jugoistočnoj Europi, pa su se u tom smislu neki njegovi potezi mogli lakše uklopiti u tu crno-bijelu sliku odnosa Francuske s jugoistočnom Europom. Međutim, to se nije događalo zbog nas, već zbog Francuske koja razmišlja o sebi u Europi, gdje nastaje ujedinjena Njemačka koja će se puno lakše vratiti na prostore i tržišta gdje je ionako bila puno prisutnija nego Francuska", obrazlaže Jakovina. 

Pobjeda Jacquesa Chiraca, kandidata degolističkog Okupljanja za republiku, na predsjedničkim izborima 1995. predstavljala je ipak određen zaokret u politici Pariza prema Zagrebu.

Nedugo nakon njegova dolaska na vlast snage bosanskih Srba izvršile su genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, nakon čega je NATO vojnom akcijom Deliberate Force neutralizirao srpske snage u Bosni i Hercegovini i, zajedno s akcijama hrvatske i bosanske vojske u toj zemlji nakon Oluje, natjerao srpsko vodstvo za pregovarački stol. Francuska je aktivno sudjelovala u toj operaciji NATO-a. 

Za vrijeme Chiracovog mandata i odnosi s Hrvatskom počeli su se popravljati, što je kulminiralo održavanjem summita EU sa "zemljama zapadnog Balkana" u Zagrebu 2000. Događaj na čijem je organiziranju inzistirao upravo Pariz bio je skup pomirenja donedavno sukobljenih zemalja koji je trebao osnažiti put prema demokraciji na jugoistoku Europe. 

Iako do danas nije bilo službenog posjeta francuskog predsjednika Zagrebu, svi hrvatski premijeri i predsjednici nakon Tuđmana bili su u službenom posjetu Parizu. 

Jakovina: Hrvatska je nakon Tuđmana dobila pozitivni zamah i Francuska nije htjela izgubiti utjecaj

Mirko Galić, bivši veleposlanik u Parizu, opisao je u razgovoru za N1 hrvatsko-francuske odnose kao toplo-hladne te istaknuo da ovaj posjet nije prvi događaj bez presedana u našim međusobnim odnosima. 

"Još četiri puta su bile neke velike geste s francuske strane koje su se događale prvi put. Prvi put je 2000. predsjednik došao u Hrvatsku i održao prvi summit EU u jednoj državi koja nije bila članica. Za Hrvatsku je to bio strateški važan događaj. Drugi put Hrvatska je potpisala strateški sporazum s Francuskom 2010. godine i taj sporazum je angažirao Francusku kao glavnog pokrovitelja u pregovorima s EU", objasnio je Galić.

"Hrvatska je nakon Tuđmanove smrti imala jedan pozitivni zamah i dobila je zeleno svjetlo i obećanje da će se proces priključenja zapadnobalkanskih zemalja Europskoj uniji nastaviti i u tom smislu Francuska nije željela izgubiti svoj utjecaj. Međutim, Francuska je bila prisutna i ranije što se tiče Daytonskog sporazuma jer on je u biti potpisan u Parizu, iako je ispregovaran zahvaljujući američkoj diplomaciji. Francuska je pomalo i sebe redefinirala nakon završetka hladnog rata, postajući svjesna da više nije sila koja može sama donositi odluke i da treba saveznike, uključujući male zemlje poput Hrvatske", ocjenjuje Jakovina. 

Dakle, Francuska nije, kako se često misli, podrivala hrvatski pristupni proces Europskoj uniji, nego je, baš suprotno, pružila značajnu podršku Hrvatskoj.

Jakovina smatra da ne trebamo učitavati previše u činjenicu da je ovo prvi posjet francuskog predsjednika u sklopu bilateralnog susreta u 30 godina: "Ni talijanski premijer nije u 30 godina došao u bilateralni posjet Hrvatskoj. To samo pokazuje hrvatsku važnost, nažalost. Mi smo imali predsjednicu koja se hvalila svojim odličnim odnosima s SAD-om, a tko je od visokih američkih dužnosnika bio u posjetu Hrvatskoj?"

Također, valja podsjetiti da je Francuska sudjelovala u NATO-voj koaliciji koja je u sklopu akcije Deliberate Force bombardirala vojne i strateške ciljeve u Srbiji 1999. godine kao odgovor na zločine Miloševićevog režima na Kosovu.

>> VIDEO Ovako je Macron posjetio Vučića i četiri minute pričao na srpskom

Macron prvo "ponizio" Vučića, pa mu se onda obratio na srpskom

Macron je, podsjetimo, bio i u posjetu Srbiji 2019. kao prvi francuski predsjednik nakon Chiraca 2001. Tom je prilikom u svom govoru čak četiri minute govorio na srpskom, signalizirajući time simbolički svoju predanost održavanju tradicionalnog prijateljstva sa Srbijom.

Doduše, moguće je i da je time htio kompenzirati za diplomatsko-protokolarni manevar koji su mu Srbi izrazito zamjerili, kad je tadašnji kosovski predsjednik Hashim Thaci dobio bolje mjesto, bliže Macronu, Merkel i Putinu, na ceremoniji proslave 100. obljetnice završetka Prvog svjetskog rata u Parizu 2018.

Veze s Hajdukom

Na kraju treba spomenuti i činjenicu da je na svečani ručak s Macronom u Zagrebu, među ostalima, pozvan i predsjednik HNK Hajduka Lukša Jakobušić. Razlog za to opet seže u povijest - konkretno, Drugi svjetski rat i slavnu ulogu Hajduka, čiji su se tadašnji igrači mahom pridružili partizanskom antifašističkom pokretu pod vodstvom Josipa Broza Tita.

Ne samo da su mnogi igrači otišli u partizane već je Hajduk odbio ponudu talijanskih fašističkih okupatora da preuzme ime Spalato i igra u talijanskoj ligi, a potom i da sudjeluje na prvenstvu NDH. Umjesto toga, Hajduk je obnovljen 1944. na Visu, na oslobođenom teritoriju.

Zbog toga je u svibnju 1945. godine, na kraju rata u Europi, tadašnji francuski premijer, a kasnije predsjednik Charles de Gaulle zbog sudjelovanja u antifašističkom pokretu proglasio Hajduk "počasnom sportskom momčadi slobodne Francuske". 

"Francuska je uvijek pokazivala poštovanje prema državama koje su se opirale fašizmu. Postoji ta povezanost pokreta otpora", komentirao je Galić ovaj diplomatski kuriozitet.