JEDNA potkoljenična kost, nekoliko rebara i dio donje čeljusti sve je što je pronađeno od Asima Kunića u 31 godini potrage za žrtvama genocida. Njegov sin Nusmir danas ga je, na 31. godišnjicu genocida u Srebrenici, ispratio na vječni počinak. Asim je jedna od deset žrtava čiji su nekompletni posmrtni ostaci ukopani u Potočarima, piše Deutsche Welle.

Posljednji oproštaj nakon više od tri desetljeća

"Nakon 34 godine napokon ću stati pokraj njega", rekao je Nusmir. Oca je posljednji put vidio 1993., kao četrnaestogodišnjak, kada je Asim svoju obitelj ukrcao u konvoj za Tuzlu. Sjećanja blijede, no pamti očevu kožnu jaknu. Dijelovi kostura pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici, a obitelj više nije htjela čekati. "Godine prolaze. Željeli smo oca pokopati dok je majka još živa, da i ona to dočeka. Barem da imamo mjesto na koje ćemo doći proučiti Fatihu, da ima svoj mezar", kaže Nusmir.

Sličnu sudbinu dijeli i Alnes Alić, koji je pokopao oca Ramu. Ni njegovi posmrtni ostaci, pronađeni u dvije odvojene grobnice, nisu potpuni. "Odlučili smo pokopati barem ovaj dio koji je pronađen, da se smiri i on, a i mi. Da i ova djeca zajedno sa mnom imaju mjesto na koje mogu doći proučiti Fatihu, da znamo gdje je", govori Alnes dok mu kći briše suze.

Odluka je dugo sazrijevala, a dodatno ju je otežavala činjenica da oca nikada nije upoznao. "Ovo je naš prvi i posljednji susret, kako se kaže, jer sam imao manje od godinu dana kada je ubijen. Ali više nisam mogao čekati. Došlo je vrijeme", kaže Alnes. Oca poznaje samo s jedne sačuvane fotografije, koja je, uz majčina sjećanja, jedina uspomena na njega.

Traga se za još 900 žrtava

Mnoge žrtve genocida pokopane su uz tek pokoju kost, a za njih oko 900 i dalje se traga, navode iz Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine. "Najveći problem u procesu potrage za žrtvama genocida svakako je nedostatak točnih i vjerodostojnih informacija o lokacijama grobnica. To nije slučaj samo sa žrtvama genocida, nego i sa svim ostalim žrtvama u Bosni i Hercegovini za kojima još tragamo", ističe Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta.

Ona dodaje da se informacije o grobnicama sustavno skrivaju, što potvrđuje i činjenica da se dojave svjedoka o lokacijama masovnih grobnica često pokažu netočnima. "To je danas naš najveći problem. Znamo da postoje svjedoci koji znaju istinu i da među nama žive ljudi koji točno znaju gdje se nalaze grobnice, ali i dalje biraju šutjeti", kaže Fazlić.

"Ovdje se piše povijest - ispisali smo je bijelim nišanima"

Današnjoj komemoraciji u Potočarima prisustvovali su članovi obitelji ubijenih i nestalih, preživjeli te brojna izaslanstva, politički dužnosnici i veleposlanici. Posebno potresno bilo je svjedočenje Kade Hotić, članice Udruge "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa", koja je od 11. do 13. srpnja 1995. u hali u Potočarima svjedočila brojnim zločinima.

"Nikada neću zaboraviti te noći. Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu, imalo je 13 godina. Jedna djevojčica je plakala, a majka je nije mogla smiriti. Vojnik joj je rekao: 'Ušutkaj to dijete.' Kada je majka odgovorila da ne može, uzeo je dijete i odrubio mu glavu", ispričala je Hotić.

Kazala je kako su Ujedinjeni narodi izdali narod Srebrenice, koja je bila proglašena njihovom zaštićenom zonom, no istaknula je da ne krivi UN kao organizaciju, već tadašnje čelnike. Poručila je da se povijest ne može prekrajati. "Ovdje se piše povijest. Ispisali smo je bijelim nišanima", rekla je.

Više od tri desetljeća nakon genocida, žrtve i njihove obitelji nemaju mira jer se zločin i dalje poriče. Iako je izmjenama Kaznenog zakona BiH iz 2021., koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, poricanje genocida postalo kazneno djelo, zakon se u praksi gotovo ne provodi. Udruge obitelji žrtava i istraživači godinama upozoravaju da je poricanje posljednja faza genocida i dodatna bol za obitelji čiji najmiliji zaslužuju barem istinu.