OTKRIĆE da na Veneri postoji fosfin, PH3, plin koji na Zemlji isključivo stvaraju živa bića, u ponedjeljak se proširilo naslovnicama medija i probudilo radoznalost i maštu milijuna ljudi širom svijeta.

Jedno od ključnih pitanja koja su se nametnula jest kako bi taj život, ako postoji, mogao izgledati i funkcionirati?

Od rajskog vrta do paklenog kotla

Ideja da na Veneri postoji život nije novog datuma. Susjedni planet dugo se smatrao Zemljinom sestrom blizankom, a u nekim drevnim mitologijama smatrao se naseljenim. Slične je veličine, ima sličnu gravitaciju, sličan sastav, stjenovit je, a kruži u zoni koja bi mogla biti nastanjiva. Švedski kemičar i nobelovac Svante Arrhenius je početkom prošlog stoljeća iznio zamisao da bi na Veneri mogao postojati život sličan životu na Zemlji u doba dinosaura s vrućom klimom i bujnom vegetacijom.

No prva ozbiljna istraživanja svemirskim letjelicama, poput američkog Marinera i ruske Venere 1960-ih godina, preokrenula su ovu idiličnu sliku o rajskom vrtu naglavačke. Pokazalo se da je srednja temperatura na Veneri oko 460°C, što je dovoljno da se rastali olovo, da je tlak njezine atmosfere oko 90 puta veći nego na površini Zemlje te da se njezina atmosfera uglavnom sastoji od ugljikova dioksida i oblaka sumporne kiseline u kojima većina zemaljskih organizama ne bi mogla opstati. Također je otkriveno da su vjetrovi ondje mnogo brži nego na Zemlji.

Život visoko u oblacima

No, unatoč ovim otkrićima, nisu svi znanstvenici odustali od vanzemaljaca na Veneri. Od tada do danas mnogi su smatrali da bi život ondje mogao opstati negdje u oblacima na visinama na kojima bi tlak i temperatura mogli biti sličniji onima na Zemlji.

"Iako uvjeti na površini čine hipoteze o životu kakav poznajemo na Veneri neuvjerljivima, oblaci na Veneri sasvim su druga priča", napisali su Carl Sagan i Harold Morowitz u časopisu Nature 1967.

Naime, iako su kiseli, ti oblaci u sebi sadrže temeljne sastojke potrebne za život – Sunčevu svjetlost, vodu i organske molekule, a temperatura i tlak negdje na pola visine do koje se oni prostiru slični su onima na Zemlji.

U prilog takvoj mogućnosti govorila su i rana istraživanja koja su pokazala da Venerina atmosfera upija više ultraljubičastog svjetla nego što bi se očekivalo. Mada se ova pojava mogla objasniti prisustvom sumporovih spojeva, neki znanstvenici razvili su modele prema kojima bi vanzemaljci na Veneri mogli biti nastanjeni u oblacima. Oni bi mogli biti mikrobi čiji metabolizam razgrađuje sumporove spojeve, mogli bi u njima čak imati i različite životne cikluse na različitim visinama, a neki od njih bi mogli biti stanja mirovanja.

Na Zemlji se u nekim dijelovima svijeta mikroorganizmi također mogu naći u atmosferi na velikim visinama od 10-ak kilometara. No na našem planetu oblaci nisu trajna pojava. Oni brzo nastaju, isušuju se i nestaju tako da ne mogu stvarati stabilna staništa i ekosustave. Na Veneri je situacija drugačija. Ondje oblaci postoje već stotinama milijuna godina.

Znanstvenici smatraju da je Venera u davnoj prošlosti mogla imati život. S vremenom su se u njezinoj atmosferi nagomilali staklenički plinovi, ona se jako zagrijala, a zagrijavanjem se promijenila i njezina kemija. Stoga bi mogući život na Veneri najvjerojatnije bio neka vrsta ostatka nekadašnjeg života koji se preselio visoko u atmosferu i ondje opstao.

Iskustva na Zemlji pokazala su da ekstremofili, mikrobi prilagođeni životu u ekstremnim uvjetima, mogu preživjeti u izuzetno negostoljubivom okolišu, u kiselim vodama gejzira i vulkana.

Zašto je fosfin jak indikator postojanja života?

Prema trenutnim spoznajama fosfin se na stjenovitim planetima kao što su Zemlja i Venera stvara isključivo u živim organizmima ili pak u ljudskim tvornicama i laboratorijima. Budući da je vrlo otrovan, u Prvom svjetskom ratu koristio se kao kemijsko oružje. Danas se još uvijek koristi kao sredstvo za zaprašivanje u poljoprivredi.

Na Zemlji ga uglavnom stvaraju anaerobne bakterije, dakle one koje mogu živjeti bez kisika. Njih se može naći u tlu, u močvarnim područjima te u crijevima životinja.

U slučaju novog otkrića posebno je neobično to što su utvrđene razine fosfina mnogo više nego u Zemljinoj atmosferi. No najčudnije je da fosfin postoji u oksidativnoj atmosferi Venere, u kojoj bi se trebao oksidirati u fosfornu kiselinu.

Za kraj treba istaknuti da autori studije objavljene u časopisu Nature Astronomy upozoravaju na dvije važne stvari.

Prva je da je ovo otkriće toliko neočekivano da ga treba potvrditi neovisnim istraživanjima, što je uobičajena znanstvena praksa.

Dr. sc. Nenad Raos za Index je komentirao da autori naročito ističu činjenicu "da o fosfornim spojevima na Veneri ne znamo ništa, a još manje o kemijskim procesima u njezinim oblacima".

"Fosfin je pronađen na visini od 53 do 61 km, gdje vlada tlak od 0,5 bara. Autori su sami testirali čak sedam hipoteza kako bi fosfin mogao nastajati u atmosferi Venere, no nijedna nije mogla objasniti izmjerenu razinu fosfina od 20 ppb", tumači naš kemičar, autor knjige The Cookbook of Life: (New Theories on the Origin of Life).

Konačno, kaže Raos, postoji mogućnost da fosfin na Veneri nastaje u nekom geokemijskom procesu koji ne poznajemo.

Dakle, lijepo je puštati mašti na volju, no s ozbiljnim zaključcima ipak se treba strpjeti.