USTAV iz naslova je onaj američki, jedan od svega 13 sačuvanih primjeraka, koji je Sotheby's ponudio na aukciji, a brojni su naivni kriptoentuzijasti nadobudno pomislili da bi bilo zgodno sudjelovati u stvaranju povijesti, a usput možda i ponešto zaraditi. Zarada je u konačnici doista spektakularna, ali samo za one strpljive i/ili dobro informirane, uglavnom u skladu s tradicijom kriptotržišta.

Velike ideje, projekti i proizvodi nerijetko su, kako nas uči povijest, nastajali posve - slučajno. Tim Berners-Lee navodi da je World Wide Web bio tek očajnički potez koji je trebao olakšati rad s ogromnom količinom dokumentacije na CERN-u, no dva desetljeća kasnije utjecaj njegova izuma nemoguće je procijeniti. Viagra je prvotno zamišljena kao lijek za visoki krvni tlak, no tijekom ispitivanja uočen je vrlo pravilan obrazac specifičnih nuspojava kojima su ispitanici… ma znate već. Kad smo već kod disfunkcije, vjerojatno znate i u kakvim je okolnostima nastao Facebook, uvjerljivo najmnogoljudnija (i vjerojatno najkontroverznija) društvena mreža?!

Sve ono što danas prepoznajemo kao golemo virtualno prostranstvo (metaverzum?) napučeno kriptovalutama i srodnim izmišljotinama, nastalo je iz kratkog rada pod nazivom Bitcoin: A Peer-to-Peer Electronic Cash System. I nije odveć teško zamisliti kako je i zašto Satoshi Nakamoto stvorio bitcoin, ponukan valjda (ili još vjerojatnije, iziritiran) neugodnim iskustvima s financijskim institucijama.

Pretpostavimo li da je Nakamoto obitavao u nekoj od razvijenih zemalja (s obzirom na pseudonim i/ili izvrsno poznavanje engleskog jezika), vjerojatno se nije našao u situaciji da mu jedna banka zalijepi 29 kuna naknade za podizanje 800 kuna gotovine s bankomata druge banke (podaci poznati redakciji!). Ali onda opet, bilo kakva naknada (a kamoli bezobraznih 3.6%!) beskonačno je mnogo puta veća ni od kakve, i upravo je takvu budućnost snivao Nakamoto. 

Iako će mnogi bitcoin okarakterizirati kao "rješenje u potrazi za problemom", ovisnost o financijskim institucijama, koje masno naplaćuju svoju ulogu posrednika u platnom prometu, očito je bila jedna od ključnih preokupacija ideje iz koje je najprije nastao bitcoin, a potom i sva sila lošijih kopija (od kojih su neke bile i pomno osmišljene prevare). Što je još važnije, inicijalna ideja u međuvremenu je metastazirala u najrazličitijim smjerovima (bez brige, vratit ćemo se još Nakamotu), iznjedrivši i neke zanimljive inicijative.

Decentralizirano upravljanje

Jedna od takvih je DAO, akronim iza kojeg se krije Decentralized Autonomous Organization, zamišljena kao teoretski siguran mehanizam automatizacije transparentnih (unaprijed dogovorenih) pravila i transakcija, koji bi trebao smanjiti troškove te eliminirati moguće manipulacije i faktor ljudske greške. Štoviše, ključna misao vodilja zagovornika je potpuna eliminacija ljudskog faktora: pravila igre sadržana su u "pametnom ugovoru" (programskom kodu) i nema nikakve potrebe (a ni prostora) za intervencijama.

Nešto poput dioničkog društva specifične namjene, financiranog crowdfunding kampanjom, u kojem je demokratsko pravo glasa proporcionalno vlasničkom udjelu (dionice zamjenjuju žetoni iliti tokeni), ali bez suvišne birokracije. Ili predsjednika uprave koji se u praksi ukazuje u širokom rasponu od nezainteresiranog ili tragično nesposobnog introverta do opasnog egomanijaka zaokupljenog ostavštinom i stvaranjem mitova o vlastitoj veličini. 

Decentraliziranu autonomnu organizaciju možete zamisliti i kao bezličan investicijski fond koji, umjesto fond managera, vodi smart contract sastavljen sukladno željama osnivača. Takav bi fond, recimo, mogao ulagati u kriptovalute, ali samo one sa simbolom - psa? Ili možda u najpopularnije meme dionice Reddit grupe WallStreetBets? Mogućnosti je, kako vidite, pregršt, no sve su jednako limitirane. Iskustva govore da na financijskim tržištima umjetna inteligencija u (zasad još uvijek) rudimentarnoj formi ne može parirati onoj ljudskoj, pa smart contract u obliku jednoobrazne investicijske strategije vjerojatno nije baš najbolja ideja. 

Na stranu te sitnice, ali DAO u praksi nikako da opravda visoka očekivanja kriptozajednice. Jedan od prvih, maštovitog imena The DAO, u lipnju 2016. godine hakerskim je napadom doživio pravi fijasko. Za jedne krađa, a za one druge legitimna eksploatacija programskog koda, teška 3.6 milijuna ethera (izdašna količina koja bi danas vrijedila više od četvrtine hrvatskog BDP-a), izazvala je duboke podjele među korisnicima.

I ne samo to, DAO je predmet brojnih kontroverzi, koji zasad nudi više pitanja nego odgovora (nešto detaljnije o tome i na kraju teksta), ali to nije ni povod ni tema ove emisije u kojoj ključnu rolu igra - ConstitutionDAO. Za sve zainteresirane, nakon poduljeg uvoda u novom longread štivu za vikend, slijedi još jedna zanimljiva pustolovina iz bespuća kriptozbiljnosti. 

Državotvorni DAO - u ništa

ConstitutionDAO je nastao kao inicijativa nekolicine kriptoentuzijasta koji su postavili vrlo konkretan cilj - otkupiti posljednji dostupan primjerak američkog Ustava, do tada u vlasništvu Dorothy Goldman. Akcija prikupljanja sredstava odrađena je u rekordno kratkom vremenu i, kao što možete zamisliti, uz obilne doze patriotskog marketinga i prstohvat populističkog revolta protiv bogatih kolekcionara.

Okosnica priče bila je krilatica We, the People (tako, naravno, počinje tekst Ustava), kojoj je prikačena ogromna količina nacionalnog naboja, podebljana kojekakvim otrcanim i prizemnim argumentima te dodatno začinjena plitkim memovima i furkom na Nicolasa Cagea (referenca na dvodijelni filmski serijal National Treasure). 

Oni tehnološki napredniji i slabije nacionalno osviješteni mogli su se zakačiti na udicu "web3", ili možda "metaverse", a bučna je promocija na kraju polučila doista impresivan rezultat: pričom o "malom čovjeku i velikom (plemenitom) cilju" za otprilike tjedan dana prikupljeno je čak 47 milijuna dolara, što je trebalo biti više nego dovoljno za dokument čija se cijena procjenjivala na 15 do 20 milijuna dolara.

Akciji se priključilo više od 17 tisuća ulagača, što objašnjava relativno skromnih 200 dolara, koliko je iznosila središnja vrijednost pojedinačnog uloga. Sve cifre su izražene u američkim dolarima, no kako DAO funkcionira isključivo na kriptopogon (u ovom slučaju ether), Sotheby's je bez previše krzmanja (računajući na obilje besplatnog marketinga) pristao uključiti u aukciju i natjecatelje s kriptovalutama. Isplata bi se u konačnici ipak realizirala u dolarima, i to preko registrirane pravne osobe, u skladu s KYC (Know Your Customer) regulativom koje se Sotheby's mora pridržavati. 

Državotvorni DAO namjeravao je otkupljeni Ustav izložiti u nekom od američkih muzeja "svima na uvid" (iako je jedan primjerak Ustava već odavno dostupan posjetiteljima Nacionalnog arhiva). Sve drugo je ostalo - nejasno. Počevši od pitanja vlasništva, koje je, nema nikakve dvojbe, privuklo velik broj ulagača. Jer mogućnost polaganja prava na (premda i zanemarivo mali) fragment Ustava nije tek puko pitanje prestiža, riječ je o predmetu kojim se trguje na sekundarnom tržištu i očito ima svoju monetarnu vrijednost. 

Nevjerojatna ironija sudbine

Inicijatori akcije su od početka tvrdili da količina people tokena, koja će biti proporcionalno raspodijeljena svim ulagačima, ne podrazumijeva nikakvo vlasništvo, već tek pravo glasa u odlučivanju o sitnicama poput lokacije na kojoj će Ustav biti izložen. U slučaju pozitivnog ishoda aukcije, Ustav nije na prodaju (unatoč masovnoj mobilizaciji pod egidom "buy the Constitution"), već je formalno trebao biti u vlasništvu tvrtke osnovane isključivo u namjenu skrbništva nad dokumentom. Što je (u najboljem slučaju!) problematično rješenje, jer vlasnik društva s ograničenom odgovornošću nije DAO kolektiv, već Alice Ma i Julian Weisser, pokretači cijele inicijative.

Istini za volju, otkrivanjem njihovog identiteta bitno se smanjuje mogućnost manipulacija (barem nisu skriveni iza anonimnih kriptonovčanika), ali je zato vrlo problematičan predloženi model po kojem će "DAO savjetovati vlasnike tvrtke". Savjetovati? Znači li to da tandem vlasnika može, ali i ne mora, uvažiti glasove kolektiva? Što ih sprječava da naprosto ugrabe Ustav, preprodaju ga i odsele se, recimo, u Salvador?

O toj varijanti je sada bespredmetno raspravljati, jer je priča otišla u posve drugom smjeru. Rasplet, naime, počinje završetkom aukcije i nevjerojatnom ironijom sudbine, odnosno činjenicom da je Ustav za 43.2 milijuna dolara otkupio upravo bogati kolekcionar, i to nitko drugi doli - Kenneth Griffin. 

Mali uvijek izvuku deblji kraj

Da, da, baš onaj Ken Griffin, vlasnik Citadel imperija, personifikacija velikih i bolesno bogatih s Wall Streeta, te zakleti neprijatelj malih ulagača koji se okupljaju u grupi WallStreetBets. Isti onaj Ken Griffin koji je u siječnju bacio pojas za spašavanje Gabrielu Plotkinu, čiji su hedge fond (Melvin Capital), do grla zakopan u short pozicije na dionicama GameStopa, mali ulagači umalo potopili.

Upravo taj Ken Griffinn, čija je kompanija Citadel Securities odrađivala gomilu naloga za kupnju i prodaju s platforme Robinhood (prema modelu "Payments for Order Flow"), upravo je skinuo s vrata optužbe za manipulaciju dionicama GameStopa. I valjda odlučio proslaviti, nakon što je ConstitutionDAO odustao od daljnjeg nadmetanja, navodeći velike troškova skrbništva koje iziskuje tako vrijedan dokument.

S obzirom na značajno preklapanje WallStreetBets bratije i kriptoekipe, samo rijetki naivci vjeruju da je Griffin ugrabio Ustav isključivo iz altruističnih pobuda, iako mu izleti u umjetnine nisu strani, a i najavio je da će dokument također biti izložen javnosti u muzeju u Arkansasu. Griffin je, naravno, ispljunuo gomilu uobičajenih (populističkih) floskula o simbolu slobode, kao, uostalom, i gubitnici. Doduše, oni su, uz to, pričali i o povijesnom presedanu koji je "mnoge educirao i ukazao na mogućnosti koje pruža web3", a priča se činila završenom. Ali... pravi je kaos tek uslijedio. 

Najprije u kontekstu troškova, koje su marljivo bilježili novinari Motherboarda. Zbog njih se Nakamoto okreće... nitko ne zna gdje je Nakamoto, pa o tome možemo samo nagađati. Ali jedno je sigurno: nije ovako zamišljao decentralizirani sustav platnog prometa kriptovalutama, na koji se nakalemio popriličan broj parazita, pardon, posrednika koji strpljivo ubiru svoje provizije, u najboljoj maniri konvencionalnog bankovnog sustava.

U praksi je to ovako izgledalo: od inicijalnih 200 dolara, 3 dolara je plaćena konverzija dolara u ether (Coinbase), zatim 12 dolara transfer ethera u kriptonovčanik (MetaMask), a potom gas fee od čak 75 dolara za transfer na crowdfunding platformu (Juicebox), koja se k tome odrekla svoje uobičajene naknade od 2.5%. Sveukupno 90 dolara, ili 45% provizije, zbog koje bi se postidjela i velika krvožedna lignja (Goldman Sachs, za neupućene). 

Teret provizija na svojim su leđima u najvećoj mjeri iznijeli mali ulagači. Na ukupnih 47 milijuna dolara donacija plaćeno je oko milijun dolara provizija i naknada (2.1%), što je usporedivo s naknadama poslovnih banaka, ali ukazuje i na drastično viši (relativan) trošak u slučaju malih iznosa. Kriptopandan Kennetha Griffina sigurno je prošao bitno bolje od prosječnog puka. 

Manipulacija, nesposobnost ili puko nesnalaženje?

Navedena kalkulacija je bitna jer nakon neuspjeha na aukciji ConstitutionDAO je postao besmislen, a da bi vratili svoju investiciju, ulagači su još jednom morali proći isti taj put (obrnutim redoslijedom). Zahvaljujući transparentnosti blockchain tehnologije, znamo i kako je to išlo (najveći dio otpada na trošak verifikacije koji ubiru rudari). Primjerice, jednog je ulagača povrat vlasničkog udjela u protuvrijednosti 76 dolara koštao 74 dolara. Drugi primjer je još ekstremniji - da bi povratio svojih 46 dolara, jedan je ulagač morao platiti 63 dolara naknada!? 

A ono najbolje tek slijedi. Naime, idejni začetnici projekta su se pristojno zahvalili svima na sudjelovanju te objavili da napuštaju people token, koji bi u doglednoj budućnosti trebao zamijeniti novi, token "We the People" (WTP), čim smisle novu svrhu projekta. Budući da glasački mehanizam nije implementiran u pametni ugovor (navodno nije bilo vremena), DAO je u tom trenutku više nalikovao na kakav SIZ (samoupravna interesna zajednica, aktualna u doba mraka), u kojem se odluke ne donose demokratskim putem, već po diktatu nekolicine na vrhu. U tom je trenutku bio visoko centraliziran, autonoman (ali od većine ulagača), i ne osobito organiziran.

Posve očekivano, razočarani su ulagači reagirali masovnom prodajom tada beskorisnih people tokena u bescjenje - cijena se tada (neposredno nakon aukcije) kretala oko 0.004 dolara. Kupci (anonimni, naravno, u skladu s ključnom premisom kriptotržišta) su po iznimno niskim cijenama akumulirali poveću količinu people tokena. Možda su pomislili da će artefakt povijesne inicijative ipak nešto vrijediti. Barem kao suvenir. Ili su možda znali nešto više. 

Jer kolektivni trust mozgova se opet naglo predomislio, vraćajući priču na početak: WTP je loša ideja, DAO nastavlja dalje, i to s people tokenom. Istim onim koji je gomila ulagača već prodala, ali sada odjednom nanovo ima smisla. I nešto vrijedi. Konkretno, samo nekoliko dana kasnije (krajem tjedna) njegova se cijena kretala iznad 0.1 dolara. Nemojte da vas zavaraju decimalna mjesta - teško je pronaći riječi koje bi opisale relativan rast cijene tokena. Uostalom, uvjeriti se sami. 

Ovo je previše čak i za kriptotržište, pa optužbe pljušte sa svih strana, a najčešće se spominju uobičajeni izrazi (manipulacija, prevara i rug pull). Čak i da nije tako, kaotična komunikacija i niz kontradiktornih objava očito su posijali kaos, a najnoviji razvoj događaja uvelike opravdava sumnje u loše namjere. Promet people tokenom ovoga se tjedna mjeri u stotinama milijuna dolara, a prema aktualnim brojkama, vrijednost količine tokena u opticaju premašila je pola milijarde dolara (daleko, daleko više od svote prikupljene za sudjelovanje na aukciji). 

Netko je u cijeloj priči masno zaradio, makar se DAO pokazao posve promašenim modelom, a "trošak edukacije" bolno visokim, barem iz perspektive malih (i naivnih!) ulagača. 

Koliko njih vjeruje da je zabava bila vrijedna toga? Mogli bismo uskoro vidjeti, jer milijuni se već skupljaju na računu novog mutanta pod nazivom Krause House DAO (očita aluzija na nekadašnjeg managera Chicago Bullsa), a cilj je ovoga puta neusporedivo ambiciozniji - otkupiti NBA momčad. Doduše, 1.5 milijardi dolara, koliko navodno vrijedi najjeftinija momčad (Memphis Grizzlies), čini se nedostižnim. A onda opet, mnogi očajnički žele ući u povijest, pa čak i kao nadahnuti gubitnici. 

Pravni aspekt DAO modela

Unatoč brojnim nedostacima, tehnofili i kriptoentuzijasti uporno glorificiraju DAO model, ponajprije zato što pametan ugovor, barem u teoriji, zamjenjuje komponentu povjerenja. Kako bi inače ConstitutionDAO mogao u desetak dana privući više od 17 tisuća ulagača (od kojih se većina međusobno ne poznaje) i skupiti impresivnih 47 milijuna dolara? Stoga ne čudi da je prije nekoliko mjeseci Wyoming postao prva američka država koja je legalizirala DAO, dodijelivši mu pravni status, što dodatno komplicira priču. Prednost prvog poteza (first mover advantage) očito je bila ključna motivacija zakonodavca, ali na brojne nedoumice još uvijek nema odgovora. Jer ako je forma dioničkog društva odveć komplicirana ili skupa, društvo s ograničenom odgovornošću ili partnerstvo mogu osigurati demokratičnost u donošenju odluka u jednakoj mjeri kao i DAO? A manjinski vlasnici će opet biti u podređenom položaju i tu činjenicu baš ništa ne može promijeniti. 

Protivnici legalizacije tvrde da je ključna stavka u cijeloj priči - anonimnost. Konkretno, DAO u Wyomingu postaje legalna pravna osoba, a njime upravljaju suvlasnici skriveni zaštićenim kriptonovčanicima. I DAO i d.o.o. (Limited Liability Company) mogu bankrotirati, a vlasnici odgovaraju za preuzete financijske obveze isključivo do visine imovine društva. Ali tko je odgovoran u slučaju ozbiljnog kršenja zakona? Predsjednika uprave nema. Nema ni tajnice ni portira. 

Tu je, usto, i problematično pitanje tokena, koje bi se zasigurno aktualiziralo da je ConstitutionDAO uspio u svom naumu (brzim odlaskom u ropotarnicu povijesti možda izbjegne istragu regulatora). Logika je jednostavna - ako DAO predstavlja zajednički poslovni pothvat koji ima za cilj ostvarivanje profita, Komisija za vrijednosne papire (SEC) sklona je tretirati token kao financijski instrument čije izdavanje podrazumijeva vrlo konkretnu i skupu proceduru (prospekt i ostale sitnice, u svrhu zaštite ulagača), čime se DAO stavlja pod izravnu ingerenciju regulatora. A za taj korak mnogi nisu spremni.