PEPSICO Incorporated, proizvođač napitka Pepsi, nabavio je 1989. godine 17 podmornica, krstaricu, fregatu i razarač od Sovjetskog Saveza. Posljednjih godina oko tog poslovnog dogovora stvorena je internetska legenda koja tvrdi da je Pepsi nakratko posjedovao šestu najveću flotu na svijetu. To i nije daleko od istine. Prema analizi godišnjaka Jane's Fighting Ships 1989.-90., zemlja koja upravlja eskadrom od 17 podmornica bila bi izjednačena s Indijom na sedmom mjestu kad je riječ o podmorničkoj floti.

Što je prava istina?

Međutim, ova priča zapravo nije realna. Ono što je PepsiCo nabavio bila su malena, zastarjela i onesposobljena plovila. Pepsijeva mornarica nije imala ništa više vojne moći nego što je zahrđali Fordov Model T bio kandidat za Formulu 1. Štoviše, sami su brodovi odmah predani norveškom brodogradilištu za rashod. PepsiCo je više bio posrednik nego pomorska sila, piše Foreign Policy.

Većina interpretacija ove priče također pogrešno tumači njezino značenje. Pepsijeva mornarica se ponekad prikazuje kao sramota za Sovjetski Savez. Daleko od toga. Multinacionalna kompanija i zemlja koju je utemeljio Vladimir Lenjin bili su poslovni partneri, a 1989. godine čelnici Pepsija bili su optimistični po pitanju sovjetske budućnosti. PepsiCo je kupio zahrđalu flotu kao dio oklade vrijedne više milijardi dolara u dugoročnu stabilnost Sovjetskog Saveza, ogromnog tržišta koje nije imalo čime trgovati osim sirovinama i obećanjima o budućem profitu.

Pepsijeva mornarica nije priča iz doba sovjetskog kolapsa, nego iz kratkog razdoblja neposredno prije toga, kada je izgledalo da će Sovjetski Savez preživjeti iako je Hladni rat završio. Zahrđale podmornice bile su jedan od načina na koji su sovjetski čelnici i zapadne korporacije mogli uspostaviti svjetski mir i novi, postkomunistički prosperitet vođen biznisom.

Pepsi je želio steći prednost nad Coca-Colom

Američki čelnici nadali su se da bi izloženost zapadnom poslovanju mogla pretvoriti Sovjetski Savez u zemlju poput njihove. Čelnici Pepsija utjecali su na američke političare kako bi stekli veliku prednost u svom suparništvu s Coca-Colom. Sovjetski dužnosnici su taj dogovor vidjeli kao dio šire strategije vanjske trgovine koja bi mogla pomoći u revitalizaciji njihovog posrnulog gospodarstva. Na kraju, gotovo nitko nije dobio ono što je želio.

Projekt Pepsijeve mornarice započeo je ambicijom jednog čovjeka da Sovjetima prodaje zaslađeni napitak. Srčani i ambiciozni blefer Donald Kendall počeo je kao radnik u punionici Pepsi-Cole, ali se brzo uspinjao na korporativnoj ljestvici, postavši do 1957. godine šef međunarodnog odjela kompanije iako je bio tek u 30-ima. Kao korporativni izvršni direktor koji se bavi međunarodnim poslovanjem, Kendall je obavljao zadatak koji su mnogi ponekad zanemarivali. Teoretičari mogu učiniti da međunarodni odnosi izgledaju daleko drugačije od svakodnevnog iskustva: nuklearna strategija, pregovori o ugovorima, načela ljudskih prava.

Ipak, formalne interakcije između nacionalnih vlada samo su mali dio međunarodnih odnosa. Većina onoga što se događa među zemljama tiče se nečeg daleko jednostavnijeg i izravnijeg - poslovanja. Međunarodni poslovni direktori i njihovi prateći odvjetnici, računovođe i posrednici rješavaju složenost prekogranične trgovine i ulaganja, ali takvi složeni poslovi još uvijek teže jednostavnom cilju - zarađivanju novca.

Sve je počelo još pedesetih, kad je SSSR bio u velikom usponu

U toj ambiciji nema mističnosti, što bi moglo objasniti zašto se o njoj piše mnogo rjeđe nego o dogovorima političara i diplomata. Ipak, ljudi poput Donalda Kendalla, a ne poput Henryja Kissingera, upravljaju velikim dijelom međunarodnih odnosa. Stalni pritisak koji izvršni direktori vrše dok kopaju za profitom može istrošiti čak i navodno čvrste temelje nacionalne politike. Ako se težnja za profitom pokaže kompatibilnom sa službenim ciljevima, tim bolje, a ako ne, onda će direktori pokušati stvoriti prilike za ostvarivanje svojih uskih interesa.

Ti se pritisci manifestiraju na neočekivane načine. U kasnim 50-ima, kada je Kendall preuzeo svoju izvršnu ulogu, američki predsjednik Dwight D. Eisenhower pokušao je koristiti propagandu kako bi se suprotstavio prednostima Sovjetskog Saveza u Hladnom ratu. Sovjetski čelnici mogli su se pohvaliti poslijeratnim stopama gospodarskog rasta svoje zemlje, koje su toliko nadmašile rast SAD-a da su čak i vodeći američki ekonomski udžbenici pretpostavljali da će SSSR uskoro prestići Sjedinjene Američke Države.

Sovjetski trijumfi u svemiru, uključujući lansiranje prvog umjetnog satelita, Sputnika, oslikavali su komunistički svijet kao val budućnosti, a američki rasni aparthejd na jugu zemlje učinio je da se SAD doima kao prvak imperijalističke prošlosti.

Jedan dio Eisenhowerove protuofenzive uključivao je organiziranje Američke nacionalne izložbe 1959. u Moskvi. Eisenhower se kladio da će pokazivanje običnih blagodati američkog života, kao što su proizvodi vodećih brendova Kodaka, General Electrica i Pepsi-Cole, uvjeriti sovjetske ljude da je mir poželjan i, što je još važnije, da će im biti bolje pod kapitalizmom.

Svađa Nixona i Hruščova

Najznačajniji dio izložbe bio je posjet Eisenhowerova potpredsjednika, antikomunističkog fanatika Richarda Nixona, koji je pratio sovjetskog čelnika Nikitu Hruščova u obilasku paviljona. Njih dvojica su se svađala oko relativnih prednosti svojih sustava pred medijskom pratnjom, koja je prenosila njihovu razmjenu.

Eisenhowerova vizija održavanja izložbe koja bi uzdrmala temelje komunizma uglavnom je propala. Ali tri druga muškarca su od prikaza dobila željeno. Hruščov je domaćoj publici pokazao da se Sovjetski Savez može istaknuti u mirnom natjecanju. Nixon je dobio ogroman poticaj u anketama i medijske pohvale za obranu američkog sustava.
Kendall je bio treći. Godine 1999. ispričao je da je Nixonu rekao noć prije posjeta da neki u sjedištu Pepsi-Cole doživljavaju sudjelovanje na izložbi kao bacanje novca.

Nixon doveo Hruščova da pije Pepsi

Sljedećeg dana Nixon je odveo sovjetskog premijera do Pepsijeva štanda. Pepsijevi fotografi snimili su Nixona i Hruščova kako zajedno piju kompanijski napitak.

Iako je Hruščovljeva presuda o gaziranom napitku bila ambivalentna (časopis Time je njegovu reakciju zabilježio kao "skeptičnu"), promidžbeni učinak ubrzao je Kendallovu karijeru. Godine 1963. Kendall je postao predsjednik i glavni izvršni direktor kompanije. Kendall je sada bio u poziciji uzvratiti Nixonu za uslugu. Nixonu je to trebalo. Tada je bio najpoznatiji kao gubitnik i u utrci za predsjednika 1960. s Johnom F. Kennedyjem i potom, ponižavajuće, u utrci za guvernerskom pozicijom u Kaliforniji 1962. godine.

Kendall je Nixonu ponudio spas - obećanje da će odvjetnička kompanija koju uzme Nixona kao partnera također dobiti i ugovor s Pepsi-Colom. Ugledna njujorška odvjetnička tvrtka Mudge, Stern, Baldwin i Todd dobila je posao. Dogovor je obogatio Nixona i dao mu izliku da putuje po zemlji i svijetu kao predstavnik Pepsija. Zahvaljujući Kendallu, Nixon se obogatio i postavio temelje za politički povratak.

Pepsi je obogatio Nixona i dao mu temelje da postane predsjednik

Kendallova uloga političkog pokrovitelja isplatila se kada je Nixon 1968. postao američki predsjednik. Najvidljiviji povrat Kendallove investicije bilo je korištenje političke veze za posredovanje u jednom od prvih poslova između Sovjetskog Saveza i jedne američke kompanije u hladnoratovskom razdoblju. Tijekom '20-ih godina američke kompanije, poput Forda, bile su nazočne u Sovjetskom Savezu, koji je idolizirao američku praksu upravljanja, ali su napustile tržište prije Drugog svjetskog rata.

Pepsi u SSSR-u

Kendall i sovjetski dužnosnici najavili su 1972. godine dogovor kojim će se ekvivalentne vrijednosti Pepsija zamijeniti za sovjetsku votku koje su proizvodile Stoličnaja i Sovjeckaja. Ne samo da je Pepsi postao prvo američko bezalkoholno piće dostupno u SSSR-u već je taj dogovor također isključio Coca-Colu sa sovjetskog tržišta.
Prijateljstvo s Nixonom utrlo je put ovom dogovoru.

Zamjenik američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera, Alexander Haig, lobirao je 1971. kod sovjetskog veleposlanika Anatolija Dobrinjina da Sovjeti prihvate trgovačko izaslanstvo koje će voditi Kendall. U jednom od svojih redovitih telefonskih razgovora s Nixonom i njegovim suradnicima Kendall je zamolio Kissingera (koga je pozdravio s "bok, zgodni") da pritisne sovjetske lidere da finaliziraju dogovor. Sovjeti su dobili poruku - ovaj dogovor je bio važan za Nixona, osobno.

Na sastanku 1975. u Ženevi sovjetski ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko pitao se zašto Sovjeti imaju Pepsi, ali ne i Coca-Colu. Dobrinjin je diplomatski primijetio da je to zato što je "Pepsijev šef energičniji". Kissinger je sasvim otvoreno rekao da je to zato što je Kendall prijatelj. Kissinger nije uvijek bio tako velikodušan. Na sastanku 1973. sa savjetnikom za vanjsku politiku jedne međunarodne sindikalne organizacije Kissinger je zahvalio na potpori predsjednikovoj vanjskoj politici i ustvrdio: "Biznismeni u ovoj zemlji su sramota. Pogledajte Kendalla iz Pepsi-Cole, on bi prodao zemlju za unosan ugovor."

Zamjena Pepsi-Cole za votku možda je bila u skladu s Nixonovom politikom detanta između Sovjetskog Saveza i SAD-a, ali je također bila trijumf za Kendalla. Godišnje izvješće PepsiCoa iz 1972. sadržavalo je dvije stranice fotografija Kendalla kako stoji ispred kultne katedrale svetog Vasilija Blaženog na moskovskom Crvenom trgu, s citatom zbog kojeg je zvučao više kao državnik nego kao izvršni direktor: "Dugo sam vjerovao da bi trgovina između nacija mogla pomoći u izgradnji mostova većeg razumijevanja između različitih kultura i ekonomskih sustava."

Kendall je tvrdio da bi privatno poduzetništvo moglo uspjeti na načine na koje svjetski političari nisu mogli - da bi mogao imati i profit trgovca i mističnost državnika.

Prepreke u poslu

Dogovor je naišao na prepreke. Nezgrapna zamjena Stoličnaje za gazirano piće rezultat je poteškoća u trgovanju s komunističkom zemljom izvan normalnih trgovačkih pravila kapitalističkog svijeta.

Budući da se sovjetskom valutom, rubljom, nije moglo trgovati na međunarodnim tržištima, a Sovjetski Savez je gomilao svoje rezerve konvertibilnih međunarodnih valuta, svaki je posao uključivao kompliciranu, dugotrajnu i rizičnu razmjenu materijalnih dobara.

Neke prepreke bile su političke. Židovske skupine u Sovjetskom Savezu bojkotirale su Pepsi, optužujući da je taj posao stavio profit ispred prava sovjetskih građana židovskog podrijetla zadržanih unutar zemlje. Sovjetska politika zahtijevala je od židovskih emigranata da plaćaju previsoke pristojbe. Aktivisti u američkom Kongresu povezivali su američko-sovjetsku trgovinu i ljudska prava kako bi blokirali planirano smanjenje američkih carina na uvoz od 75 posto, uključujući i uvoz Stoličnaje.

Bojkot sovjetske votke u SAD-u

Politički i gospodarski izazovi također su se ispreplitali, pogotovo jer se detant srušio tijekom '70-ih godina. PepsiCo je agresivno reklamirao Stoličnaju kao autentičnu sovjetsku votku. To je ovaj brend ostavilo otvorenim za bojkot kada su hladnoratovske napetosti porasle, nakon napada Sovjetskog Saveza na Afganistan ili nakon što je sovjetski borbeni avion oborio putnički zrakoplov Korean Air Linesa 1983. godine. Ipak, Pepsijevo sovjetsko tržište je raslo, a do 1985. godine, kada je Mihail Gorbačov preuzeo vlast u SSSR-u, Pepsi je tamo izgradio 16 punionica.

Što su Sovjeti imali od svega ovoga? Za sovjetske vođe nakon Josipa Staljina trgovina sa Zapadom nudila je mnoge prednosti, što su više puta jasno stavljali do znanja. Hruščov je naglasio sovjetsku otvorenost za trgovinu kada se susreo s delegacijom guvernera američkih saveznih država tjednima prije otvaranja američke izložbe u Moskvi.

Trgovina sirovinama, kao što su zlato i nafta, nudila je Sovjetskom Savezu mogućnost zarade u čvrstoj valuti, koju je mogao iskoristiti za kupnju napredne tehnologije (ili hrane kad bi žetva podbacila) na svjetskim tržištima. Ipak, sovjetski čelnici, svjesni svojih nedostataka u odnosu na vodeće tehnološki sofisticirane kapitalističke zemlje, također su smatrali da su komercijalni poslovi obećavajuć način za uvoz moderne tehnologije. Na primjer, talijanski proizvođač automobila Fiat potpisao je 1966. godine sporazum o izgradnji velike tvornice automobila u partnerstvu sa sovjetskom industrijom, što je ulaganje čiji je učinak u stvarnim iznosima daleko nadmašio učinak Pepsijeva ugovora.

Sovjeti su u Pepsiju vidjeli početak suradnje sa Zapadom

Početkom '70-ih godina sovjetski su se čelnici nadali da će ugovor s Pepsijem biti tek prvi u nizu još takvih ugovora sa SAD-om, zapadnom Europom i Japanom.

Reformski orijentirani tehnokrati izračunali su da je povremeno pragmatična Nixonova administracija otvorila prozor za ubrzanje sovjetskog rasta. Kada je američki Kongres povezao ljudska prava s trgovinskim sporazumom, oslabio je te reformatore i detant, kojima je zadao još jedan udarac usponom tvrdolinijaškog antikomunističkog američkog predsjednika Ronalda Reagana.

Gorbačovljev uspon značio je povratak širokoj sovjetskoj politici međunarodnog popuštanja, ekonomske suradnje i domaćih reformi. Ipak, okolnosti su se promijenile.

Zapadne kompanije sada su bile svjesnije i opreznije zbog političkih rizika povezanih s trgovinom sa Sovjetskim Savezom. Također su uz veliku cijenu naučile o manje dramatičnim, ali stvarnim glavoboljama koje su povezane s poslovanjem u Sovjetskom Savezu: carinske gnjavaže, kršenje ugovora, prkosni radnici, primitivni financijski sustav i nepouzdana logistika.

Unatoč tim poteškoćama, američki brendovi poput McDonald'sa, Pizza Huta (također u vlasništvu PepsiCoa u to vrijeme), pa čak i Baskin-Robbinsa oprezno su ulazili na liberalizirajuće sovjetsko tržište. Čak je i Coca-Cola ušla na tržište (na ograničen način, isprva dostupna samo u trgovinama s konvertibilnom valutom, otvorenima za turiste) kada je Pepsijev ekskluzivni ugovor istekao.

1989. je bila ključna godina

Postojale su neke sporedne koristi od ulaska na sovjetsko tržište. Pepsi je puštao televizijske reklame u SAD-u navodeći da su njegova gazirana pića potaknula glasnost. Važnija oklada bila je na duži rok. Direktori poput Kendalla i dalje su smatrali da bi se takve gnjavaže isplatile ako mogu izgraditi profitabilan posao u reformiranoj sovjetskoj ekonomiji u usponu.

Korporacije su dobile najbolje od svih svjetova - sposobnost da nadmaše nespretne sovjetske tvrtke dok koriste moć da isključe strane suparnike.

Ispostavilo se da je 1989. bila ključna godina. Tenkovi su se zakotrljali pekinškim trgom Tiananmenom u lipnju. Berlinski zid je pao u studenom. Manje pamćeno, ali gotovo jednako važno za promatrače u to vrijeme bilo je to što je Sovjetski Savez održao izbore za svoje novo zakonodavno tijelo, Kongres narodnih zastupnika, još jedan korak za koji se činilo da je potvrdio moć Gorbačova i reformatora.

To je bilo okruženje u kojem je PepsiCo zaključio posao s ratnim brodovima. Rublja je još uvijek bila bezvrijedna na međunarodnoj razini, a izgledi za rast Stoličnaje bili su ograničeniji nego 1972. godine, pa je povećanje prodaje Pepsija u SSSR-u značilo potrebu za otvaranjem novih izvora prihoda.

Pepsi je kupio vojne brodove i podmornice, ali ih nikad nisu ni uzeli

To su bile okolnosti u kojima je PepsiCo sklopio dogovor oko podmornica i drugih plovila. Ova trgovina našla se na naslovnicama u to vrijeme, ali PepsiCo nikad nije ni preuzeo plovila. Kako je Associated Press izvijestio u srpnju 1989. godine, PepsiCo je bio samo posrednik za brodove koji su krenuli za otpad i umjesto toga završili u norveškom rezalištu.

Doista, u tom poslu bilo je malo toga vrijednog pažnje, osim što je uključivao Pepsi. Sovjetska mornarica počela je prodavati svoja zastarjela i onesposobljena plovila za otpad u kasnim '80-ima, što je bila jedna komponenta poplave otpada izvezenog iz Sovjetskog Saveza i istočne Europe. The Economist je 1990. izvijestio da je prezasićenost istočnog bloka pridonijela padu cijena otpada sa 70 britanskih funti po toni na manje od 40 funti po toni u samo nekoliko mjeseci.

Sovjetsku podmornicu moglo se kupiti za 50.000 dolara, razarač je bio 400.000

Tada se sovjetska podmornica klase Whisky mogla nabaviti za 50.000 dolara ili razarač za 400.000 dolara. Čak i po tim cijenama jedva da su bili vrijedni troška rezanja, ne samo zato što su sovjetski brodovi sadržavali hrpe azbesta. Tvrdolinijaši na zapadu upozoravali su da bi takvi dogovori mogli pomoći u financiranju modernizacije sovjetske mornarice, čineći je tijekom '90-ih godina daleko ozbiljnijim neprijateljem.

Prodaja plovila Pepsiju za otpad možda je vrijedila nekoliko milijuna dolara, što je sovjetskoj mornarici donijelo prijeko potrebnu čvrstu valutu. Ipak je to bila sporedna predstava. Pravi dogovor o razmjeni gaziranog pića za brodove uključivao je funkcionalna plovila. U početku je PepsiCo dogovorio da u svoj aranžman s votkom uključi dva sovjetska tankera za naftu od 28.000 tona nosivosti, koje je PepsiCo kupio u zajedničkom poslu s norveškom brodarskom tvrtkom koju vodi Kendallov prijatelj.

Koji je bio cilj Pepsija?

U travnju 1989. godine, prema Financial Timesu, PepsiCo se pridružio sličnom, većem poslu sa sovjetskom trgovinskom organizacijom i dvjema norveškim tvrtkama u vrijednosti od gotovo 2.6 milijardi dolara za isporuku čak 85 sovjetskih brodova tijekom jednog desetljeća. Prijavljena vrijednost posla varira ovisno o izvoru, vjerojatno zato što su američke tvrtke koje su se bavile razmjenom podataka možda podcijenile pravu vrijednost kako bi izbjegle carine i poreze.

Pepsi je najavio da će ugovor udvostručiti prodaju gaziranih pića unutar Sovjetskog Saveza tijekom desetljeća i omogućiti mu otvaranje Pizza Huta u toj zemlji. Norveški partneri će se baviti marketingom sovjetskih brodova i snositi rizike njihove prodaje. A Sovjetski Savez bi dobio ne samo tržište za svoje brodove nego i ulaganje norveških partnera u remont brodogradilišta u kojima bi se brodovi gradili.

S reformskom vladom koja je krenula naprijed, direktori kao što je Kendall uvjeravali su sami sebe da njihova ulaganja u Sovjetski Savez imaju lijepu budućnost. Ali jedna od posljedica liberalizacije bio je novi val kritike javnosti. Anatolij Sobčak, demokratski gradonačelnik Lenjingrada (danas Sankt Peterburga), napao je prošireni dogovor s Pepsijem kao vježbu gigantomanije koja bi destabilizirala tržište.

Kendall je sa žaljenjem primijetio početkom 1991. da je bilo lako poslovati s centraliziranom ekonomijom prije Gorbačova, ali da je "danas mnogo teže nositi se s demokracijom u Sovjetskom Savezu".

Ipak, činjenica da su se ti prigovori mogli iznijeti, samo je potvrdila da je reforma stvarna i da je napredak moguć. 30. srpnja 1991. predsjednik SAD-a George H. W. Bush najavio je velike korake prema potpunoj normalizaciji trgovine.

"Moja zemlja je spremna pomoći u ovoj novoj sovjetskoj revoluciji", rekao je Bush, ali i upozorio: "Zapadne vlade, s vlastitim ograničenim resursima, ograničene su u onome što mogu učiniti. Dakle, moramo okupiti poslovne ljude iz Europe i Amerike te njihove partnere iz cijelog Sovjetskog Saveza". Konačno, Kendallova bi se vizija mogla ostvariti - zapadni kapitalizam okončat će Hladni rat i obogatiti se u tom procesu.

Državni udar u SSSR-u pomutio planove Pepsija

Manje od tri tjedna kasnije konzervativne snage pokrenule su državni udar protiv Gorbačova. U roku od nekoliko mjeseci čelnici ključnih sovjetskih republika raspustili su državnu uniju. Gorbačov je 25. prosinca 1991. dao ostavku na mjesto predsjednika Sovjetskog Saveza, koji je nestao jednim potezom njegovog pera.

Naravno, Pepsijevi interesi u Rusiji nisu nestali. PepsiCo je 2020. godine izvijestio o prihodu od tri milijarde dolara u Rusiji, svom trećem najvećem tržištu iza Meksika i SAD-a. Kendall je 2004. od ruskog predsjednika Vladimira Putina dobio Orden prijateljstva za doprinos ruskoj trgovini. Ipak, više nije bilo mističnosti. Rusija je sada bila samo jedno tržište u razvoju i novo konkurentno tržište među mnogima.

Putin odlikuje Kendalla 2004. godine

Pepsijeva mornarica je preuređena kao dio narativa u kojem je kolaps Sovjetskog Saveza bio neizbježan, kao nevjerojatna priča o američkoj pobjedi nad smrtno bolesnim neprijateljem. To se uklapa u doba gospodarskog kaosa koje je uslijedilo, kada se rusko gospodarstvo raspalo, oligarsi pljačkali industrije i resurse, a vojnim se zalihama - s funkcionalnim oružjem, a ne zahrđalim podmornicama - doista trgovalo na crnom tržištu.

Ali teza da bi vanjska ekonomska trgovina i ulaganja mogli transformirati umiruću komunističku ekonomiju, isprobana je u Narodnoj Republici Kini otprilike u isto vrijeme.

Kineski tehnokrati su se uzdali da će međunarodne kompanije donijeti nove tehnike i iskustvo. I baš kao što su Sovjeti dali Pepsiju monopol u zamjenu za te pogodnosti, Kina je 1978. dala Coca-Coli ekskluzivna prava na svoje tržište.

Možda Sovjetski Savez nije mogao postići ono što je postigla Kina. Ipak, ideja da bi samo jedan komunistički gigant mogao uspjeti, bila je daleko od očite u to vrijeme. Da su se događaji odvijali onako kako se Kendall nadao, a Gorbačov planirao, '90-e su mogle biti desetljeće demokratizacije i gospodarskog rasta za jačanje Sovjetskog Saveza.

A priča o tome kako je Pepsi kupio 17 sovjetskih podmornica kako bi učvrstio svoj položaj na sovjetskom tržištu bila bi samo jedna od tisuća priča o tome kako su američke investicije pomogle bivšem neprijatelju da postane ekonomski konkurentan, zaključuje Foreign Policy.