U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o klimi iz Starta 1979. godine autora Damira Mikuličića

SIJEČANJ 1979: Vremenske nepogode, kakve se ne pamte posljednjih stotinjak godina (tako najčešće govore službeni izvještaji), izazvale su zabrinutost u cijelome svijetu; velikih katastrofa više nisu pošteđeni ni klimatski "najpitomiji" krajevi. Koliko je opravdan skepticizam onih koji tvrde da će naši praunuci sa zavišću gledati filmove iz zlatnoga doba našega stoljeća, s pitomim brežuljcima i cvjetnim livadama na mjestu gdje će fijukati ledeni vjetar iznad vječito zaleđene pustoši? Što je, zapravo, posrijedi i kakva nas klima očekuje, pokušava odgovoriti naš stručni suradnik Damir Mikuličić...

Posljednjih petnaestak godina vrijeme je bilo ludo, pravo vrijeme za taj ludi svijet. Stalno su ponegdje izvirivali, izvan kroja meteorološke pristojnosti, hrpetine leda, suše, uragani, poplave, kako gdje, atmosfera se čas trzala poput plesača rocka, čas klizila u valceru, kao da se ne može odlučiti koji temperaturni ritam poslušati.

Na osnovi cijelog tog klimatskog galimatijasa mnogi vodeći svjetski klimatolozi zaključuju: nakon, otprilike, pedeset godina vrlo povoljne i neobično blage klime, svijet se opet vraća u one oštrije zime i svježija ljeta, kakva su vladala proteklih nekoliko stoljeća. Vrijeme se kvari, polako, postupno, kvari se na refule, pa nas koju godinu još i zavara toplim smiješkom, kad zasmeta čak i medvjedima u zimskom snu (što se, tvrde, pretprošle zime dogodilo na Aljasci), no sve se češće stupac termometra vuče po nižim crticama skale.

Zar se to babaroga novog ledenog doba ceri kroz šare zaleđenog prozora?

Ili su nam u strahu velike oči pa, čim malo jače stegne studen, pomislimo da sunce više neće zagrijati. Neki atavistički strah, što li, strah naslijeđen od davnog pretka australopiteka, od prije dva milijuna godina, kad je pri kraju toplog tercijara, u pliocenu, sve hladnije, a ledena kora počela pokrivati velike dijelove Europe i Amerike.

Quo vadis, klimo?

Počelo je tada ledeno doba koje je trajalo sve do prije nekoliko tisuća godina.

Ili su ove zadnje godine tek tako, trenutni hir klime, prekratkog trajanja da bismo nešto mogli zaključiti o budućim snjegovima i ledovima. Ako je sada hladnije, možda će sljedećih godina biti toplije; tko zna kojoj se boji sad priklanja rulet vremena.

No čini se ipak da se nešto od značajnijih promjena zbiva s našom klimom, da klima sve više naginje (grčki klima = nagib) hladnijem tipu, ne samo trenutno nego na dužu stazu pa bi naši prapraunuci mogli sa zavišću jednoga dana čitati knjige ili gledati filmove iz "zlatnog" 20. stoljeća, s pitomim brežuljcima i cvjetnim livadama tamo gdje će tada fijukati ledeni vjetar iznad vječito zaleđene tundre.

A ne mora ni biti baš tako, apokaliptički. Ne mora ni doći neko "pravo" jako ledeno doba, dovoljno je da se na svijetu prosječna godišnja temperatura snizi samo za stupanj-dva, i već će se osjetiti posljedice. Najprije u poljoprivredi. Ahilovoj peti svijeta budućnosti - hrani.

Zbog toga je Svjetska zdravstvena organizacija sazvala svjetsku konferenciju o klimi, koja bi se trebala održati u veljači ove godine u Ženevi. Pitanje je, naime, kakve su sve moguće, zamislive klimatske promjene i kakav je njihov utjecaj na razne spektre čovjekova života. Quo vadis, klimo, i je li čovjek kadar pratiti tvoje nestašluke a da milijuni ne pomru od gladi?

No hajde da nanižemo nisku meteoroloških bisera iz proteklih petnaestak godina.

- U Engleskoj je 1962./63. bila najhladnija zima od 1740. godine

- Luka Murmansk bila je 1964. prvi put zaleđena.

- Te je godine snijeg, prvi put poslije 1895., pokrio neka područja južne i jugoistočne Afrike.

- Prvi put poslije 1888. Baltičko more bilo je 1965. cijelo zaleđeno.

- Suša u Sahelu, od 1968. do 1973., premašila je sve rekorde 20. stoljeća.

- U zapadnom Atlantiku pojavilo se 1972. godine 1587 santi leda, što je za oko 250 više od rekordnog broja iz 1890. godine.

- Godine 1973. u toplim predjelima Queenslanda (Australija) pao je prvi zabilježen snijeg, a to se bijelo čudo s neba pojavilo i u južnoj Africi.

- Godine 1975. zapadnu Europu zahvatio je val neuobičajeno toplog vremena, a godinu dana poslije u Engleskoj su zabilježene najviše temperature u proteklih 300 godina.

- Zimi 1976./77. u Sovjetskom Savezu padao je snijeg mnogo južnije nego što je ikad zabilježeno, dok je kod nas, u Mađarskoj i Čehoslovačkoj bilo neuobičajeno toplo.

- Ljeti 1976. u Kaliforniji se naočigled širi pustinja, u veljači 1977. u Australiji pali vrućina od 50°C. I tako dalje, i tako dalje...

"Zimsko vrijeme" duže

Je li sve to igra slučaja, onog što se obično naziva hirom vremena, ili se iza tih po godinama i prostoru razbacanih komadića nekog nepoznatog nam mozaika može nazreti barem silueta puta kojim baulja, još nesigurno ali uporno, naš planetarni zvrk vrteći se oko svoje osi, rulajući oko Sunca sa svom svojom atmosferskom menažerijom oblaka, ciklona i anticiklona, vjetrova, morskih struja i s nama, uronjenima u sve to, i još i sad, uza svu tehniku, praktički ovisnima o ćudima klime.

Možda je slučajno, na primjer, te i te godine u Australiji pao prvi put snijeg (prvi put otkad se zna), no sa slučajem ima malo veze to što se ledeni pokrivač godine 1971. na sjevernoj polulopti povećao za 12 posto. Taj led stoji i danas.

Na osnovi satelitskih fotografija uočeno je da je od 1967. do 1973. "zimsko vrijeme" u prosjeku produženo s prvotna 84 dana na 104 dana. Na Grenlandu su početkom ovoga desetljeća vladale čak i za Eskime neuobičajene hladnoće. Bilo je nenormalno hladno punih 19 mjeseci.

Prvi, još sramežljivi i nejasni nagovještaji ledenog doba?

Klimatolozi govore o "trendu zahlađenja". Neki su hrabriji u konkretnim brojčanim procjenama, neki se ne vole igrati vremenske prognoze kad je riječ o globalnoj planetarnoj klimi.

Kad će doći do značajnijeg zahlađenja?

Hoće li taj proces teći naglo, možda još za ove generacije ili ovog stoljeća, ili je posrijedi nešto što se svojim tromim ritmom promjena prostire tisućljećima, pa čak i milijunima godina.

Klima je, naime, velika zagonetka. Previše je tu faktora upleteno, previše je klimatskih varijabli u jednadžbi vremena, no možemo ih ipak nekako svrstati u pet glavnih grupa:

1. atmosfera, 2. vodeni pokrov, 3. ledeni pokrivač, ledenjaci, snijeg, 4. kopno, 5. organska tvar (biljke, životinje, čovjek).

Da samo malo, neznatno zagrebemo u svu kompliciranost toga klimatskoga dinamizma, spomenimo, na primjer, da je Sunce najviše na nebu u lipnju, no najviše temperature su potkraj srpnja, jer je atmosferi potrebno oko mjesec dana da se prilagodi promjeni.

Moru je, međutim, za to potrebno više vremena, i to površinskom sloju - koji razmjenjuje toplinu s atmosferom - treba nekoliko mjeseci, a dubokim oceanskim slojevima potrebno je oko tisuću godina za razmjenu topline između površine i oceanskog dna...

Pa ipak, neki klimatolozi izričito tvrde da će se svijet vrlo brzo suočiti s drastičnim zahlađenjem. Zapravo, već od šezdesetih godina ovoga stoljeća krenuli smo prema carstvu ledenih siga. Pitanje je samo kojom će se brzinom stvarati; hoće li u jednom ljudskom vijeku primjetnom?

Zapravo, cijeli problem treba okrenuti naglavačke: nije riječ o tome da se klima pogoršava, trebalo bi kazati da se ona normalizira. Odnosno, vrijeme se nakon kratkotrajnijeg zatopljenja, negdje od prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, sada vraća natrag u svoj normalni tok. S labuđim pjevom je gotovo. Natrag u grubu prozu što je vladala od 16. do 19. stoljeća...

No vratimo se ne samo 300 godina unatrag nego pomaknimo kazaljku na našem duhovnom vremeplovu unatrag za 500 milijuna godina, pa na jednoj malo dužoj skali pogledajmo što nam danas paleoklimatologija može ispričati o vremenskim prilikama na Zemlji u vrlo dalekoj prošlosti, još od geološke formacije paleozoika, stotine milijuna godina prije pojave čovjeka na Zemlji.

Takva "povijesna distanca" potrebna nam je da bismo mogli razlučiti neke klimatske fenomene koji se lako pobrkaju, zbroje kruške i jabuke. Naime, ima klimatskih promjena koje se zbivaju vrlo sporo, tijekom stotina i više milijuna godina, ima zatim onih čiji je ritam brži, nekoliko tisuća godina, a najbrže promjene zbivaju se unutar već nekoliko stotina godina.

Ubrzani film

Na osnovi materijalnih tragova iz davnih vremena, svjedočanstva sačuvanih u fosilima biljaka i životinja te sastavu stijena i tla saznajemo, na primjer, da u pretkambriju, dakle prije više od 500 milijuna godina, ne bi baš bilo preporučljivo na ovim geografskim širinama izaći van bez dobrog kaputa ni usred ljeta.

Stotinjak milijuna godina poslije, znojili bismo se na istom mjestu u vlažnoj tropskoj džungli, da bismo zatim, u permu, prije otprilike 225 milijuna godina, opet cvokotali zubima.

No ta je metamorfoza klime tako spora da - kad bismo u mislima taj paleontološki film tako ubrzali da jedno stoljeće bude predstavljeno jednom sekundom - imali bismo vremena gotovo punih mjesec dana da se skinemo i ponovo obučemo. Tako dobro obučeni bili bismo (na našoj vremenskoj skali) dan-dva, a zatim bismo se opet skinuli do gola provodeći mjesec dana mezozoika i tercijara, sve do pliocena prije milijun do dva milijuna godina.

Dok bismo se potkraj tog mjeseca opet polako oblačili, pokraj nas izumirali bi oni veliki gušteri - dinosauri, brontosauri itd., a sve bi se više kotili mali, pa veći i veći dlakavci - sisavci. Ponekad, za nekih dana i noći (a ne zaboravimo, svaki sat na našoj skali vremena traje 360.000 godina), morali bismo se obući malo bolje, ili skinuti poneki komad odjeće, jer bi nastupale relativno "kraće" fluktuacije u klimi, no, sve u svemu, bivalo bi nam potkraj tog mjeseca sve hladnije.

Jer, prije otprilike dva milijuna godina, nastupilo je posljednje veliko ledeno doba, koje je trajalo sve do prije nekoliko tisuća godina. To ledeno doba imalo je svoju unutrašnju finiju podjelu na četiri ledena (glacijalna) razdoblja i tri tzv. međuledena doba (interglacijalna). Posljednje hladno razdoblje završilo je prije otprilike 10.000 godina, i od tada imamo toplu klimu...

Pitanje je sad, pitanje zbog kojega smo i odvili cijeli ovaj film iz davne prošlosti: je li ovim zadnjim zatopljenjem, zatopljenjem posljednjih tisućljeća, završilo i ono veliko ledeno doba započeto prije dva milijuna godina, ili je naše vrijeme tek samo jedno privremeno prolazno interglacijalno razdoblje poslije kojega će se ledenjaci opet, i to peti put, spustiti sa sjevera lomeći dobar dio Europe?

Na to pitanje klimatolozi još nemaju odgovor.

Ako je točno ono prvo, odnosno ako je ledeno doba zaista završilo, pred nama je mnogo milijuna godina tople klime (drugo je pitanje hoće li naši tako daleki potomci uopće još i mariti za takve sitnice kao što je zaleđena Zemlja...)

No ako smo samo pred završetkom međuledenog doba, neće ni u tom slučaju led krenuti baš sutra s Arktika. Klimatski kalendar mnogo je sporiji od našega ljudskog. Imamo vremena sigurno još nekoliko tisuća godina...

Bez obzira kakva nam, na dužu stazu, prijete ledena doba (prepustimo to našim dalekim potomcima), mogu se dogoditi i neka sitna kolebanja klime, za planet Zemlju u trajanju kratka i neznatna, koja su samo neki dodatni valići na one glavne duge valove, no za nas, obično ljudske smrtnike, upravo su te najbrže sporedne promjene i te kako važne. One traju "samo" nekoliko stoljeća. Za Zemlju i njezinu atmosferu, led i oceane sitnica, za čovječanstvo to je vrijeme uspona i padova cijelih civilizacija.

Pogledajmo stoga detaljnije samo film posljednjih 2000 godina.

Odmah upada u oči toplije razdoblje između 5. i 12. stoljeća n. e. Povoljne klimatske prilike, što su tada vladale na sjeveru Europe, omogućile su Vikinzima da otkriju Grenland (Zelenu zemlju), punu drveća i pašnjaka, danas pojam hladnoće i ledene pustinje.

Negdje oko 16. stoljeća klima se pogoršava i idućih 300 godina zove se katkada i "malo ledeno doba"; sjeverna Europa trpjela je praktički neprekidnu zimu, žetve su bile slabe, ljudi neishranjeni.

Negdje pri kraju 19. stoljeća vrijeme se poboljšava, hladnoća se povlači dalje na sjever... K. A. Bryson, sa sveučilišta Wisconsin, jedan od najpoznatijih svjetskih klimatologa, kaže da se do otprilike 1940. godine svijet grijao, a zatim je počelo postupno zahlađenje koje je u tijeku.

Zaista, na Islandu, kao nekom zgodnom termometru svjetske klime, temperatura je tijekom posljednjih 30 godina pala za pola stupnja, a toliko je otprilike pala i srednja temperatura cijele sjeverne polulopte. Znači da se vraćamo u klimu od prije 300 godina, pa čak možda, misle neki klimatolozi, u još hladnije vrijeme.

Sovjetski meteorolog Mihail Budko smatra da pad temperature od samo 1.5°C dovodi do napredovanja ledenjaka prema jugu, a još daljnjih 0.5°C značilo bi već malo ledeno doba.

Spomenimo samo da je za posljednjeg ledenog doba, kad je debeo sloj leda pokrivao veće dijelove Europe i Amerike, temperatura bila samo 8°C niža od današnje. Pad temperature za samo tri stupnja ozbiljno bi poremetio svjetsku ekonomiju i ugrozio egzistenciju mnogih država, odnosno naroda, pa čak promijenio geografsku kartu svijeta zbog sniženja razine oceana za više desetaka metara.

Prašina

Kao glavni uzrok zahlađenja koje je, prema svemu sudeći, ipak pred nama, već spomenuti Bryson navodi - prašinu. Vulkansku prašinu, dakle onu prirodnog podrijetla, i prašinu izazvanu ljudskom djelatnošću, odnosno, točnije, onaj aerosol što raspršujemo u atmosferu, počevši od običnog spreja za toaletnu upotrebu pa do tvorničkih dimnjaka.

Svake godine u atmosferu se baca oko 300 milijuna tona aerosola, fino raspršene prašine u plinu, koja reflektira sunčevo zračenje smanjujući tako zagrijavanje Zemlje. U Sovjetskom Savezu izmjerena je 1967. godine insolacija 10 posto slabija nego godine 1940. Izračunato je da bismo za stotinjak godina mogli zagađenjem povećati količinu prašine u zraku za pet puta, što bi bilo dovoljno da izazove pad temperature za 3.5°C.

Tada već nastupa ledeno doba. A na tom smo putu.

Zar se doista u već ionako kompliciranu sliku klimatskih faktora i fenomena sad još upleo, proteklih desetljeća, i čovjek sa svojim industrijskim otpadom? Zaprašimo, zaprašimo, nek' se zna. Dimimo, dimimo, pa što onda. Ništa nam se neće dogoditi.

Samo jedno malo ledeno doba.

Napisao: Damir Mikuličić (Start, 1979.)