DOK SE U Hrvatskoj godinama raspravlja gdje s otpadom i treba li uopće graditi spalionicu, Švedska je od tuđeg smeća napravila unosan posao. Već desetljećima uvozi milijune tona otpada iz Europe, naplaćuje njegovo preuzimanje, spaljuje ga u energanama i od njega proizvodi toplinsku i električnu energiju.

Samo 2024. godine Švedska je uvezla oko 2,5 milijuna tona otpada za spaljivanje iz desetaka europskih zemalja. Hrvatska je iste godine uvezla 871.000 tona otpada, od čega je oko 170.000 tona, odnosno otprilike petina, završilo u cementarama radi energetske oporabe, odnosno kao zamjena za klasično gorivo ili sirovinu.

Švedska zarađuje na uvozu otpada, Hrvatska tek gradi kapacitete

Ostatak uvezenog otpada uglavnom služi kao sekundarna sirovina za industriju, recikliranje ili drugu materijalnu oporabu. Hrvatska trenutačno nema nijednu energanu na komunalni otpad i neće je imati još godinama.

Najbliže realizaciji je privatno postrojenje CIOS Energy u Sisku, vrijedno više od 155 milijuna eura, čija bi gradnja uskoro trebala početi, ali datum puštanja u rad još nije objavljen (iako to neće biti klasična spalionica sirovog miješanog komunalnog otpada). U Bikarcu kod Šibenika razvija se prva javna energana, dok Zagreb o svojoj energani tek treba donijeti konačnu odluku.

Švedska istodobno ima 33 energane koje spaljuju komunalni otpad i iz njega proizvode toplinu i struju. Njihov ukupni kapacitet iznosi oko 7,1 milijun tona godišnje - toliko da domaćeg gorivog otpada nema dovoljno pa dio kapaciteta popunjavaju uvozom iz ostatka Europe. Tijekom 2024. te su energane spalile 6,67 milijuna tona otpada, od čega je 38 posto bilo uvezeno.

Od tih 6,67 milijuna tona proizvedeno je 17,65 TWh toplinske energije za daljinsko grijanje i 2,35 TWh električne energije, što odgovara godišnjoj potrebi za grijanjem više od 1,47 milijuna stanova i električnoj energiji za više od 940000 stanova. Cijela Hrvatska godišnje potroši oko 20 TWh struje, točno koliko Švedska proizvede energije spaljivanjem otpada.

Neobičan poslovni model: "kupac" otpada dobiva novac

Poslovni model je neobičan: Švedska kao kupac, odnosno uvoznik otpada, za njega dobiva novac. Strani vlasnik otpada plaća švedskom postrojenju da ga preuzme, a postrojenje zatim proizvodi i prodaje toplinu i struju.

"Iz švedske perspektive, riječ je o fantastičnom biznisu. Švedske tvrtke naplaćuju naknadu kako bi pomogle zemljama koje nemaju funkcionalne sustave gospodarenja otpadom da svoj otpad zbrinu na održiviji način, a švedski građani na temelju toga dobivaju jeftinu električnu energiju i toplinu", rekao je nedavno za Dagens Nyheter Mats Eklund, profesor industrijske tehnologije zaštite okoliša na Sveučilištu u Linköpingu.

Prema podacima za 2024. godinu, polovica uvezenog otpada namijenjenog spaljivanju dolazi iz Velike Britanije, oko 30 posto iz Norveške, a slijede Irska, Italija, Francuska, Nizozemska i Njemačka. Švedski mediji zabilježili su posljednjih godina manje isporuke otpada čak iz Grčke, Malte i Australije. Pritom švedske tvrtke za gospodarenje otpadom za svaku uvezenu tonu naplaćuju otprilike 100 eura.

Spaljivanje otpada u Švedskoj mnogo je starije od uvoza. Prvi sustav daljinskog grijanja pokrenut je u Karlstadu 1948. godine, a prva peć za otpad proradila je u Uppsali potkraj 50-ih godina. Pravi procvat daljinskog grijanja nastao je nakon naftne krize 1973.

Poticajna zakonska regulativa za spaljivanje otpada

I državna politika snažno je pogurala cijeli sustav: Švedska je 2000. uvela porez na odlaganje otpada, od 2002. zabranila odlaganje gorivog otpada na deponije, a od 2005. i organskog otpada. Rezultat je bio ogromno smanjenje deponiranja i razvoj kapaciteta za spaljivanje i recikliranje.

Švedska je tako praktički eliminirala klasična odlagališta: manje od jedan posto komunalnog otpada završava na deponijima poput zagrebačkog Jakuševca ili splitskog Karepovca. Za usporedbu, prema službenim podacima za 2024. godinu, na hrvatskim odlagalištima završilo je 51 posto ukupno proizvedenog komunalnog otpada, odnosno oko 957.000 tona.

U tome je i jedan od najvećih problema hrvatskog sustava gospodarenja otpadom, jer prema ciljevima Europske unije odlaganje komunalnog otpada do 2035. godine mora pasti na najviše 10 posto. Trenutačno pada po stopi od samo jedan posto godišnje.

Treba naglasiti da spaljivanje nije univerzalno prihvatljivo i klimatski savršeno rješenje za otpad. Kritičari upozoravaju na takozvani lock-in effect: kad jednom izgradiš skupu spalionicu, moraš je "hraniti" otpadom desetljećima. Ako nema dovoljno domaćeg otpada, postoji ekonomski interes pronaći ga negdje drugdje.

Stoga golemi kapaciteti spalionica mogu kočiti recikliranje i sudarati se s temeljnom hijerarhijom gospodarenja otpadom: prvo treba spriječiti nastanak otpada, zatim ga ponovno koristiti i materijalno reciklirati, a spaljivanje dolazi tek na kraju.

Spaljivanje otpada u Švedskoj proizvelo je 2024. gotovo 3,3 milijuna tona ugljičnog dioksida, ponajprije zbog izgaranja plastike. Iako nije idealno, spaljivanje s iskorištavanjem energije bolje je od odlaganja. Ako bi isti otpad završio na odlagalištu u zemlji podrijetla, organski dio stvara metan, a energija se gubi. Međutim, recikliranje je uvijek najbolje rješenje.