Kokošari, kreteni i izdajnici - sumrak Bosne i Hercegovine

Screenshot: HRT

Kad sam prije par mjeseci Zlatka Lagumdžiju nazvala sarajevskim Miloševićem i pisala o bahatoj želji dvolične socijaldemokracije da se Federacija BIH pretvori u bosansku džamahiriju, pod svojom ključnom kosti  strpljivo sam i ponosno redala s raznih adresa upućene ljigave etikete, kao značke. Sva bulumenta poznatih i nepoznatih lica, političara, intelektualaca, estradnjaka, kolumnista s imenom i pseudonimom, običnih i neobičnih ljudi, izrafalala je ovih dana u javnosti svoje mišljenje o formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini.  Podvesti sve njih pod zajednički nazivnik ustaških kamenjaraca i fašista ovaj put bit će malo teže, s obzirom na to da su svi različitih profila, političkih usmjerenja i posve drugačijih životnih priča od istinskog ustaše aka mene. Tužno je da se morao odigrati ovako dramatičan i krajnje okrutan scenarij silovanja hrvatske biračke volje, da bi mnogi konačno pogledali ovoj odvratnoj istini u oči. No, naš kaos nije od jučer.

Zoki skužio

Koji je obim njegova užasa svjedoči i činjenica da je čak i Zoran Milanović odluku o neustavnom formiranju vlasti nazvao ne baš mudrom i ne baš sretnim izborom za daljnju budućnost. Onaj isti Zoki koji je u izbornoj noći u Sarajevu pio socijaldemokratski i građanski šampanjac sa "vraćenim Walterom koji će nam se skoro najebati nane". Potpuno autsajderski, sindromom klasičnog današnjeg RH političara, Milanović nije shvatio da njegov boravak u Sarajevu tad, kao ni ustoličenje Željka Komšića prije četiri godine, nije bilo ni sretno, ni mudro. A ipak su šutjeli. Onim pičkastim politikantstvom koje je u SDP-u BIH vidjelo građansku, multietničku opciju prihvatljivu svim narodima. Danas, ni pola godine od izbora, u to vjeruje tek hodajući, arogantni ubojica naše zemlje - Zlatko osobno, njegova kućna čeljad, te još poneki zaluđeni "čovjek za državu koje nema".

Zlatko poludio

Zlatko Lagumdžija ostat će zapamćen kao čovjek koji je dobio izbore patetičnim patriotizmom koji će lafo poraziti nataloženi bosanskohercegovački nacionalizam, a dotadašnje tegobne dane pretvoriti u sijaset rahatluka za sve one koji žele unitarnu i jedinstvenu zemlju. Uz srdačne pozdrave onima koji to ne žele da pakiraju kovčege i razgule uz taktove "Dabogda vas voda odnijela". Osim što je udario po ljudstvu ostala dva naroda negirajući im pravo na Bosnu i Hercegovinu, fetišizirajući je i idealizirajući u svetu kravu koju samo i jedino Bošnjak zna pravilno voljeti,  Zlatko je u svojoj nekontroliranoj budalaštini, na kraju udario i po svom mezimčetu.

Najviše je pridonio rasturanju onog što je tako lažno podržavao kao jedinstveno, najsumanutije je podijelio ono u šta se kleo kao nedjeljivo, te je postao najsudbonosniji faktor koji je praktički golim rukama i kretenskim jezikom gurnuo Hrvate pred vrata nove i zasebne federalne jedinice. Major Zlatko je tako predvodeći cirkus zvan majorizacija, istovremeno sebe promovirao u najvećeg borca za hrvatski entitet. Potpuno ubijajući političku volju Hrvata u federalnim institucijama, nesvjesno je oživio zaspali hrvatski nacionalni zanos koji će se teško sada moći ušutkati. Birajući sebi uz bok marionete bez mozga i obraza - seoske kriminalce Lijanoviće i posuško pavelićanstvo u liku janjičarskog HSP-a,  navukao je i razočaranost svojih birača. Tipičnom SDP-ovskom kamuflažom stvarnosti, oni sada nalaze navodne opravdane razloge za ovakvu Vladu, a od nesposobnog kadra u svojim glavama klaune naivno pretvaraju u političare. Uzalud. Neustavno natakarena vlast je umno invalidna reprezentacija kokošara, krimosa i izdajnika.

Čović iskoristio

Meni osobno najteže od čitave Zlatkove postizborne igranije pada to što je Dragana Čovića i HDZ BIH pretvorio u nekakve narodne heroje. Pa me je doveo u poziciju da kroničnog muljatora i višegodišnjeg manipulatora hrvatskom nesrećom moram okivati u nekog junaka mog življenja, lijepiti postere njegove kalkulantske face po svojim zidovima i skandirati mu s pozitivom jer je skupa sa gospodinom Božom Ljubićem ovaj put odbio prodati narod u ime vlastitih interesa.

Ma kako se to odnekud činilo, hrvatska politika ne doživljava nikakav kopernikanski obrat niti im je netko preko noći ulio brigu za opstojnost Hrvata u dosad gluhe uši. To su oni isti ljudi koji su se zbog vlastitih taština podijelili u dvije stranke kad je narodu bilo najteže. To su ona ista dva čovjeka od kojih je jedan drugog nogom u guzicu nabio iz stožerne u brojčanu stranku, da bi se danas čvrstim dogovorom držali za rukice. To su oni isti ljudi koje su poznati i nepoznati hrvatski intelektualci peticijom prije izbora molili da se ujedine za dobrobit ionako preglasanog naroda, a oni su ostali u svojim taborima arogancije i dopustili rasipanje glasova, te ponavljanje već viđenog scenarija.

Narod na potezu

Dvojcu bez kormilara ovaj put se samo događa trenutak. Žive u genijalnom razdoblju na diobi između Zlatkove neuračunljivosti koja negira izbornu volju 90 posto hrvatskog naroda i nikad većeg nezadovoljstva među običnim ljudima, pa su se shodno situaciji spremno uživjeli u uloge bejvoč-spasitelja. I zasad im ide jako dobro. Dok se očekuje očitovanje SIP-a i Ustavnog suda, trenutno nitko ne može garantirati što će biti sutra, a kamoli za nekoliko mjeseci. Ono što je nedvojbeno jest da se osim ove krize još veći zaplet očekuje na državnom nivou, gdje je gotovo sigurna srpsko-hrvatska odmazda prema uspostavljenom Bošnjakistanu u Federaciji.

S druge strane, hrvatski narod sve ove igre, zaplete i sranja podnosi stoički, s nekim profinjenim ponosom. Ako izuzmemo politički montirani prosvjed takozvanih studenata u Mostaru i malo kvalitetnog šamaranja Jurišića od strane prkosnih bosanskih Hrvata, osim Peticije protiv majorizacije ništa se buntovno i revolucionarno nije dogodilo. Svi su kao na nekom stand byu. S beskrajnom časti u iščekivanju sljedećih događanja, strpljivi i tolerantni u osluškivanju najava rata i prijetnjama pretvaranja Hrvata u nacionalnu manjinu.

Paradoksalno, oni kojima se najviše spočitava želja za raspadom zemlje, sve odvratnoće podnose hrabro i šutke, te se bude  s osmijehom voleći Bosnu i Hercegovinu ljubavlju onih koji su se u njoj rodili i u njoj žele umrijeti. Svjesni da je tako malo potrebno da se u njima probudi ono herojstvo koje je u najtežim godinama krvlju branilo svoje domove. Svjesni da i ako se ostvare slutnje pa se mnogi odsele i broj preostalih bude taman za nacionalnu manjinu, da će kad nekad budu pozvani na proslave u RH kao endemski, rijetki preživjeli Hrvati kojima je Kosor darežljivo donirala opanke iz proračuna, otplesati najjebeniju i najprkosniju trusu koju je svijet ikad vidio. 

 > Ostale komentare autorice pročitajte ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara