STJEPAN MESIĆ misli da želi Zlatka Komadinu za svog nasljednika, ali ne zato što mu je super, već zato što nema drugog.

SDP-ovci grintaju što im se Mesić petlja u posao jer misle da mogu sami izabrati svog kandidata. Ali nemaju pojma koga. I to je zapravo sav jad koji se krije iza pomalo egzotične priče o Zlatku Komadini kao budućem hrvatskom predsjedniku.

U ovom trenutku nije toliko bitno tko je Zlatko Komadina. Dobro, on je dugogodišnji primorsko-goranski župan, stari Račanov kadar, čovjek koji godinama nije promolio nos iz svoje županije. Nenametljv je, suzdržan, neki bi rekli kilav i bezličan, ali zato barem nije isključiv ni histeričan. Ima puno utakmica u nogama, ali nitko ne zna za njega. To je čovjek koji je prije nekoliko mjeseci, u pripremama za izbornu konvenciju SDP-a, izjavio da "izbori za šefa SDP-a nisu Olimpijada gdje je važno samo sudjelovati", pa je onda kao uzdanica antimilanovićevske kamarile, hrabro istaknuo svoju kandidaturu za - potpredsjednika.

U vječnom ratu sa snažnijom polovicom riječkog SDP-a

Po čemu je još poznat? Aha, po tome da ga Zoran Milanović ne voli (a koga on uopće voli?), i da je u vječnom ratu sa snažnijom polovicom riječkog SDP-a, Vojkom Obersnelom i Slavkom Linićem. Po tome zapravo uopće nije toliko poznat, jer se ne voli previše eksponirati, ulaziti u sukobe, polemizirati, već radije samozatajno obavlja svoj posao.

I zamislite kakva je kadrovska suša na ljevici da se takav političar - ne toliko loš, ali ni pretjerano dobar - šefu države učini kao jedina donekle prihvatljiva opcija za njegova nasljednika. Definitivno bolja od Milanovićevih favorita Nevena Mimice i Ive Josipovića. Kako bi s njima tek predsjednički izbori bili dosadni...

SDP nije imao predsjedničkog kandidata još od Zdravka Tomca 1997. godine. Nakon toga odrađivali su koalicijsku obavezu i nevoljko podržali kandidaturu Dražena Budiše, da bi u drugom navratu shvatili grešku i oportunistički se priklonili sigurnom pobjedniku, Stipi Mesiću. I sad se ljute što im on bira kandidata, a prije par mjeseci zvali su ga u stranku i željeli parazitirati na njegovoj popularnosti.

Gorak zalogaj za Zorana Milanovića

Mesić je ovime definitivno zagorčao život Zoranu Milanoviću. Šef SDP-a mrzi Komadinu i mrzi činjenicu da je na konvenciji upravo on izabran za potpredsjednika. Ali istovremeno ne smije se zamjeriti šefu države i usprotiviti se njegovu izboru, kao ni njegovu miješanju u stranačke poslove. Jednom je već dobio nametnutog PR kandidata za premijera, Ljubu Jurčića, a sada bi mogao dobiti nametnutog kandidata za predsjednika države. Recept je provjeren: pusti se glas, naprave ankete, objavi par intervjua i eto ga! Kandidat kojeg bi svaka majka poželjela. Samo što se ovog kandidata Milanović ne bi mogao odreći na press konferenciji.

Ima još jedna loša stvar za Milanovića. Ako Komadina pobijedi (ako! ako!), a Milanović dobije parlamentarne izbore (ako! ako! ako!), onda će između premijera i predsjednika opet vladati kohabitacija. Ne zato što je Komadina Mesićev kandidat, već zato što nije Milanovićev. I eto novog veselja.

Tko je sljedeći? Igor Dragovan?

Zasad je sve to priča na dugačkom štapu. Niti je Komadina pristao, niti se Mesića pita, niti Hrvati uopće znaju koga bi za predsjednika. I Mesića su slučajno izabrali, pa možemo tek zamisliti što će biti sada. Ali što se ova priča bude više potencirala, to će više otkrivati sav jad političkih elita. Kao prilikom izbora Zorana Milanovića, otkrila se kadrovska pustoš u drugoj najvećoj političkoj stranci. Najprije su desetljeće i pol nekako gurali s Račanom, zatim su na brzaka izabrali Milanovića, a onda nisu znali kako bi ga srušili.

I sad kad su zapeli sa ovim šefom stranke, ne znaju koga bi gurnuli za šefa države. I otud tako mlitava imena: Mimica, Josipović, sad Komadina... Tko je sljedeći? Igor Dragovan? On bi nekad i digao glas, ova trojica ostali bi hladni taman im netko pred očima ključem gulio vrata od auta. I onda je sasvim normalno da je glavni kriterij za izbor kandidata "ajmo bilo koga, ajmo tek toliko". Ili još gore, "ajmo mediokritete".

U petnaest godina Račan nije stvorio nikog osim Milanovića. U godinu dana MIlanović nije stvorio nikoga osim Mimice. Pogledajmo i malo šire: HNS nije iznjedrio nikog osim Vesne Pusić i Radimira Čačića (prva grozničavo juri za foteljama, a drugi za kampanjama), HDZ ima samo Ivu Sanadera (i sada Jasena Mesića, tek toliko da se vidi trend), HSP je i nakon rasula ostao na Anti Đapiću, HSLS se suzio na tandem Adlešić-Čehok, dok su u HSS-u svi jednaki mediokriteti.

Kadrovska pustoš - otvorena vrata koristoljublju

I tko će onda biti predsjednici države i Vlade, tko će obnašati političke funkcije u državi? Obično ljudi koji to ne žele. Ili oni koji žele, ali nisu sposobni. Ili oni koji su sposobni, ali ne za obavljanje javne dužnosti za opću korist. I tako dolazimo do Borisa Mikšića, Nadana Vidoševića, splitske liste Velog mista i sličnih perverzija.

Ovakva kadrovska pustoš u političkim strankama otvara prostor nezavisnim kandidatima koji u politiku ulaze isključivo radi vlastite koristi. Bilo radi samopromocije, bilo radi malverzacija i pogodovanja svom biznisu, bilo radi služenja partikularnim interesima u društvu. Italija se nije usrećila sa Silvijom Berlusconijem, a to bi se moglo uskoro dogoditi i Hrvatskoj. Najprije na lokalnoj razini na prvim izravnim izborima za župane i gradonačelnike, a potom i na predsjedničkim izborima. Svatko s imalo karizme i još više novca može dobiti povjerenje građana i zauzeti poziciju na kojoj može raditi više štete, nego koristi. Ovako blijedi stranački kadar, poput Komadine, teško će se nositi s ljudima iz biznisa, ali i iz društvenih rubrika, pa možda i crnih kronika. U ovakvom društvu ne bi bilo čudno da jedan Rafo dobije izbore prije Komadine.

I tako, Mesić bi htio da ljevica pronađe nekog uvjerljivog kandidata, ali trenutno nije otišao dalje od Komadine. Tko zna, možda na kraju bude toliko očajan da završi na Vesni Pusić.

Foto: Index