KORONAVIRUS je sasvim preuzeo medijski prostor i ljudske misli. Od vremena kada je otkriveno širenje virusa ni jedna tema nije došla ni blizu količini medijskih natpisa, analiza i komentara. Kao da ljudi više i ne razmišljaju ni o ničemu drugome. Neki su počeli gomilati zalihe hrane pa se tako neke police u trgovinama brzo prazne. Ali za sada nema panike, skladišta su puna i nema problema s nestašicama. Možda nas jedino treba brinuti opsesija s kupovanjem WC papira, jer se radi o malo čudnom prioritetu ako već mislite da dolazi apokalipsa u kojoj će trgovine ostati prazne.

Pitanje opravdanosti ili neopravdanosti takve panike valja ostaviti epidemiolozima i liječnicima koji su puno kompetentniji za takve analize. Ekonomisti su proglasili dolazak gospodarske krize. Burze doživljavaju povijesne padove i milijarde nestaju doslovno preko noći. Vlade svih država najavljuju uvođenje mjera kojima se pokušava amortizirati kriza. Centralne banke diljem svijeta pumpaju sustav svježim novcem. U Hrvatskoj se najavljuje odgađanje plaćanja poreza i doprinosa, a HNB grozničavo pokušava stabilizirati tečaj kune koja slabi jer se očekuje potpuni krah turističke sezone.

Smanjenje financijske nejednakosti

Ma gdje pogledali situacija ne izgleda dobro. Koronavirus je zdravstveni, ekonomski, politički, sociološki i psihološki problem. Može li se bilo što pozitivno izroditi iz svega ovoga?

Kaže se da u svakom zlu postoji neko dobro. To bi u slučaju koronavirusa moglo biti vrlo vjerojatno smanjivanje financijske nejednakosti među državama u svijetu i unutar samih država. Svijet je ionako zadnjih nekoliko godina opsjednut pitanjem nejednakosti i to pitanje je bilo uz klimatološke promjene jedno od gorućih pitanja današnjice. Kroz povijest je u vremenima tokom i nakon gospodarskih kriza padala financijska nejednakost među ljudima. Isto se dogodilo nakon krize 2008. kada je u sljedećih nekoliko godina broj zemalja u kojima se nejednakost padala bio dvostruko veći nego broj onih u kojima je rasla. To je pogotovo vrijedilo za visokorazvijene bogate zemlje.

Siromašni su prvi na udaru

Ali treba biti oprezan s prizivanjem i slavljenjem kriza da bi se smanjile nejednakosti. Krize su dvosjekli mač. Iako nejednakost pada to ne znači da siromašnima nije gore nego što im je bilo. Dapače, siromašni su prvi na udaru. Bogati samo mogu više toga izgubiti. Iako bogati u krizama postaju brže manje bogati nego što siromašni postaju više siromašni, krajnje posljedice su gore za siromašne. Bogati će možda ostati bez milijardi na burzi, privatnog zrakoplova i megajahte, ali će mu ostati nekretnine i automobili. Siromašni će ostati bez posla i egzistencija će biti ugrožena. Ukupna razlika u bogatstvu između najbogatijih i najsiromašnijih je da će siromašni biti u većim problemima. Dapače, i mogućnost države da pomogne siromašnima će se smanjiti jer će biti manje bogatstva za oporezivanje. Porezni prihodi padaju a troškovi socijalne države se dijele na veći broj ljudi, zbog čega dio koji svatko dobiva realno pada. Kakve koristi od toga što su bogati manje bogati ako su siromašni još više siromašni? Nije li ipak bolje da bogati postaju sve bogatiji ako će i siromašnima biti sve bolje?

Prikažimo to ovako; bi li bilo bolje da bogati na svaku kunu koju imaju dobiju dvije kune a siromašni na svaku kunu koju imaju samo još dodatnu kunu (znači bogati dobiju dvostruko više), nego da bogati izgube pola svega što imaju a siromašni samo četvrtinu (bogati gube dvostruko više)? Matematički bi za siromašne bila bolja prva opcija, u kojoj nejednakost raste ali je i siromašnima bolje, nego druga opcija u kojoj se nejednakost smanjuje, ali siromašni postaju siromašniji.

Pretjerana nejednakost je opasna i štetna

No jasno je da je pretjerana nejednakost opasna i štetna. Politički je štetna jer se pojavljuje realna mogućnost da bogati samom količinom moći koju imaju na raspolaganju utječu na demokratski proces i odluke. Društveno je štetna jer velike nejednakosti u društvu dovode do ogorčenosti, bijesa, getoizacije i u konačnici nasilja. Psihički je štetno jer ljudi imaju prirodnu averziju prema nejednakosti i sama nejednakost u nekom društvu može dovesti do problema kao što su alkoholizam i kriminal.

Činjenica je da je nejednakost dio ljudske povijesti. Od prvih organiziranih sjedilačkih društava koja su imala mogućnost akumulacije nekakvog oblika bogatstva neki pojedinci su bili bolji u tome od drugih, bilo zbog urođenih sposobnosti, same činjenice da je rođen u bogatijoj zajednici ili obitelji, putem nasilja ili na neki drugi način. Povjesničar Walter Scheidel u svojoj knjizi The Great Leveler opisuje povijest nejednakosti od najranijih društava do danas i zaključuje da dugoročno nejednakost pada samo uslijed prirodnih katastrofa, epidemija, revolucija i ratova. Svi ostali pokušaji smanjivanja nejednakosti su bili kratkoročni. Nadalje, nalazimo se u povijesnom trenutku kada je nejednakost relativno mala, barem u razvijenim društvima. Paradoksalno, nejednakost je problem koji nastaje u doba ekonomskog prosperiteta i mira. Ako nam je glavni interes smanjivanje nejednakosti onda trebamo priželjkivati globalnu pandemiju, revoluciju, prirodnu katastrofu ili svjetski rat. Ipak, u njemu će najviše nastradati siromašni, iako će bogati biti manje bogati a nejednakost će se smanjiti. Eventualno će se zamijeniti jedni bogati drugima.

Koronavirus kao najbolji mehanizam smanjivanja nejednakosti

U tom smislu je koronavirus najbolji mehanizam smanjivanja nejednakosti. Iako se u većini razvijenih država nejednakost smanjivala i prije i poslije krize 2008. Neki ipak tvrde da je to tek privremeno, a rast nejednakosti je neizbježan.

Oni koji su smatrali nejednakost jednim od glavnih problema današnjice, što ustvari nije istina jer u većini zemalja nejednakost pada (SAD i još neke zemlje su iznimka), kao što pada i svjetska nejednakost među državama, trebali bi slaviti koronavirus. Već sada su najbogatiji izgubili milijarde dolara, a tek smo na početku krize. Kako vrijeme bude odmicalo i gospodarstvo slabilo uslijedit će valovi otkaza, smanjivanja plaća, pada poreznih prihoda koji će dovesti do pada izdvajanja za socijalne usluge itd. Siromašni će biti najviše pogođeni, iako će bogati brže postajati manje bogati nego će siromašni postajati više siromašni, tj. nejednakost će se smanjivati.

Je li smanjivanje nejednakosti ultimativni cilj koji treba postići pod svaku cijenu ili pitanje nejednakosti treba shvatiti kao komplicirano pitanje koje se ne može svesti na ZA ili PROTIV?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala