THERESA May, britanska premijerka, danas je najavila svoj odlazak s funkcije 7. lipnja.

May je druga premijerka u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva nakon Margaret Thatcher. Nekadašnja ministrica unutrašnjih poslova u konzervativnoj vladi Davida Camerona njegovala je liderske ambicije mnogo prije nego što je 13. srpnja 2016. preuzela poziciju predsjednice vlade, a dva dana ranije i šefice Konzervativne stranke. Njeni prijatelji prisjećaju se kako je 62-godišnja političarka još 70-ih godina prošlog stoljeća maštala o tome da postane prva žena na čelu britanske vlade, piše BBC.

Očekivalo se da će na svoju šansu da se preseli u Downing Street morati pričekati barem do 2018. godine, ali referendum o članstvu u Europskoj uniji, koji je sazvao njen prethodnik David Cameron, potpuno je promijenio političku situaciju na Otoku. Na referendumu je izglasan Brexit i Cameron je morao otići, iako je godinu dana ranije konzervativce vodio do prve izborne pobjede u 23 godine, a kao kandidatkinja koju će podržati sve stranačke strukture i frakcije pojavila se Theresa May.

To što se stranka okupila oko nje u trenucima političke nesigurnosti i nestabilnosti govori ne samo o reputaciji koju uživa među konzervativcima nego i o političkoj zrelosti i instinktu u vremenima kad karijere njenih kolega mogu biti uništene u kratkom roku.

Nepopustljivost koja joj je obilježila karijeru

Ubrzo nakon što je postala parlamentarna zastupnica, postala je poznata po svom osebujnom odabiru obuće. Njene su niske potpetice bile njen zaštitni znak u prvim godinama 21. stoljeća, baš kao i njena izjava da bi na pusti otok sa sobom ponijela doživotnu pretplatu na časopis Vogue. No njena je nepopustljivost ono što obilježava njenu političku karijeru. Uspjela se održati 17 godina u vrhu Konzervativne stranke kao jedna od rijetkih žena te je uvijek bila spremna svojoj stranci priopćiti neke ne baš ugodne istine.

I prije selidbe u rezidenciju predsjednika vlade ušla je u povijest, i to kao ministrica unutrašnjih poslova s drugim najdužim mandatom u posljednjih 100 godina. Kći vikara Anglikanske crkve Huberta, koji je umro od posljedica ozljede zadobivenih u prometnoj nesreći kad joj je bilo samo 25 godina, izdanak je srednje klase, po čemu ima više zajedničkog sa svojom jedinom prethodnicom Margaret Thatcher nego s Cameronom.

Rođena je u Sussexu, ali je uglavnom odrasla u Oxfordshireu. Njene su obje bake bile sluškinje. Pohađala je javnu osnovnu i srednju školu u mjestu Wheatley. Mlada Theresa Brasier, kako se tada zvala, bila je aktivna u javnom životu. Sudjelovala je u predstavama koje je organizirao njen otac, a subotom je radila u lokalnoj pekarnici kako bi zaradila džeparac. Prijatelji se sjećaju visoke, modno osviještene mlade žene koja je od rane mladost govorila o ambiciji da postane prva britanske premijerka.

Baš kao i Margaret Thatcher, studirala je na Oxfordu te, kao i mnogi iz njene generacije, spoznala da su njen politički i osobni život usko isprepleteni. Na trećoj godini studija upoznala je budućeg supruga Philipa, predsjednika Oxford Uniona, debatnog studentskog kluba iz kojeg su proizašli mnogi budući politički lideri. Priča kaže da ih je na zabavi udruženja konzervativnih studenata upoznala Benazir Bhutto, kasnija pakistanska premijerka. Vjenčali su se 1980. godine.

"Željela je biti prva premijerka u povijesti"

Njen fakultetski prijatelj Pat Frankland rekao je 2011. za BBC Radio 4: ”Ne sjećam se vremena kad nije imala političke ambicije. Željela je biti prva premijerka u povijesti. Dobro pamtim kako je bila ljutita kad ju je Margaret Thatcher preduhitrila.” Iako ne postoje priče o studentskom alkoholiziranju, Pat Frankland i njeni drugi prijatelji kažu kako May nije bila stroga i trezvena kakvom ju danas doživljavaju, nego je imala osjećaj za zabavu i vodila bogat društveni život.

Nakon što je diplomirala zemljopis, May se zaposlila u financijskom sektoru u londonskom Cityju. Isprva je radila u Bank of Englandu, da bi kasnije bila na čelu Odjela za europske poslove britanske Asocijacije za obračun plaćanja. No već tada je bilo jasno da svoju budućnost vidi u politici. Bila je izabrana za lokalnu vijećnicu u Mertonu u južnom Londonu, ali njene su ambicije bile kudikamo veće. O njenim pogledima na politiku govori i izjava uoči izbora 2015. godine kako ”uvijek postoji neko zastupničko mjesto s tvojim imenom na sjedištu”.

Baš kao i u slučaju Margaret Thatcher, Theresi May trebalo je malo vremena da pronađe svoje mjesto. U izbore se prvi put upustila 1992. godine, i to u laburističkoj utvrdi u North West Durhamu. Ostala je daleko od pobjede koja je pripala Hilary Armstrong, bliskoj suradnici premijera Tonyja Blaira. Na trećem mjestu po broju glasova bio je mlađahni Tim Farron, kasniji vođa Liberalnih demokrata.

Dobila manje od 2000 glasova na izborima u istočnom Londonu

Dvije godine kasnije našla se na izborima u Barkingu, u istočnom Londonu. Bilo je to na vrhuncu nepopularnosti konzervativne vlade i May je dobila manje od 2000 glasova. No uskoro će se sve promijeniti. Konzervativci su 1997. godine bili na dnu, a premijersko mjesto nadmoćno je osvojio laburist Blair. Ipak, Theresa May pobijedila je na parlamentarnim izborima u okrugu Maidenhead u Berkshireu. I danas drži to mjesto.

Kao zagovornica modernizacije Konzervativne stranke u turbulentnim godinama koje su uslijedile, May je ubrzo dobila mjesto u vladi u sjeni Williama Haguea. Bila je zadužena za obrazovni sektor. Potom je 2002. godine postala glavna tajnica stranke, dok je konzervativce vodio Iain Duncan Smith. I za njegova nasljednika Michaela Howarda bila je na visokim dužnostima, no nije bila dio skupine ”Notting Hill” koja je ugrabila kontrolu nad strankom nakon trećeg uzastopnog izbornog poraza 2005. godine te omogućila uspon Davida Camerona i Georgea Osbornea.

Njen tadašnji status ogledao se u tome da je dobila relativno nevažnu poziciju lidera u sjeni Donjeg doma britanskog parlamenta. Međutim, nastavila je graditi svoju karijeru i nakon što su konzervativci s Liberalnim demokratima formirali prvu koalicijsku vladu u 70 godina, postala je ministrica unutrašnjih poslova. Bilo je to iznenađenje jer je, dok su konzervativci bili u opoziciji, to mjesto iz sjene pokrivao Chris Grayling.

Izborila je status "nezamjenjive"

Ministarstvo unutrašnjih poslova pokazalo se kao političko groblje za mnoge njene prethodnike, ali May je uspjela izbjeći tu sudbinu. Imala je mikroskopsku pažnju prema detaljima i nije se ustručavala ući u sukobe s kolegama ministrima kad je smatrala da je to potrebno. Iako su neki u Downing Streetu smatrali da May svoje ministarstvo pretvara u svoj osobni feud, uspjela je zadobiti poštovanje drugih ministara te izboriti status ”nezamjenjive”. Njeni su uvjerljivi javni istupi uvijek bili dobro prihvaćeni, čak i kad rezultati njena ministarstva nisu bili blistavi.

U svojim sjećanjima na vrijeme dok je bio ministar, liberalni demokrat David Laws kaže: ”Stalno se sukobljavala s Georgeom Osborneom oko imigracije. Rijetko se oko bilo čega slagala s Michaelom Goveom. Ona i Cameron stalno su se gledali s dosta međusobne sumnje. Theresu May upoznao sam 2010. godine. Sjedili smo sami u uredu Ministarstva financija s pogledom na St. James’s Park. Djelovala je nervozno. Čini mi se da je bila iznenađena što je dobila mjesto ministrice unutrašnjih poslova. Iskreno, nisam očekivao da će izdržati više od dvije-tri godine.”

Unatoč njenim liberalnim pogledima u nekim političkim pitanjima, često se sukobljavala s tadašnjim zamjenikom premijera i vođom Liberalnih demokrata Nickom Cleggom, ponajviše oko njene namjere da pojača nadzor nad internetom kako bi se borila protiv terorizma. Nakon jednog napornog sastanka Clegg je navodno rekao Davidu Lawsu: “Znaš, naučio sam se nositi s Theresom May. Ona je pomalo ledena i ne zanimaju je neobavezni razgovori. Imao sam prilično teških sastanaka s njom. Čak mi je i Cameron jednom rekao da je i prema njemu ista takva. Ona je instinktivno tajnovita i vrlo kruta, ali ako si prema njoj dovoljno čvrst, povući će se i ponovno preispitati svoje stavove.”

Udarala na stara prava i tradicije

Za njena ministarskog mandata, stopa kriminala je pala, Velika Britanija izbjegla je masovni teroristički napad, a 2013. godine uspješno je deportirala radikalnog klerika Abu Qatadu, na što je posebno ponosna, kao i na to da je spriječila izručenje računalnog hakera Garyja McKinnona Americi. Nije se ustručavala udariti na neka stara prava i tradicije pa je 2014. iznenadila mnoge rekavši na godišnjoj konferenciji Police Federationa da korupcija nije ograničena na samo ”nekoliko trulih jabuka” zaprijetivši da će toj organizaciji ukinuti pravo da automatski prihvaća časnike kao članove.

Međutim, Ured za putovnice gotovo se raspao, dok je May bila izložena stalnim kritikama zbog vladina neuspjeha da neto migracije smanji ispod 100.000 osoba godišnje. Laburistička parlamentarna zastupnica Yvette Cooper, koja je u Donjem domu kao članica vlade u sjeni, bila zadužena za unutrašnje poslove, rekla je Guardianu: “Poštujem njen stabilan i ozbiljan stil. Ona je u parlamentu autoritativna, površni napadi samo se odbijaju od nje. S druge strane, kad se pojavi kriza, nije baš najbrža u rješavanju. Sjetite se krize s putovnicama iz 2014. godine, kad su mnogi morali propustiti odlazak na odmor. Ona krije kad stvari krenu po zlu. Nema intervjua, nema izjava, ništa što bi smirilo ljude ili podsjetilo da ona uopće postoji. To joj je pomoglo da preživi kao ministrica, ali kao premijerka mora preuzeti odgovornost i donositi odluke.”

Dogodio joj se i javni sukob s kolegom iz vlade Michaelom Goveom oko toga koji je najbolji način borbe protiv islamskog terorizma. Završilo je time da se Gove morao ispričati predsjedniku vlade, a May je morala otpustiti svog dugogodišnjeg posebnog savjetnika. Zbog ove odluke premijer Cameron bitno je pao očima Therese May.

"Prokleto teška žena"

Bivši konzervativni lord kancelar Ken Clarke također je imao sukob s May. Uoči jednog intervjua, kamera je zabilježila njegove riječi kako je May “dobra u svom poslu, ali prokleto teška žena, pomalo kao Margaret Thatcher”. Teško da je mogla dobiti bolju referencu za lidericu konzervativaca. May nikad nije bila previše druželjubiva, izbjegavala je druženje uz čaj u prostorijama Donjeg doma te neobavezno čavrljanje.

Rijetko je govorila o svom privatnom životu, ali je 2013. godine otkrila kako joj je dijagnosticiran dijabetes tipa 1 te da će do kraja života dvaput dnevno primati injekcije inzulina. Dodala je i kako se pomirila s time i kako to neće utjecati na njenu karijeru.

Općenito se smatralo da je bila u mainstreamu konzervativnog razmišljanja u većini gospodarskih i pravnih pitanja, no u određenoj je mjeri bila i progresivna. Tako se suprotstavila policijskim ovlastima na zaustavljanje i pretragu te pozivala na istragu oko primjene šerijatskog prava u britanskim zajednicama. Također je izrazila i svoj stav da se Velika Britanija povuče iz Europske konvencije o ljudskim pravima, ali kasnije je izjavila da kao premijerka ne namjerava potezati to pitanje zbog manjkave potpore u parlamentu. Mnogi su to shvatili kao dokaz pretjeranog pragmatizma.

Glave joj je došao Brexit

Njene je socijalne preferencije nešto teže odrediti. Podržavala je istospolne brakove. Godine 2012. izjasnila se za smanjivanje granice za legalni pobačaj s 24 na 20 tjedana. Kao i većina konzervativnih parlamentarnih zastupnika, usprotivila se izravnoj zabrani lova na lisice. Kad se uselila u Downing Street, s 59 godina bila najstarija šefica vlade još od Jamesa Callaghana 1976. te prva premijerka nakon Edwarda Heatha koja nije imala djece.

Theresa May ostat će zapamćena kao jedna od lukavijih i žilavijih britanskih parlamentarnih zastupnica, koja kasnije kao premijerka nije bila oduševljena Brexitom, ali je bila prilično mlaka u nastojanjima da Velika Britanija ostane u Europskoj uniji. Tu je iznimno važnu temu svela na relativno usko pitanje sigurnosti. Kao predsjednica vlade, uzdala se u svoje iskustvo, prosudbe i stabilnost u kriznim vremenima. Njeni dani u Downing Streetu obilježeni su britanskim razvodom od EU-a i dogovorom koji je pokušavala postići s Bruxellesom. Ostat će nepoznato što je mogla ponudit izvan okolnosti Brexita jer je već prije dala naslutiti da se na kraju mandata 2020. godine neće ponovno kandidirati.