LIJEPO smo se mogli nasmijati na nevješt govor ministra Krstičevića o razlici između rata i bojišta te biznisa i tržišta. Iako se u ostatku govora (točnije odgovora na pitanje) ispravio i zvučao mnogo koherentnije, ipak je to bila nakupina ispraznih kvazifilozofskih gluposti koje se mogu pronaći u bilo kojoj od milijun knjiga o biznisu koje nalikuju na generičnu literaturu samopomoći za poslovne ljude i one koji to žele postati.

Nema puno razlike između bezbroj knjiga o tome kako biti sretan i onih o tome kako se obogatiti ili kako biti uspješan u biznisu. Čini se da je Krstičević svoje znanje vadio iz njih. Upitno je koliko te generičke mudrosti zaista imaju praktične koristi za poduzetnike i poslovne ljude, ali je sigurno da to ne možemo ni provjeriti na osnovu Krstičevićevih poslovnih uspjeha jer su oni primarno oslonjeni na državu i javnu nabavu, a znamo kako to u nas funkcionira. Biznis ima malo veze s tim, puno važnija je pripadnost klijentelističkim mrežama i političko-rodijačkim klanovima.

Možemo mu se smijati, ali...

Ipak je bio na tragu jedne bitne misli, iako sigurno nije na to mislio niti toga bio svjestan. U riječima "...imaš bojište i ljudi stradavaju. S druge strane, u biznisu imaš tržište i ljudi ne stradavaju" se krije važna činjenica o tome kako međunarodna trgovina dovodi do manje ratova.

Ne radi se o nekoj moralističkoj superiornosti tržišta jer se ona time i ne bave, nego o hladnoj ekonomskoj računici. Što je trgovina između dvije države jača i time tržišta tih država isprepletenija to je rat skuplja opcija u međunarodnim odnosima. Često se kaže da je rat posljednja opcija u međudržavnim sporovima i posljednja faza diplomacije ili, bolje rečeno, njenog neuspjeha.

Na odluku o ulasku u rat utječe puno čimbenika, ali je to uvijek izračun koristi i troškova rata. Iako je s moralne strane rat uvijek nedopustiv i užasan, s financijske strane on ima svoje troškove i koristi.

Međunarodna trgovina djeluje tako da povezuje tržišta dvije zemlje tako da nakon određenog vremena ovise jedna o drugima. Prekid te trgovine uslijed rata ujedno znači i više troškove rata jer gospodarstvima s obje strane predstavlja gubitak stranog tržišta na koje mogu izvoziti. Sa strane potrošača je rat također trošak jer znači prekid uvoza relativno jeftinijih proizvoda, što će dovesti do poskupljenja i nestašice. U toj situaciji rat se ne isplati ili je barem jako skup, kako za proizvođače tako i za potrošače. Zbog toga će političari s obje strane dobro razmisliti o ratu, a potrošači i proizvođači će sami zazirati od rata jer će upravo oni snositi najveće troškove.

Naravno, narušavanjem gospodarstva će posljedično i država snositi velike troškove jer će padom gospodarske aktivnosti pasti i porezni prihodi. Padom poreznih prihoda država neće više moći financirati razne troškove socijalne države (što je u pravilu najveći dio državnih troškova), a morat će se paralelno podizati izdvajanja za ratne troškove. Jednostavna računica će brzo pokazati da je u takvoj situaciji rat previše skup za sve aktere, pa čak i političare, jer će se smanjiti prihodi države pa će biti prisiljeni smanjiti državne troškove, što je političarima glavni način pridobivanja glasova. Rezanje socijalnih davanja i mirovina je politički nepopularan potez od kojeg političari zaziru. Brzo će shvatiti da će domino efektom uzročno-posljedičnih veza rat znatno pogoršati njihove šanse za reizbor, a to je političarima glavni cilj.

Što pokazuju povijesne analize?

Povijesne analize su pokazale da odvraćajući efekt trgovine na rat zaista djeluje. Što države više trguju to manje ratuju. Iako je to kontraintuitivno jer smo danas o svakom vojnom sukobu na planetu informirani u vrlo kratkom periodu pa se stvara dojam da ratova ima jako puno, povijesna činjenica je da svijet nikada nije bio mirniji. Unatoč dvama svjetskima ratovima čak je i 20. stoljeća bilo relativno mirno u odnosu na ostatak povijesti, a od kraja 2. svjetskog rata je svijet ušao u najmirnije razdoblje u povijesti. Istodobno je baš u tom periodu svjetska trgovina procvjetala, a tržišta različitih država su postala toliko povezana da više ne možemo govoriti o različitim nacionalnim tržištima nego o velikom globalnom tržištu.

No ipak valja imati na umu da to nije jamstvo mira, nego samo faktor koji rat čini skupljim i time manje vjerojatnim. I prije 1. svjetskog rata međunarodna trgovina u Europi i svijetu među državama je bila na rekordnim razinama pa to ipak nije bilo spriječilo eskalaciju sukoba. Čak i kada je rat počeo, većina ljudi je očekivala da će on kratko trajati.

Unatoč tome što nije jamstvo, trgovina rješavanje međudržavnih sporova putem rata ipak čini manje vjerojatnim. Ipak i tu postoje nijanse koje čine razliku. Rat je vjerojatniji u situaciji kada se trgovina bazira na resursima (nafta, zlato, rude...) nego na proizvodima. Razlog za to je što je resurse relativno lako preuzeti i izvlačiti, dok se proizvodnja oslanja na ljudski kapital, znanje, distribucijske mreže i dr. pa se ne može oteti u istom smislu kao resursi. Zbog toga je rat izgledniji kada se međudržavna trgovina oslanja na resurse nego na trgovinu proizvodima. Čak i po pitanju unutrašnje stabilnosti, države kojima se gospodarstvo oslanja na iskorištavanje prirodnih resursa su politički nestabilnije, imaju više unutrašnjih vojnih sukoba i vode više ratova.

Globalna trgovina je jedan od faktora koji umanjuju vjerojatnost izbijanja rata i pacificira svijet. Čak i ako se zanemari pozitivan utjecaj na gospodarski rast svih uključenih zemalja, što je činjenica koja je jedan od rijetkih konsenzusa među ekonomistima, to je dovoljan razlog za njeno intenziviranje. Iako i trgovinski ratovi nanose štetu svim uključenim stranama, ipak su kudikamo bolja solucija od pravih ratova.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala