Foto: Index/Pixsell/Hrvoje Jelavić

U ZADNJIH mjesec-dva toliko se napisalo o nabavci nove borbene eskadrile da se zaboravilo na temeljnu stvar - staro kupujemo jer nemamo za novo. A nemamo za novo jer hrvatska ekonomija ne funkcionira.

Sutra se, naime, nemojte čuditi staroj opremi u bolnicama. Nemojte se čuditi školama bez labosa i kvalitetnih alata. Nemojte se čuditi da cijela znanstvena zajednica ima koliko jedna bolja katedra u Americi. Nemojte se čuditi vatrogasnim vozilima koja uredno imaju logo Tovarne Avtomobilov Maribor, koja je u tom obliku otišla u stečaj još 1996. godine. Nemojte se čuditi kako nema novca za nove skupe lijekove.

Pogotovo se nemojte čuditi mizernoj mirovini, jer je vaš novac već potrošen. Dolazi iz iste kase kao i novac za avione. Avioni su samo lakmus-papir koji pokazuje da jedva krpamo osnovne funkcije države.

40 godina guranja glave u pijesak

Hrvatskoj se vraća gotovo 40 godina ekonomskog guranja glave u pijesak i političkog upravljanja privredom. Znate li koliki je bio BDP Socijalističke Republike Hrvatske 1989.? Točno 5,6 % manji nego 1980. Zadnjih deset godina bivše države predstavljale su neprestanu recesiju (izvor: Mills Kelly, GDP in Yugoslavia: 1980-1989, Making the History of 1989, Item #671), nakon čega je slijedio rat, pa pretvorba, pa raspadi mnogih nekadašnjih firmi, pa nešto razvoja, pa nešto bržeg razvoja na račun golemog zaduživanja, pa punih šest godina nove recesije nakon 2009. (svjetska kriza je trajala nepune dvije!) i sada smo tu gdje jesmo. Malo zaposlenih, slab razvoj i golem broj radno neaktivnih ljudi. U 40 godina gotovo pola vremena smo imali gospodarski pad. I ne možemo se više izvlačiti na rat, on je davno završio.

U međuvremenu, svijet se promijenio. Standardi su se promijenili. Živi se sve bolje i sve dulje. No nove dijagnostičke metode u medicini traže nove skupe strojeve. Novi učinkoviti lijekovi traže svoje milijarde - jer milijarde košta i njihov razvoj. Novi sigurni automobili, u kojima u slučaju nesreće imate bitno veću šansu za preživjeti, također koštaju. U doba malog nataliteta, mirovine sve više idu iz proračuna te i one koštaju. Košta sve više i policija, jer je kriminalitet sve složeniji. Košta u konačnici i vojska - svaka nova generacija oružja je skuplja.

Jedini način za sve to platiti je zdrava i jaka privreda. A to nemamo. Naše stope rasta su mizerne, naše recesije se vuku godinama i kod nas se klanja industrijama koje ne donose visoku zaradu, kao što je sezonski turizam. Da se razumijemo, turizam je odličan, ali to je djelatnost koju od 200 država na svijetu nudi njih valjda 180. Nude ga i Švicarci. Ali Švicarci nude i najbolje bankarske usluge na svijetu i skupe džepne noževe i još skuplje mehaničke satove - stvari s golemom dodanom vrijednošću. Slično kao i Austrijanci i svi na koje se želimo ugledati.

Da, vojska košta

Vojska košta. I nažalost, takav je svijet, potrebna je. Lijepo bi bilo zamisliti svijet bez vojske i oružja, ali stvarnost je sasvim drugačija. Što se nabavke aviona tiče - Hrvatska je za nadzor neba mogla ili kupiti avione ili dati nekome da nam ga nadzire za novce. Ako sami nadziremo nebo, velika je prednost što u slučaju neke stvarne vojne opasnosti zbog našeg cijelog sustava školovanja pilota možemo relativno brzo opremiti ljude za 2-3 eskadrile. Zato je dobro zadržati vlastitu nadzvučnu komponentu.

No i mornarica je zastarjela, pojačanje 2009. godine bile su dvije finske raketne topovnjače koje su u Finskoj iz uporabe povučene 2007. A vijesti kako ruski tenkovi T-72 ne prolaze baš najbolje u Siriji govore i da je glavni hrvatski borbeni tenk, M-84A4, mlađi brat ruskog T-72, također zastario. Svaka nova generacija oružja košta sve više. I koštat će i još više. Sve to traži dobru privredu.

Država mora trošiti manje - da bi svima bilo bolje

Priča je potpuno ista zagrebemo li pod bilo koji problem. Bez jake privrede, bez onih koji rade skupe usluge (od vrhunskih ručkova do zdravstvenog turizma), bez ljudi koji prodaju softvere i visokotehnološke proizvode, te istovremeno i bez smanjenja troškova države - nema ni za vojsku, nema ni za obrazovanje, nema ni za znanost, nema ni za zdravstvo.

Prema nekim istraživanjima u Hrvatskoj imamo preko 10.000 profesionalnih političara, i to ni na četiri milijuna ljudi. Zamislite da ih je 3000, koliko bi ovoj zemlji bilo primjereno, a da novac njihovih plaća ide pola u opremu javnih službi, a za pola neka se smanje porezi. Da se, recimo, županije ukinu u potpunosti.

Na kraju, zamislite da Hrvatska oslobodi privredu glupih ograničenja, krene u takmičenje s ostalima i da BDP recimo pet godina raste po 5 posto, te da u šestoj godini možete osjetiti kako živite doslovno trećinu bolje? Koliki bi to bio pomak u optimizmu, mentalnom zdravlju nacije, općenito kvaliteti života! Samo pet-šest godina po pet postotaka! Uz takve stope našlo bi se i za nove avione, a možda bi se i industrija dovoljno oporavila da bi tehnološki mogla razvijati čak i nove tenkove. Koji bi se onda mogli čak i izvoziti.

Samo od ulaganja u nove usluge, nove proizvodnje, nova radna mjesta, po mogućnosti ona visokostručna, dolazi novac za javne usluge. Ovo s avionima, gdje se uzima najjeftinija ponuda jer se za drugo nema, samo je upozorenje da trošimo na hrpe službenika i političara i potpuno neučinkovitu upravu te da za ostalo ostaje malo i ništa. Ako se ne omoguće gospodarski razvoj, a to znači manje politike, posebno u privredi, te lakši uvjeti za poduzetništvo i mali porezi za rad - onda se sutra nemojte čuditi raspadnutim bolnicama, nedostatku stručnjaka, lošem obrazovanju i mizernoj mirovini.

Jaka Hrvatska je država tisuća jakih firmi, a ne tisuća političara s rukom na džepu sakoa. U državi tisuća jakih firmi nađe se i za zdravstvo i za obrazovanje, pa i za vojsku. U državi tisuća političara dobro prolaze samo distributeri njemačkih i čeških limuzina.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.