HRVATI imaju šizofren odnos prema domaćim kompanijama.

Nedavno je javnost s negodovanjem primila vijest da premijer kadrovira u jednoj velikoj kompaniji u državnom vlasništvu, Podravci, osobno birajući osobu koja će biti na njenom čelu. Još gore je primljena vijest da će ta osoba biti Martina Dalić, ne baš omiljena u javnosti zbog percepcije osobe koja je dio koruptivne klijentelističke mreže koja vlada Hrvatskom. Teško je negirati istinitost te predodžbe s obzirom na to koliko je osoba iz javnog života, gospodarstva i politike nazočilo predstavljanju njene knjige, koju je, ni manje ni više, promovirao Jutarnji list. 

Isti ljudi danas negoduju zbog prodaje Leda jednoj multinacionalnoj korporaciji, i to za sasvim pristojan iznos od 615 milijuna eura. To se doživljava u velikom dijelu javnosti kao svojevrsna izdaja nacionalnih interesa. Nebitno je radi li se o kompaniji u državnom vlasništvu ili u privatnom vlasništvu nekih građana RH, Hrvati sve smatraju "svojim". Teško je tu ne primijetiti povezanost između današnjeg "našizma" i jugoslavenskog samoupravljanja. 

No kao i u jugoslavenskom samoupravljanju, današnje kompanije koje imaju sjedište u RH nisu "naše", bilo da se radi o državnim ili privatnim. Pogotovo to vrijedi za privatne. Jednostavno, ako niste dioničar ili vlasnik neke kompanije, ona nije ni na koji način vaša.

Bizaran odnos Hrvata prema stranim vlasicima

Nekada je Todorić bio vlasnik Leda - je li ta kompanija bila "naša"? Kad se radi o državnim kompanijama, lakše je lagati narodu o "našem", ali baš kao i pri samoupravljanju, stvarni kontrolori svih tih kompanija su političke kaste koje nepotizmom i korupcijom ostvaruju nekakvu korist od njih.

Što je prosječnom radniku bitno tko je vlasnik kompanije sve dok je plaća dobra i redovna? 

Realno, ne bi mu trebalo biti bitno tko je vlasnik, sve dok taj vlasnik kompenzira radnike za njihov rad. Nebitno je tko je vlasnik, dok radnik dobiva plaću. Posebno je bizaran odnos Hrvata prema stranim vlasnicima ako se zna da kompanije u stranom vlasništvu isplaćuju u prosjeku 15% veće plaće za isti tip rada. Primjerice, trgovački lanci u stranom vlasništvu iz godine u godinu isplaćuju daleko veće plaće svojim radnicima. 

Zaista nema smisla biti protiv stranih vlasnika; plaćaju iste poreze, radnicima daju veće plaće i u prosjeku su manje dionici koruptivnih mreža. Dapače, poslovanje im je često urednije i manje muljaju od domaćih. Čemu onda taj otpor?

Ideologija "našizma"

Prvi razlog je iskrivljena predodžba građana RH o tome kako su domaće kompanije (državne ili privatne) na neki način "naše". Ta ideologija "našizma", koja prevladava u Hrvatskoj, vuče direktno korijen iz jugoslavenskog samoupravljanja. Činjenica da oni koji stvarno kontroliraju to "naše", političari i koruptivne mreže, koriste propagiranje te destruktivne kvaziideologije da bi neometano nepotistički kadrovirali i izvlačili novac nije jasna prosječnom građaninu RH. Na isti način su političke strukture u Jugoslaviji samoupravljanje prikazivale kao ravnomjernu podjelu vlasništva, dok su u stvarnosti oni upravljali kompanijama kao privatnim vlasništvom članova Komunističke partije. 

Razlika između samoupravljanja/"našizma" i privatnog vlasništva je u tome tko snosi rizik. Političke mreže u prva dva slučaja ne snose nikakav rizik poslovanja, a sve gubitke će pokriti država iz zajedničkog nacionalnog proračuna, koji stvarno jest "naš". Kod privatne kompanije je rizik poslovanja na vlasniku i za sve krive poslovne odluke će snositi trošak. U samoupravljanju i "našizmu" troškove snose svi građani. 

Hrvati i ne znaju koliko gubitaka "naših" kompanija pokrivaju uplaćivanjem u proračun. Subvencije su samo mali dio, iako razmjerno velik u odnosu na ostatak EU. Puno je skrivenih poreza kojima se direktno financiraju državni gubitaši, a plaćaju ih građani.

Tko gubi prodajom Leda? Građani sigurno ne

A tko zaista gubi prodajom Leda? Građani sigurno ne. Radnici? Što je radniku bitno je li vlasnik Fortenova ili Nomad Foods sve dok je plaća redovna. Dobavljači? Da je Ledo birao dobavljače prema bilo kojem drugom ključu osim profitabilnosti poslovanja, sigurno se ne bi mogao prodati za 615 milijuna eura jer bi takva praksa narušila poslovanje. 

Nekome tko nije ni na koji način povezan s nekom privatnom kompanijom, kao Ledom, plakati zbog prijenosa vlasništva s jednog privatnika na drugoga je apsurdno. Ustvari se samo radi o refleksu ideologije "našizma", ideologije koju političari i s njima povezane koruptivne mreže propagiraju zadnjih 30 godina. Tako su uvjerili prosječnog građanina da su interesi političke i korupcijske elite interesi cijele države, dok je istina sasvim drugačija. "Našizam" nanosi štetu većini ljudi u Hrvatskoj. Zbog njega je gospodarski rast slab, nema investicija, plaće su niske, produktivnost industrije slaba, a izvoz sramotno nizak. U konačnici je ta ideologija smanjila i nastavlja smanjivati potencijalno blagostanje stanovnika Hrvatske. 

Sve dok se građani RH ne osvijeste o tome da političari preko laži o "našem" manipuliraju njima i da im te manipulacije otvaraju prostor za više korupcije, nepotizma, nesposobnosti i nerada, do tada će Hrvatska napredovati sporije od ostatka Europe i svijeta.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala