Pogubljeni časnici mađarske revolucionarne vojske
DANA 6. listopada 1849. u Aradu, gradu koji se danas nalazi u Rumunjskoj, pogubljeno je trinaest visokih časnika mađarske revolucionarne vojske. U mađarskoj povijesti ostali su poznati kao Aradski mučenici, a njihova smrt postala je jedan od najsnažnijih simbola sloma Mađarske revolucije 1848. i 1849. godine.
Revolucija koja je prerasla u rat
Mađarska revolucija počela je u ožujku 1848., u valu revolucija koji je zahvatio velik dio Europe. Mađarski politički pokret tražio je veću samostalnost unutar Habsburške Monarhije, ustavnu vlast i niz liberalnih reformi.
Sukob Beča i mađarskih revolucionara postupno je prerastao u otvoreni rat. Mađarske snage tijekom proljeća 1849. ostvarile su niz vojnih uspjeha, a političko vodstvo predvođeno Lajosom Kossuthom u travnju je proglasilo neovisnost od habsburške dinastije.
Austrijski car Franjo Josip tada se za pomoć obratio ruskom caru Nikoli I. Ruska vojna intervencija dramatično je promijenila odnos snaga. Mađari se više nisu borili samo protiv Austrijskog Carstva nego protiv vojski dviju velikih europskih sila.
Predali su se Rusima, a ne Austrijancima
Nakon odlučujućih poraza Kossuth je 11. kolovoza 1849. odstupio i vlast prepustio generalu Artúru Görgeiju. Samo dva dana poslije glavne snage mađarske vojske položile su oružje pred Rusima kod Világosa, današnje Șirije u Rumunjskoj.
Činjenica da su se Mađari predali Rusima, a ne Austrijancima, imala je veliko simboličko značenje. Time su praktički poručili da ih austrijska vojska sama nije uspjela slomiti.
Slijedila je habsburška odmazda. Jedna od ključnih osoba u represiji bio je austrijski feldmaršal Julius Jacob von Haynau, kojemu su dodijeljene široke ovlasti za kažnjavanje sudionika revolucije.
Devetorica obješena, četvorica strijeljana
Trinaest časnika osuđeno je na smrt zbog svoje uloge u ratu protiv habsburške vlasti. Iako ih se tradicionalno naziva "trinaestoricom generala", skupinu je zapravo činilo dvanaest generala i pukovnik Vilmos Lázár. Mnogi od njih prije revolucije služili su upravo u carskoj vojsci, zbog čega je Beč njihov prelazak na mađarsku stranu promatrao kao posebno težak oblik izdaje.
Četvorica osuđenika, Vilmos Lázár, Arisztid Dessewffy, Ernő Kiss i József Schweidel, pogubljena su strijeljanjem. Preostala devetorica obješena su. Smrt vješanjem za profesionalne časnike smatrala se dodatnim poniženjem jer se takva kazna povezivala s običnim kriminalcima.
Datum pogubljenja također nije bio slučajan. Izabran je 6. listopada, na prvu godišnjicu bečke pobune 1848. tijekom koje je ubijen austrijski ministar rata Theodor Baillet von Latour.
Istog dana pogubljen i prvi mađarski premijer
Odmazda se nije zaustavila u Aradu. Istog dana u Pešti je pogubljen grof Lajos Batthyány, prvi premijer prve odgovorne mađarske vlade. Njegovo pogubljenje, kao i pogubljenje časnika u Aradu, pokazivalo je da habsburške vlasti namjeravaju oštro kazniti političko i vojno vodstvo pobune.
Represija se nastavila i sljedećih mjeseci. Brojni sudionici revolucije završili su u zatvorima, neki su pogubljeni, a velik broj bivših mađarskih vojnika prisilno je uključen u carsku vojsku.
Ipak, pogubljenja su imala i učinak suprotan onome kojem se Beč nadao. Umjesto da budu zapamćeni kao pobunjenici i izdajnici, trinaestorica iz Arada u mađarskoj nacionalnoj memoriji postala su mučenici borbe za slobodu.
Šesti listopada u Mađarskoj je danas nacionalni dan žalosti u spomen na žrtve represije nakon revolucije 1848./1849.