GODINAMA prije tragedije u Drnišu, lokalna sredina znala je da je Kristijan Aleksić, ubojica 19-godišnjeg Luke Milovca, čovjek sklon nasilju i ozbiljnim incidentima.

Aleksić je, uostalom, i ranije bio osuđen zbog ubojstva, a sumještani su ga se bojali. Nakon tragedije, građani Drniša poslali su medijima priopćenje u kojem navode da su živjeli uz osobu za koju su znali da je već oduzela život, od koje se strahovalo i koja je prijetila po gradu, zbog čega organiziraju mirno okupljanje i prosvjed tražeći promjenu sustava.

"Počinitelja nisam osobno poznavala, samo iz viđenja. Svi u gradu znali smo tko je. Uvijek je bio izoliran, sam je šetao, sjedio na klupi na Poljani ili hodao okolnim cestama. Svi smo ga se sklanjali", rekla je za Index Matilda Jelčić Stojaković.

Aleksić je Luku Milovca ubio u subotu navečer, kada je mladić, privremeno radeći kao dostavljač hrane, došao pred kuću osumnjičenog kako bi mu dostavio narudžbu.

Radi li država dovoljno?

Sve to ponovno otvara dva odvojena pitanja. Prvo, radi li država dovoljno kada je riječ o osobama koje već imaju povijest teškog nasilja i iza sebe zatvorske kazne, odnosno prati li ih se uopće nakon izlaska na slobodu i reagira li se na nove prijetnje, incidente i upozorenja okoline.

Drugo, možda i složenije, što s ljudima kojih se okolina godinama boji, koje mnogi smatraju "tempiranim bombama", ali koji formalno ne pokazuju dovoljno agresije ili psihičke rastrojenosti da bi sustav mogao prisilno reagirati.

Pavasović Visković: Potencijalnih bombi poput Aleksića ima na tisuće

U ovom slučaju bitno je naglasiti da je policija prije tri godine kod Aleksića pronašla ilegalno oružje i podnijela kaznenu prijavu, nakon čega je podignuta optužnica u studenom 2023., no sudski postupak do danas nije počeo.

Odvjetnik Ljubo Pavasović Visković rekao je za RTL kako bi, da mu se odmah sudilo, Aleksić 2024. već bio na slobodi, jer bi kazna zatvora bila godinu dana. No dodao je da je uvjeren kako ovakvih "potencijalnih bombi kao što je Aleksić ima na stotine, ako ne i na tisuće".

"Većina ovakvih počinitelja, ljudi koji imaju potencijal da naprave ovako nešto, nisu psihički bolesni. Ljudi koji imaju stvarne psihičke bolesti nisu toliko opasni koliko su opasne osobe koje imaju poremećaj osobnosti izražen u jakoj mjeri. Vidjet ćete u ovom postupku da će se pokazati da ovaj čovjek ima izrazit poremećaj osobnosti i da je to to", rekao je.

"To je cijena života u demokraciji"

Nazvali smo Pavasovića Viskovića koji nam je dodatno pojasnio svoje izjave.

"Smatram da postoje tisuće osoba s profilom sličnim ubojici iz Drniša. Većina njih možda nikada neće počiniti teško nasilje, ali u kombinaciji različitih okolnosti mogu doći u stanje u kojem će napraviti nešto što prosječna osoba ne bi. Kod većine ljudi postoje unutarnje kočnice, kao i vanjski čimbenici poput straha od posljedica. Kod osoba ovog profila izostaje i jedno i drugo", rekao je.

"Društvo ne može reagirati samo na temelju mogućnosti da netko počini zvjerstvo. Jedino može reagirati ako je netko akutno agresivan prema drugim osobama ili prema samome sebi, što je kod takvih ljudi rijetko. Uglavnom, to je cijena života u demokraciji", rekao je Pavasović Visković.

Uski prostor za institucije

S jedne strane su osobe kojih se okolina godinama boji i koje mnogi smatraju potencijalno opasnima, ali koje nikada nisu počinile teško kazneno djelo niti pokazuju ponašanje zbog kojeg bi država mogla zakonski intervenirati. U takvim slučajevima prostor za reakciju institucija doista je vrlo uzak.

S druge strane su osobe koje iza sebe već imaju povijest nasilja, kaznene osude, prijetnje ili nove incidente. Upravo tu otvara se pitanje koristi li država dovoljno mehanizme koje već ima kako bi se smanjila mogućnost ponavljanja teškog nasilja.

Maršalevski: Sustav se pokazao kao 'tigar od papira'

Na ovu temu smo popričali s profesorom kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Aleksandrom Maršavelskim.

"Osobe s teškim poremećajima ličnosti (poput psihopatskih crta) često nisu "bolesne" u medicinskom smislu koji bi omogućio uspješno liječenje, već imaju trajno devijantnu strukturu ličnosti.

Osim toga, pravni mehanizam zaštitnog nadzora nakon punog izvršenja kazne zatvora pokazao se u praksi kao "tigar od papira". On podrazumijeva povremene provjere na slobodi, što je kod osoba s visokim rizikom potpuno nedostatno. Država svjesno pušta "tempiranu bombu" među građane samo zato što je istekao kalendarski rok kazne.

Što kad medicina digne ruke? Postoje modeli

Pitali smo ga ako psihijatrijsko liječenje takvu osobu ne može bitno promijeniti postoji li pravno održiv model trajnog nadzora.

"Ako medicina digne ruke i zaključi da se osoba s teškim poremećajem ličnosti (poput psihopatije) ne može izliječiti, kazneno pravo ne smije kapitulirati. Pravno održiv model trajnog nadzora postoji i on se u Europi već desetljećima uspješno primjenjuje.

Ključ je u tome da se nadzor i izolacija ne temelje na liječenju (jer ono nije moguće), niti na kazni (jer je kazna odslužena), već na prevenciji budućeg rizika. Pravno održiv model se oslanja na dva stupa", rekao je.

Sigurnosni smještaj i elektronički nadzor

Pojasnio je koji su to stupovi.

"Prvi je sigurnosni smještaj u smislu post-penalne preventivne detencije. To je model o kojem poznat u zemljama njemačkog govornog područja (njem. Sicherungsverwahrung). Kada psihijatri i forenzičari procijene da je rizik od ponavljanja teškog nasilja ekstremno visok, osoba se nakon odslužene zatvorske kazne ne pušta na slobodu, već se seli u posebnu ustanovu.

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) potvrdio je da je ovo pravno održivo pod uvjetom da uvjeti u toj ustanovi nisu zatvorski (nema uniformi, ćelija, veća su prava), ali je kretanje strogo ograničeno. Smještaj traje sve dok procjena rizika ne pokaže da je opasnost prošla – što kod nekih znači doživotno.

Drugi stup je elektronički nadzor i zabrane. Za manje ekstremne, ali i dalje opasne povratnike, održiv model uključuje nošenje GPS odašiljača (nanogvice), strogu zabranu pristupa određenim mjestima ili osobama, te obvezno javljanje policiji nekoliko puta dnevno, uz trenutni povratak u zatvor ako se prekrši i najmanje pravilo.

To se može postići posebnim obvezama uz uvjetnu osudu i zaštitnim nadzorom po punom izvršenju, ali su ograničene na trajanje do pet godina. Moglo bi se razmotriti da se ove mjere mogu odrediti u duljem trajanju za posebno opasne počinitelje, ali ako se radi o tako opasnim počiniteljima onda je za njih primjereniji sigurnosni smještaj", govori.

"Hrvatska ima deklerativne mehanizme"

Pitali smo ga radi li država danas dovoljno da procijeni i prati rizik nakon izlaska na slobodu onih koji imaju povijest nasilja, prijetnji i ozbiljnih incidenata.

"Kratko i jasno: Ne. Hrvatska ima deklarativne mehanizme, ali sustav praćenja nakon izlaska na slobodu u praksi je potpuno nedostatan za visokorizične nasilnike. Kada opasni počinitelj odsluži kaznu "do zadnjeg dana", on izlazi kroz vrata zatvora kao potpuno slobodan čovjek.

Sustav probacije i zaštitnog nadzora koji imamo postavljen je za resocijalizaciju onih koji se žele popraviti. On nije dizajniran niti opremljen (ni ljudstvom ni ovlastima) da provodi represivni, agresivni nadzor nad nepopravljivim i opasnim pojedincima", kaže.

"Uzrok tragedije je u toksičnoj kombinaciji"

Odgovorio je na pitanje gdje je glavni problem, je li se radi u zakonima ili pasivnosti institucija i jesu li tragedije posljedica toga što je netko jednostavno bio lijen.

"Pravi uzrok ovakvih tragedija leži u toksičnoj kombinaciji manjkavih zakona i duboke pasivnosti institucija. To nije problem jednostavne "lijenosti" jednog referenta; problem je puno dublji i sistemski.

Naš Kazneni zakon nema ugrađene radikalne preventivne mjere poput sigurnosnog smještaja za nepopravljive nasilnike. Zakonodavac se godinama radije bavi populističkim podizanjem minimalnih kazni (što ne rješava problem kada kazna jednom završi), umjesto da uvede dugoročne obrambene mehanizme za društvo", kaže.

"Nitko nema širu sliku"

"Institucije u Hrvatskoj djeluju kao izolirani otoci. Policija odradi svoje i podnese prijavu. Sud sudi sporo (optužnica protiv Aleksića stajala je od 2023. godine). Socijalna skrb i psihijatrijske ustanove ne razmjenjuju podatke u realnom vremenu. Nitko nema "širu sliku".

Glavni problem našeg aparata je bježanje od odgovornosti. Sustavom vlada mentalitet: 'Ako sam ja svoj papir proslijedio dalje, moj posao je gotov i ja sam miran.' Svi su formalno "nešto napravili" (policija mu je oduzela oružje 2023., sud je potvrdio optužnicu), ali nitko nije ništa konkretno poduzeo da zaštiti društvo od višestrukog osuđenika za kojeg znalo da je tempirana bomba.

Dakle, ovakve tragedije su izravna posljedica birokratske inertnosti i defenzivnog rada. To znači da državni službenici i suci često rade isključivo ono što moraju da zadovolje formu (normu), bez ikakve proaktivnosti", odgovorio je Maršalevski.