"OBITELJ je bila pozvana u vladu, dobili su odštetu, što još treba? Sad vas direktno pitam - što još treba? Gledajte, grozna priča, ali ja u ratu znam groznijih priča iza kojih stoje neki drugi ljudi, druga strana. Što je s 50 staraca u Promini kod Drniša kraj Oklaja koji su 1993. ubijani jedan za drugim, na pragu, nakon akcije Maslenica iz čiste osvete paravojske srpske krajine? Pupovca tamo nisam vidio, ali sam ja bio u Gruborama, a i u Jasenovac idem svake godine. Hoćemo sljedećih 40 godina upirati jedni u druge prstom?"

Milanović rado odmjerava veličinu različitih ratnih zločina

Citirane rečenice, vjerojatno je poznato svakom koga makar rubno zanima hrvatska politika, izgovorio je jučer predsjednik države Zoran Milanović. Čovjek, inače, zadnjih dana rado odmjerava veličinu različitih ratnih zločina metodom prebrojavanja žrtava, pa je genocid u Srebrenici usporedio s agresijom na Vukovar, a likvidaciju obitelji Zec s ubojstvima u Promini. U oba slučaja, stradanja pripadnika drugih naroda, Bošnjaka u Srebrenici i Srba u Zagrebu, usporedio je sa stradanjem Hrvata ili pretežno Hrvata - u Vukovaru je pod srpskim bombama bilo pripadnika raznih naroda.

Milanoviću, ideološkom sljedbeniku Franje Tuđmana, to "treba", valja mu često podsjetiti na stradanja njegova naroda, naročito onda kad se glasnije progovori o "tuđim" žrtvama. Otprilike kao što srpski nacionalisti na svaki spomen svojih zločina repliciraju s Jasenovcem. Nacionalizam je, uz ostalo, ideologija samosažalijevanja.

Stradanja ljudi nisu talent show da ih uspoređujemo. Naravno da je u povijesti ljudskog roda, punoj najmaštovitijih oblika istrebljenja pripadnika iste vrste, bilo brojčano većih stratišta od srebreničkog, gorih razaranja od vukovarskog, masovnijih likvidacija od ubojstva obitelji Zec, ali to se ne komparira. Nije obitelj Zec ništa manje mrtva zbog toga što je u Promini ubijeno 50 ljudi, niti su prominski starci krivi za likvidaciju Mihajla, Marije i Aleksandre Zec.

Hrvatski predsjednik mrtve koristi kao protetsko sredstvo za održavanje karijere

Lišeni ratnih konotacija, Milanovićevi postupci podsjećaju na lunatika koji na groblju ne dopušta plač nad tuđim grobovima i traži da svi žale samo za njegovim mrtvima. S tom razlikom što su ubijeni u Vukovaru i na Promini Milanoviću isto što i mrtvi u Srebrenici i pobijeni članovi obitelji Zec: protetsko sredstvo za održavanje političke karijere. Komemoracije i dvorske intrige s Plenkovićem, to je jedino što je ostalo od nekad perspektivnog političara. Iskrene žalost tu nema.

Ukucate li u tražilicu ime i prezime aktualnog hrvatskog predsjednika i pojam "komemoracija", dobit ćete impresivan niz: prvi čovjek države, čitamo nasumično, bio je na obljetnicama stradavanja u Kijevu, Novskoj, Plavnom, Baćinu, Jasenovcu, Promini, Okučanima, Teznom, Slavonskom Brodu, Kamporu, Kusonjama, Gatima... Često se prisjećao žrtava raznih ratova, u skladu sa zahtjevima protokola iskazivao podrazumijevajuću emociju i nešto govorio. Neki drugi predsjednik, biće mira i, koliko god to trivijalno zvučalo, budućnosti, možda bi manje obilazio spomenike i godišnjice postrojbi, možda bi više mislio na život, nego na smrt, ali takvog još ne vidimo. Milanović komemorira. No, iznerviralo ga je spominjanje stradanja obitelji Zec.

Da su Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec jedini ljudi koje su smaknuli pripadnici neke vojske u devedesetima, to bi značilo da ovdje nije bilo ratova. Nažalost, pobijeni su brojni ljudi, djeca, unesrećena je i obogaljena masa ljudi. Među njima i obitelj Zec. Na njihovu se likvidaciju ne podsjeća zato što je veća ili manja od drugih, nego zato što je iza njega stajao režim Franje Tuđmana i HDZ-a. Milanović, sada oštri kritičar HDZ-a, o tome šuti. Ubojice su promptno otkrivene, pritvorene i onda, nakon priznanja zločina, hitro puštene na slobodu zbog proceduralne greške. 

Tomislav Merčep, portabl vođa ubojica, bio je uhljebljen u MUP-u

Potom su uživale punu državnu zaštitu. Njihov je portabl vođa Tomislav Merčep čak uhljebljen kao savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, dok je Siniši Rimcu vrhovnik dao odlikovanja. U svibnju 1995. godine, kada je Tuđman odlikovao Rimca, uz zgražanje malobrojnih neovisnih medija, Zoran Milanović skupljao je prašinu u Ministarstvu vanjskih poslova, razmjenjivao uredske šale s Plenkovićem, Kolindom, Njonjom i sličnim bićima te predano šutio o obitelji Zec. 

Da je nastavio s tom praksom, činio bi manju štetu.

Ubojice nikad nisu procesuirane.

Čitava priča o stradanju familije Zec je jednostavna. I užasna. Ne komemorira ih se zato što je njihova smrt teža ili veća od hiljada drugih ratnih smrti po Hrvatskoj, nego zato što je iza zaštite njihovih ubojica godinama stajala država predvođena predsjednikom.

Eto, to je ta krvava trešnjica na šlagu koja ovu komemoraciju razlikuje od ostalih.

Teško će to razumjeti onaj tko je u to vrijeme bio diplomat i služio baš tom režimu.

A na pitanje "što još treba", odgovor je jednostavan: pravdu za djevojčicu ubijenu s 12 godina i ljude koji su vjerovali da im ime i prezime neće biti zapreka za miran život u Zagrebu.