Milanovićev san, naša noćna mora: Dijele li političari sudbinu naroda koji predstavljaju?
Foto: Bruno Konjević (Cropix)
NISU valjda političari počeli dijeliti sudbinu svog naroda? Prije par dana slovenski premijer Borut Pahor otvorio je dušu pred studentima i požalio im se kako "i sam teško živi na način i sa standardom koji se očekuje od predsjednika Vlade". Nije lako, kaže on, s plaćom od tri tisuće eura podmirivati životne troškove, plaćati mobitel i reprezentaciju. Brzo se to istopi.
U ponedjeljak je Zoran Milanović pokušao nešto slično. Braneći se od optužbi Jadranke Kosor da "samo sjedi i prima plaću", ustvrdio je kako i on, baš poput stotina tisuća ostalih (ne)sretnika, mora otplaćivati kredit za stan. Nije bitno što se radi o stanu od 127 kvadrata u centru Zagreba, vrijednom 290 tisuća eura, kupljenom uz povlaštene uvjete bankovnog kredita. Bitno je da Milanović mora svakoga mjeseca iskeširati 11 tisuća kuna. Ne može to svatko.
U zatvor s kreditom na grbači
Taman kad je kupio stan za 350 tisuća eura, Berislavu Rončeviću prijeti odlazak u zatvor. Tko će tada plaćati ratu kredita od 11.500 kuna? Gordan Jandroković krenuo je u gradnju stana vrijednog 260 tisuća eura upravo kad su navalile kriza i recesija. U goleme stančuge i kredite upali su i Luka Bebić i Andrija Hebrang. Hoće li se iskobeljati?
Tješi nas, međutim, činjenica da Jadranka Kosor nema takvih problema. Ona se za svoj stan na vrijeme pobrinula: skromnih 90 kvadrata kupila je za još skromnijih 20 tisuća tadašnjih maraka (ili 10 tisuća eura). I to, zamislite užasa, u zgradi u kojoj svako malo krepava lift. Ali zahvaljujući požrtvovnosti ona si može u "vremenu za hrabre i odgovorne" priuštiti (tri)desetak tisuća kuna vrijednu novu torbicu. Ako to nije dijeljenje sudbine svog naroda, ne znamo što jest.
Pravda za bogataše
A što tek reći za onoga tko je preuzeo na sebe teret socijalne pravde, onoga tko se predstavlja kao zastupnik poniženih i potlačenih, koji do duboko u noć zdvaja nad vapajima ugroženih i obespravljenih...? Predsjednik Ivo Josipović jedan je od najimućnijih hrvatskih političara. Pa ako ima on, valjda ćemo imati i mi. Samo nam valja, kao što kaže naša premijerka, "uprijeti".
Koji je onda zaključak? Dijele li političari sudbinu građana koje predstavljaju i o kojima navodno brinu? Trebamo li se poistovjetiti s političarima koji su opterećeni kreditima i životnim troškovima, smanjenim primanjima i povećanim stanovima, skupim torbicama i životnim standardom? Pokazati razumijevanje?
Kako izgleda svijet iz "kule bjelokosne"?
Osim toga, treba li vjerovati onima koji sada govore o socijalnoj pravdi, a cijeli su život proveli u "kuli bjelokosnoj", okruženi ljudima istog (zavidnog) materijalnog statusa, bez kontakta s običnim narodom? Ivo Josipović vjerojatno se iskreno začudio kad je u predizbornoj kampanji slušao priče o tome kako ljudi zapravo teško žive. On tih problema sigurno nema. Niti je za njih ikada čuo.
Dakle, ova isprazna polemika Kosor-Milanović oko toga tko plaća stan, a tko ga je dobio po političkoj liniji, nije skroz promašena. Dobro je poslužila kao podsjećanje na činjenicu da oni koji se hvale da predstavljaju hrvatske građane nemaju pojma kako ti građani zapravo žive.
Pobrinuli se da ne dijele sudbinu naroda
Kosor, Milanović i Josipović, bulumenta HDZ-ovih ministara i zastupnika, svi oni SDP-ovci koji su se "opernatili" na zagrebačkim sinekurama, Milan Bandić koji se slika u kaljuži, a živi u penthausu, Željko Kerum koji predstavlja raju, a vozi se u Ferrariju, sindikalni čelnici koji su od ceha napravili biznis - o dobrostojećim pjevačicama iz radničke obitelji da se i ne govori - dakle svi oni koji se prave da predstavljaju i zastupaju obične ljude zapravo uopće ne dijele njihovu sudbinu. Ili su se pobrinuli da je ne dijele.
Odvojeni svjetovi
Kosor je ušla u politiku kako bi riješila egzistenciju. Milanović je odrastao "pod staklenim zvonom", a politika mu je omogućila da tamo i ostane. U politiku se guraju deseci mladih i grebu se za pozicije i plaće, službene automobile i mobitele, sinekure i naknade, sve kako bi što prije pobjegli od svakodnevnih problema. Sindikalni čelnici govore kako predstavljaju svoje članstvo, ali očito je da više vode računa o svojim pozicijama i plaćama.
I tada dolazimo do paradoksa: ovakva politička elita, s Ružičnjaka, Pantovčaka, Tuškanca i iz Krajiške ulice, na izborima traži povjerenje običnih ljudi čije probleme uopće ne osjeća i ne razumije. Radi se o odvojenim svjetovima: narod bira političare koji se potom trude što prije pobjeći od tog istog naroda. U središnjice, parlamente, rezidencije, palače, automobile...
A ljudi ostaju. S onim pravim kreditima, s realnim strahom od otkaza, s malim ili neisplaćenim plaćama. I zato može Zoran Milanović ponosno govoriti kako "živi svoj život, živi svoj san", jer taj san je stvarno samo njegov. Njegovi birači žive samo svoju noćnu moru.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati