PRIJE i za vrijeme svake krize otvara se pitanje dominacije dolara kao de facto svjetske valute. Tako i ove godine mnogi najavljuju kraj perioda dominacije američkog dolara, uslijed nadolazeće recesije u SAD-u (koja je tehnički već i počela) i percepcije slabljenja utjecaja SAD-a u svijetu.

Iako sve te najave, koje se redovito pojavljuju u vrijeme ekonomske nesigurnosti, nalikuju jedna na drugu, svaka ima poneku zasebnost. Ovog puta je to rat u Ukrajini, točnije sankcije uvedene Rusiji. Izbacivanje Rusije iz globalnih financijskih tokova, isključivanje sustava međunarodne financijske komunikacije SWIFT, embargo na uvoz nafte i zamrzavanje većine deviznih rezervi te zemlje "poticaji" su koji su doveli do toga da Rusija traži alternativu dolaru, u suradnji s drugim državama.

Hoće li jednoga dana druga valuta preuzeti primat od dolara, teško je znati. Ali iako važnost dolara pada od 90-ih, on je još daleko najjača svjetska valuta, najviše se koristi i najviše joj se vjeruje. Druga najjača valuta na svijetu, koja jedina ima šanse svrgnuti dolar s trona u ovom desetljeću, nije kineski yuan ni britanska funta, nego euro.

Usponu dolara kumovala je nužnost, pragmatizam, razvijenost financijskog sektora u SAD-u, vojna moć SAD-a i povjerenje u njegovu ekonomiju.

Trenutak kada je dolar postao glavna svjetska valuta

Američki dolar je u punom smislu postao glavna svjetska valuta nakon uspostave sporazuma iz Bretton Woodsa, dogovorenog 1944. Njime je uspostavljen Međunarodni monetarni fond (MMF), koji je trebao održavati stabilnost svjetskog financijskog sustava. Uspostavljena je Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD), dio Svjetske banke, da bi se poticala obnova ratom razrušene Europe i podržao ekonomski razvoj.

Najvažniji rezultat sporazuma iz Bretton Woodsa je odluka da sve valute moraju imati dogovoreni tečaj prema dolaru i da se mogu zamijeniti za dolare po tom tečaju, a američki dolar će se moći mijenjati za zlato u odnosu 35 dolara za uncu zlata. Time je vrijednost svake valute bila vezana za dolar, a dolar za zlato.

Prije toga je postojao tzv. "zlatni standard", prema kojem je sav novac u nekoj državi imao pokriće u zlatu. On je postojao od 70-ih godina 19. stoljeća (u Britanskom Carstvu još od 1816.) i zamijenio je srebrni standard. Ali dolaskom Prvog svjetskog rata postao je neodrživ i nitko se kasnije nije zaista mogao vratiti na njega.

Zbog toga je sporazumom u Bretton Woodsu određeno da će samo dolar biti vezan za zlato, ali će sve ostale valute biti vezane za dolar prema određenom tečaju, čime su i one preko dolara bile vezane za zlato.

Razlog zbog kojeg je dolar izabran je taj što je SAD bio jedina visokorazvijena država u to vrijeme koja nije pretrpjela velika razaranja u Drugom svjetskom ratu. Tako je američki dolar postao glavna svjetska valuta.

Ukida se povezanost dolara sa zlatom

60-ih godina se pojavljuje problem i održavanje zamjenjivosti dolara za zlato u odnosu 35 dolara za uncu zlata postaje nemoguće. Prema dominantnom viđenju problema u to vrijeme, SAD je imao veliki trgovinski deficit i deficit plaćanja, a Europa i Japan suficite, za što je bilo odgovorno upravo fiksiranje tečaja dolara za zlato.

Predsjednik SAD-a Richard Nixon je ukinuo sustav konvertibilnosti dolara za zlato uspostavljen sustavom iz Bretton Woodsa. Jednostavno je postao neodrživ, unatoč tome što su ga prijašnji predsjednici John F. Kennedy te Lyndon B.Johnson raznim politikama pokušali spasiti.

"Moramo stvoriti više i bolje poslove, moramo zaustaviti rast troškova života, moramo zaštititi dolar od napada međunarodnih novčanih špekulanata." Da bi se postigla prva dva cilja, predloženo je smanjenje poreza te 90-dnevno zamrzavanje cijena i plaća, a da bi se postigao treći, ukinuta je konvertibilnost dolara za zlato.

Što je petrodolar?

70-ih je nastao i termin "petrodolari", kojim se pokušava opisati međuovisnost zemalja izvoznica nafte i SAD-a. Ta povezanost se našla pod povećalom u vrijeme Prva naftne krize radnih 70-ih, u vrijeme naglog rasta cijena nafte.

Naftom se gotovo isključivo trguje u dolarima, što održava primat dolara kao glavne svjetske valute. Države izvoznice nafte zbog visoke cijene imaju višak dolara, koji ne mogu sasvim investirati u vlastito gospodarstvo.

Istodobno, države uvoznice nafte doživljavaju odljev dolara, što je posebno problem za siromašne zemlje koje trebaju dolare da bi uvozile industrijske proizvode. Odljev dolara iz tih zemalja im efektivno poskupljuje uvoz zbog pada tečaja nacionalne valute prema dolaru i dobivaju manje dolara za izvoz svojih proizvoda.

Na kraju ne mogu platiti skupu naftu pa se zadužuju u dolarima kod financijskih institucija i drugih država. Bogate izvoznice nafte višak dolara koji ostvaruju izvozom skupe nafte investiraju u inozemstvo, u dionice, banke i državni dug.

Siromašne države moraju izdati obveznice, tj. zadužiti se u dolarima, da bi platile uvoz skupe nafte kojom se trguje u dolarima, a te dolare će im dati banke, fondovi i druge financijske institucije u koje su dolare uložile zemlje izvoznice nafte. To je među ostalom dovelo do problema s otplatom duga Meksika, Argentine i drugih zemalja Latinske Amerike u prvoj polovici 80-ih.

U slučaju SAD-a, izvoznice nafte kupovale su državni dug SAD-a, ulagale u banke, dionice i fondove. Bogate države, banke i fondovi iz bogatih država su dolare koje su zemlje izvoznice nafte u njih investirale, a ostvarene trgovinom naftom po visokim cijenama, posuđivale siromašnim državama.

Kako se trgovina naftom odvija u dolarima, dolari su i investirani u financijske institucije, a ti isti dolari su kasnije posuđivani siromašnim državama da bi mogle vratiti stare dugove i platiti uvoz nafte i proizvoda iz SAD-a i Europe. To dodatno utvrđuje poziciju dolara kao glavne svjetske valute.

Snaga dolara je utemeljena na vojnoj, ekonomskoj i političkoj moći SAD-a

Ipak, u temeljima dominacije dolara kao svjetske valute se krije činjenica da za njegovu vrijednost garantira SAD, vojno najmoćnija i ekonomski najsnažnija država na svijetu. Zlatni standard, u kojem je vrijednost novca bila podržana zlatom, ukinut je prije Prvog svjetskog rata. Sporazum iz Bretton Woodsa, u kojem je vrijednost dolara pokrivena zlatom, ukinut je 1971. jer je postao neodrživ. Od tada je na snazi dolar kao fiat novac, čija vrijednost nije pokrivena zlatom (ili srebrom), nego čistim obećanjem države da ima određenu vrijednost.

Samim time je logično da će država koja uživa najveće globalno povjerenje ujedno imati i valutu kojoj se najviše vjeruje. Država koja je ekonomski, vojno i diplomatski najjača na svijetu, SAD, tako upravlja i glavnom svjetskom valutom. Iako danas ne postoji sporazum koji joj izričito osigurava da bude glavna svjetska valuta, kao što je nekada bio sporazum iz Bretton Woodsa.

Najveća konkurencija ekonomskoj moći Amerike je Kina

Još od početka 20. stoljeća je najvećih deset kompanija na svijetu po tržišnoj vrijednosti uglavnom iz SAD-a, kao i većina od najvećih 500 kompanija na svijetu. Kompanije iz drugih dijelova svijeta, poput Europe, Japana i Kine su se često pojavljivale među najvećih deset, ali bi brzo ispale iz tog ekskluzivnog kluba. Samo su kompanije iz SAD-a konstantno među deset najvećih na svijetu, a kompanije iz ostalih država su samo privremeni gosti te liste.

Zadnjih godina je Kina najveća konkurencija ekonomskoj moći SAD-a, iz koje i proizlazi pozicija dolara kao glavne svjetske valute. Danas je prema ukupnim prihodima više kompanija iz Kine na listi 500 najvećih na svijetu nego SAD-a. Ali prema ukupnoj vrijednosti još uvijek dominiraju kompanije iz SAD-a.

Ekonomska moć zemlje je povezana sa snagom njene valute, jer u današnjem sustavu fiat novca jedina garancija vrijednosti novca dolazi od države koja ga izdaje, pošto ni jedna valuta danas nije "pokrivena" zlatom.

Dolar je još uvijek daleko najjača svjetska valuta, jedina konkurencija je euro

Unatoč tome što mnogi priželjkuju, dolar je još uvijek daleko od toga da izgubi poziciju glavne svjetske valute. Prema podacima MMF-a, američki dolar je najpopularnija rezervna valuta, s udjelom od 59 posto ukupnih inozemnih rezervi središnjih banaka država svijeta.

Doduše, taj postotak je u padu od 1999., kada je 71 posto svjetskih rezervi bilo u dolarima. Pad od 12 posto nije mali, ali se više radi o tome da su središnje banke diversificirale svoje međunarodne rezerve, a ne o tome da neka valuta preuzima ulogu SAD-a.

Jedina valuta koja je u poziciji da to napravi nije kineski yuan, japanski yen ili britanska funta, nego euro. 19.77 posto iznosi udio eura u međunarodnim rezervama, 5.18 japanskog yena, 4.88 britanske funte i samo 2.88 kineskog yuana.

Dominacija dolara je neupitna. Gotovo polovica prekograničnih bankovnih zajmova provedena je u dolarima, samo trećina u eurima, a zajmovi u drugim valutama predstavljaju manje od 20 posto. U međunarodnim plaćanjima se 40 posto transakcija po vrijednosti obavlja u dolarima, 37 posto u eurima, 5.89 posto u funti, a u kineskom yuanu manje od 3 posto. Gotovo 90 posto trgovanja stranim valutama uključuje dolar na jednoj strani transakcije.

Sve ostale valute osim dolara i eura su praktički beznačajne

Jednostavno rečeno, svjetska ekonomija je pokretana dolarima, s mješavinom eura. Sve ostale valute su skoro pa beznačajne. Jedina konkurencija dolaru, za sada, je euro. Iako se pred krizu i za vrijeme krize puno piše o kolapsu dolara i njegovoj zamjeni nekom drugom valutom, to se nikada još nije obistinilo.

Iako zadnjih godina većina popularnih komentatora spominje kinesku nacionalnu valutu kao alternativu dolaru, činjenica je da najveću šansu za to da preuzme funkciju dolara ima euro. Kineski yuan ima bitna ograničenja, u vidu toga da su kineska financijska tržišta relativno nerazvijena u odnosu na ona u SAD-u, i da nije savršeno konvertibilan.

Pozicija dolara kao glavne svjetske valute, rezervne valute i najkorištenije valute na svijetu je za dogledno vrijeme osigurana.