U POLICIJSKOJ arhivi u njemačkom gradu Essenu i danas stoji neriješeni slučaj Marijane Krajine, devetogodišnje hrvatske djevojčice iz sela Roškog Polja u Bosni i Hercegovini, koja je brutalno ubijena krajem kolovoza 1993. godine. Iako policija ima njegov DNK, ubojica nikad nije pronađen, a njezina obitelj i dalje traži pravdu.

Tragičnu sudbinu male Marijane nedavno je aktualizirao njemački tjednik Die Zeit u opsežnoj reportaži i razgovoru s Antom Krajinom i njegovom kćeri Manuelom, Marijaninim starijim bratom i nećakinjom. Marijanini neutješni roditelji Ivan i Ratka preminuli su 2023. godine, a njihovu bol svakodnevno i dalje osjećaju Ante i njegove ostale sestre.

Marijana je ljeto 1993. provodila u Essenu kod tate Ivana, koji je još od 1966. radio u Njemačkoj kao građevinar. Brat Ante prisjeća se za Die Zeit da je voljela obiteljske boravke u Essenu i govorila da će se, kad odraste, i sama preseliti u Njemačku. Imala je tamo i društvo, jer mnogi su očevi iz Roškog Polja i okolice Tomislavgrada bili gastarbajteri.

Marijanino sretno djetinjstvo zauvijek je prekinuto u utorak, 31. kolovoza. Mama Ratka i brat Ante kupovali su tijekom dana poklone za članove obitelji koji su ostali kod kuće, a Marijana ih je pažljivo pakirala. Poslijepodne je Ratka pošla kupiti još neke sitnice u obližnju robnu kuću, samo 200 metara od stana.

Krenula je ususret mami

Razigrana djevojčica izašla je na ulicu i krenula ususret majci. Obitelj je više nije vidjela živu. Desetak minuta kasnije Ratka se vratila kući sama. Vjerovala je da se mimoišla s Marijanom, koja se možda zadržala u igri na poslijepodnevnom suncu. Međutim, sati prolaze, pada mrak, ona se ne vraća kući. Kasno navečer zabrinuti roditelji alarmirali su policiju.

Deseci obiteljskih prijatelja i rođaka cijele noći su pretraživali grad, ali nisu pronašli ni najmanji trag. Policija je u sljedećim danima neprestano bila u kontaktu s roditeljima, postavljala pitanja i donosila osobne predmete pronađene u okolici: naušnice, torbe i cipele. Ali ništa od toga nije pripadalo Marijani.

Tek 4. rujna policajci mami Ratki donose ljubičasti pulover. Nije ga prepoznala, ali Ante je odmah shvatio da je to njegov pulover koji je onog nesretnog utorka posudio sestri Marijani. Često je uzimala njegovu odjeću. Policajac je vratio pulover u plastičnu vrećicu, prisjeća se Ante za Die Zeit, a zatim roditeljima rekao da je njihova Marijana pronađena mrtva.

Ratka je vrisnula u očaju i boli, a tada četrnaestogodišnji Ante izletio je iz stana. Istrčao je iz zgrade na ulicu i dalje preko trga. Što dalje od majčina plača i policije. Kasnije je obitelj saznala da je Marijanino tijelo pronađeno u grmlju uz cestu, 300 kilometara dalje od Essena.

Policija je zatražila da netko identificira Marijanu. Ivan i Ratka nisu to bili u stanju, pa se te mučne zadaće prihvatio jedan Ivanov prijatelj. Vratio se u suzama. Morao je roditeljima reći da su lice i vrat njihove kćeri bili unakaženi ubodima nožem. Tako je ubijena. Brat Ante danas koristi riječ "zaklana".

Policijski pozivi prestali su nakon 20 godina

Godinama kasnije obitelj je doznala sve detalje. Bešćutni ubojica nanio je Marijani i teške ozljede po intimnim dijelovima tijela. "Za njezina brata to je gotovo nepodnošljiva pomisao. I istodobno nezaobilazna. Jer to je istina, to je ono što je jedan čovjek učinio njegovoj sestri. Šutjeti o tome štitilo bi samo počinitelja, a ne njegovu voljenu Marijanu. Nju više ništa ne može zaštititi", piše Sara Tomšić za Die Zeit.

Marijana je pokopana u rodnom Roškom Polju. Cijeli kraj bio je u šoku. Ante je gledao kako tuga i bol razdiru njegove roditelje. Svake večeri Ratka je odlazila na groblje i cijelu noć bdjela nad posljednjim počivalištem svoje kćeri. Nije htjela da Marijana bude sama kad padne mrak. I tako mjesecima.

Nakon nekoliko tjedana tata Ivan morao se vratiti na posao u Essen, a krajem 90-ih godina pridružuje mu se i Ratka. Policija je jednom godišnje dugo razgovarala s Ivanom, koji bi svaki put spustio slušalicu i tiho izustio: "Nemaju ništa novo." Potom bi otišao u spavaću sobu. Ante je jednom pošao za njim i našao ga sklupčanog iza ormara kako plače.

Policijski pozivi prestali su 2012. godine, prisjeća se Ante za Die Zeit. Ostala je neizvjesnost i brojna pitanja na koja njemački istražitelji nisu imali odgovore. Međutim, osam godina kasnije, na kućnu adresu u Roškom Polju, Ivanu i Ratki stigao je sudski poziv za davanje DNK uzorka.

Ime osumnjičenika na sudskom pozivu

Njihova unuka Manuela, Antina najstarija kći, shvatila je da na dokumentu zbog administrativnog propusta stoji ime osumnjičenika za ubojstvo. Lako ga je pronašla na internetu. Obitelj je uzbuđena i nada se skorom razrješenju Marijaninog slučaja.

Pokazalo se da je godinu i pol prije Marijane, na isti način, vjerojatno i od istog muškarca, u Essenu napadnuta devetogodišnja djevojčica koju policija naziva Stefanie. Teško ozlijeđena i seksualno zlostavljana, uspjela je preživjeti. Počinitelj je očito pomislio da je mrtva. Deset sati nakon otmice slučajno je pronađena uz cestu oko 30 km od kuće.

Oba su slučaja aktualizirana i u njemačkim medijima. Obitelj shvaća da postoje tragovi DNK koji povezuju Marijanu i Stefanie. Fotorobot počinitelja sličan je muškarcu čije je ime Manuela otkrila na sudskom pozivu. Ponovno se otvaraju brojna pitanja na koja nema odgovora.

Sljedeće godine obitelj je provela u uvjerenju da je ubojica otkriven. Njemačka policija zaista je tog muškarca smatrala osumnjičenikom, no DNK počinitelja s Marijanine odjeće samo se djelomice podudarao s njegovim DNK. Obitelj je upozorena da ga ne pokušava kontaktirati. Njemački istražitelji strahuju od nove tragedije.

Roditelji su umrli vjerujući da je ubojica otkriven

Ante i njegove sestre, piše Die Zeit, odlučili su roditeljima ispričati da policija napokon ima dokaze i da je suđenje samo pitanje vremena. Željeli su ih poštedjeti novih razočaranja i muka. Ivan i Ratka umrli su vjerujući da je uhvaćen čovjek koji je usmrtio Marijanu.

No, ubojica je i dalje na slobodi i danas mu je oko 70 godina. Marijanin slučaj u policijskom se žargonu naziva "hladnim", jer prošle su 33 godine kako je nemilosrdno ubijena. Ante, Manuela i ostatak obitelji i danas se nadaju da njezin slučaj neće postati i "zaboravljen".