Foto: Getty Images

PUNA tri tjedna nakon što je irački premijer Hajdar al-Abadi proglasio grad Mosul oslobođenim od barbara Islamske države - "države laži i terorizma“, kako ju je nazvao - točan broj poginulih boraca i civila nije utvrđen. Možda nikad i neće biti.

Iračke vlasti ne objavljuju službene podatke o svojim mrtvim i ranjenim vojnicima, ali procjena američkog ministarstva obrane da su elitne protuterorističke snage pretrpjele gubitke od čak 40% dovoljno govori o tome koliko je bitka za Mosul bila pogubna. Irački dužnosnik još je krajem travnja priznao Al Jazeeri da je broj poginulih vojnika i policajaca veći od 8 tisuća, a to je bilo prije završne i najteže faze bitke, kada su morali čistiti Stari grad u Mosulu od utvrđenih i fanatičnih džihadista ulicu po ulicu, zgradu po zgradu, podrum po podrum. 

Osim toga, ovaj broj ne uključuje poginule borce iračkih Snaga narodne mobilizacije (Al Hašd al-Šaabi), šijitske paravojske koja ratuje uz odobrenje službenog Bagdada. Nije uključena ni značajna podrška Irana, regionalne šijitske sile koja već godinama širi svoj utjecaj preko sektaških paravojski koje u manjoj ili većoj mjeri kontrolira: od Iraka preko zloglasnih Šabiha (koji su postali Nacionalne obrambene jedinice) u Siriji do Hezbolaha, terorističke organizacije i svojevrsne države unutar države u Libanonu te pobunjenih Hutija koji ratuju protiv centralne vlasti u Jemenu i njenog saudijskog saveznika.

Golema cijena oslobođenja

Naravno, Saudijska Arabija, ali i područje Iraka i Sirije koje je ISIS donedavno kontrolirao, od Mosula do Rake, pretežno je sunitsko. Tu leži možda i najvažniji uzrok tragedije koja je zadesila ovaj irački grad koji je imao više od 2 milijuna stanovnika kad ga je nekih tisuću militanata ISIS-a na prepad osvojilo u lipnju 2014. U jednom od najapsurdnijih vojnih poraza u povijesti, trideset puta brojnije iračke snage raspale su se pred osvajačima u pickupovima, a crna zastava džihada se zavijorila nad Mosulom. Ako je dobar dio populacije i vidio ISIS kao manje zlo od demokratski izabrane, ali sektaške, korumpirane i represivne vlasti iz Bagdada za vrijeme bivšeg premijera Nourija al-Malikija (Irak je većinski šijitski), uskoro je gorko zažalio zbog svoje zablude kad je samozvani kalifat Abu Bakr al-Bagdadija pokazao svoje krvoločno lice. 

I tu dolazimo do goleme cijene oslobođenja Mosula od strahovlade ovog kalifata. Uz stotine tisuća koji su pobjegli od njegove tiranije, gotovo milijun ljudi, prema podacima UN-a i iračke vlade, postali su izbjeglice za vrijeme bitke koja je pokrenuta u listopadu prošle godine, a okončana tek prošlog mjeseca. Dok se veliki dio stanovnika već vratio u istočni dio grada koji je oslobođen prvi i pretrpio manje razaranje, zapadni Mosul i dalje je grad duhova. Ogroman broj žitelja Mosula nikad nije dočekao oslobođenje, izginuli su pri pokušaju bijega od ISIS-ovih egzekutora, snajperista, dronova i bombaša samoubojica ili ih je smrt dočekala u vlastitim kućama, pod granatama iračke artiljerije i bombama američkih aviona. Neki su umrli od gladi i žeđi, drugi od ozljeda koje ne bi bile smrtonosne uz adekvatnu medicinsku njegu. Procjene civilnih žrtava drastično se razlikuju: Amnesty International procjenjuje broj mrtvih na 5800; britanski Telegraph na više od 8000; Independent, pozivajući se na procjenu obavještajne službe iračkog Kurdistana, na preko 40.000. 

Veći broj žrtava nego u Alepu

Nažalost, kad vidimo razmjere razaranje grada, posljednji broj zvuči realno. Kako su potvrdili američki zapovjednici međunarodne anti-ISIS koalicije, ovako žestoke urbane borbe nisu vođene od Drugog svjetskog rata. No može li to biti opravdanje za toliki broj nevinih žrtava? U izvještaju prikladno naslovljenom "Pod svaku cijenu: Civilna katastrofa u zapadnom Mosulu, Irak", Amnesty International navodi da je ISIS počinio ratne zločine zatočivši civile kao ljudski štit i ubijajući sve koji su pokušali pobjeći, ali da su ih počinili i iračka vojska i zračne snage koalicije koristeći neprecizno ili pretjerano razorno naoružanje, bez dovoljnih mjera zaštite civila.

Nakon završetka borbi počeli su stizati izvještaji o mučenju i smaknućima zarobljenih terorista, ali i civila. Svjedoci govore o leševima pogubljenih zarobljenika koji leže među ruševinama i plivaju Tigrisom. Jedan vojnik čak je naveo kako su dobili zapovijed da ubiju svakoga koga pronađu nakon završetka borbi. "Ovdje nema zakona. Svaki dan vidim da radimo iste stvari kao ISIS“, priznao je. Šijitsko-sunitsko sektaštvo zasigurno je odigralo ulogu u ovoj brutalnoj odmazdi.

Ako je najveći procijenjeni broj žrtava točan, to znači da je bitka za Mosul bila pogubnija i od one za Alep, koja je prema Violations Documentation Center for Syria odnijela 31.183 života, što uključuje 7406 boraca obiju strana. Za razliku od Mosula, ova je bitka trajala više od četiri godine. Bila je ubojitija i od američke ofenzive na Faludžu 2004., čak i od izraelskog razaranja Gaze 2014. ili 2009.

Možemo li ovo uopće zvati oslobođenjem?

S obzirom na nepojmljivo uništenje istočnog Alepa i brojne ratne zločine koje je sirijski režim sa svojim saveznicima izvršio, samo okorjeli Putinovi i Asadovi obožavatelji kojima su kult ličnosti i tribalizam potisnuli humanost, imaju obraza reći da je taj grad oslobođen, pa čak - kao naš "eminentni" analitičar Zlatko Dizdarević - da je "deratiziran". Kako onda možemo to reći za Mosul, kad neki od preživjelih stanovnika tvrde suprotno? To je pitanje postavio i politički analitičar Ian Bremmer, priloživši na Twitteru sliku koja pokazuje"oslobođenje":

Netko mu je na to odgovorio fotografijama Dresdena nakon savezničkog bombardiranja 1945. i danas, implicirajući da je to razumljiva cijena borbe protiv fašizma. Mogao je dodati i slike Hirošime i Nagasakija kao potvrdu svojoj tezi. No jesu li ti gradovi, uz tolike nevine žrtve, morali biti cijena pobjede nad Trećim Reichom i japanskim imperijem? I je li Mosul morao podnijeti ovakvu žrtvu pobjede nad islamofašistima ISIS-a? Ako je "slobodni svijet" mogao dozvoliti takva zvjerstva prije 70 godina, zar nismo postigli nikakav progres? 

I Alep i Mosul se moglo spriječiti na vrijeme

Nemam decidiran odgovor na to pitanje. U situaciji u koju je antidžihadistička koalicija dovedena možda je ta žrtva zaista bila nužna. Možda je britanski general Rupert Jones u pravu kad kaže da Amnesty "ne razumije brutalnost ratovanja" s protivnikom koji "nema nikakvu ljudskost". Za razliku od Alepa, najvećeg pobunjeničkog uporišta prije pada u kojem ekstremisti, unatoč asadovskoj propagandi, nisu bili u većini (ISIS nije bio prisutan, dok je sirijska Al-Kaida imala tek nekoliko stotina boraca u gradu), s fanaticima koji su držali Mosul i sustavno likvidirali vlastite podanike nije se moglo pregovarati, to je jasno. Primirje ni mir, kao ni u Raki, nisu bili opcija.

Alep je, da je u Damasku bilo imalo dobre volje i obzira za vlastite građane, mogao dobiti autonomiju i postati jedna od tzv. sigurnih zona kakve sada Moskva, barem deklarativno, zagovara za preostala područja pod kontrolom pobunjenika. Ogroman dio odgovornosti ima "svjetski policajac" SAD i ostatak međunarodne zajednice koji su sjedili skrštenih ruku, odlučni u tome da neće intervenirati i zaustaviti krvoproliće ni pod koju cijenu. A da je u Bagdadu i Washingtonu bilo više razboritosti i odgovornosti, nikad se ne bi stvorili uvjeti u kojima je ISIS mogao jednostavno ujahati u Mosul. Nikad se ne bi stvorili uvjeti u kojima bi se irački ili sirijski suniti mogli prikloniti džihadistima kao zaštitniku od državne represije i iranske hegemonije koja širi svoje pipke od Teherana do Bejruta. 

Dvostruki kriteriji za sirijske pobunjenike i iračke vojnike

Ne samo to da sirijski pobunjenici, a kamoli ISIS, nisu američki klijenti, nego je Amerika ostavila umjerene pobunjenike Slobodne sirijske vojske na cjedilu potpuno iracionalnom politikom. Stala je uz njih riječima, ali ne i djelima; pomogla ih, preko CIA-e, naoružati dovoljno da se nastave boriti, ali ne i da pobijede ili barem zadrže teritorij. Potom ih je pokušala ucijeniti da odustanu od borbe protiv Asada i usredotoče se samo na ISIS, pa ostala u čudu kad je ovaj plan Pentagona s budžetom od 500 milijuna dolara propao; sad prekida svu podršku pa će ih Al-Kaida uništiti ili asimilirati do kraja. 

Donald Trump je navodno donio ovu odluku kad je vidio snimku barbarske dekapitacije dječaka-vojnika zarobljenog u borbi (što potvrđuju iskazi njegove obitelji i njegova vojna iskaznica) koju je izvršila pobunjenička postrojba ranije uključena u CIA-in program naoružanja. Ta se frakcija u međuvremenu pridružila savezu koji predvodi sirijska Al-Kaida, Tahrir al-Šamu, i tako do kraja razotkrila svoju ekstremističku prirodu, potvrdivši da se nije radilo samo o "izoliranom incidentu". Naravno da je s pobunjeničke strane bilo i drugih ratnih zločina. Međutim, što bi Trump napravio kad bi mu netko pokazao još jeziviju snimku, koju je objavio Middle East Monitor, pogubljenja iračkog dječaka tenkom američke proizvodnje koju su njegovi "osloboditelji", također američki saveznici, isto tako snimili za svoje bolesno zadovoljstvo? Bi li odmah prekinuo sve veze s iračkim snagama dok ne iskorijene sektaški ekstremizam iz svojih redova – pogotovo s obzirom na to da su duboko povezane s Iranom kojeg američki predsjednik ionako vidi kao glavnog neprijatelja u regiji?  

Ako ovakva zvjerstva nazivamo oslobađanjem, onda nema posebnog razloga da istim imenom ne nazovemo i ono što su sirijske, ruske, iračke, iranske i libanonske vojne i paravojne snage napravile s Alepom ili Homsom – za čiju obnovu Asad valjda čeka da je svijet financira. On je svoj posao odradio.

Uskoro nova "oslobođenja"?

Nema razloga ni da se bunimo zbog onoga što će, vrlo vjerojatno, napraviti s Idlibom u budućnosti, možda čak uz blagoslov i sudjelovanje SAD-a. Činjenica da su džihadisti Tahrir al-Šama dominantni u ovoj provinciji bit će dovoljno opravdanje. Ostavit ćemo postrani razloge zbog kojih je došlo do toga i činjenicu da tu živi dva milijuna ljudi, od toga gotovo milijun izbjeglica iz svih krajeva Sirije, i da se većina tih ljudi jednako srčano protivi i Asadu i Al-Kaidi. 

Ako prihvatimo tu moralnu kalkulaciju, nemojmo se ni zgražati nad eventualnim novim  kemijskim napadima jer razlika je samo u stupnju barbarizma, ne u njegovoj suštini. No čini se da je, nakon Mosula i Alepa, riječ "oslobođenje" ionako izgubila svaki smisao. "Onaj koji se bori protiv čudovišta treba pripaziti da sam ne postane čudovište", zapisao je Nietzsche prije 130 godina. Šteta što nitko nije poslušao savjet.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala