GODINE 1909. Osmansko Carstvo doživjelo je ključni trenutak u svojoj povijesti: svrgnuće sultana Abdul Hamida II., čovjeka čija je vladavina bila obilježena autoritarnošću, političkom represijom i nasiljem. Ovaj događaj, poznat kao Mladoturska revolucija i njezin kulminacijski trenutak, označio je kraj apsolutističke vladavine i početak ustavne reforme u carstvu, iako su kasniji događaji pokazali da reforme nisu u potpunosti ispunile očekivanja.

Abdul Hamid II. i njegova vladavina

Abdul Hamid II. (1842.–1918.) došao je na prijestolje 1876. godine, u vrijeme kada se Osmansko Carstvo suočavalo s unutarnjim i vanjskim izazovima: ekonomskom krizom, nacionalističkim pokretima i pritiscima europskih sila. U početku je sultan podržavao reforme, uključujući donošenje prvog osmanskog ustava 1876. godine, čime je carstvo ušlo u prvo ustavno doba.

Međutim, 1878. godine Abdul Hamid je suspendirao ustav i parlament, uspostavivši autokratsku vladavinu. Njegov režim karakterizirali su stroga cenzura, široka mreža špijuna i suzbijanje svakog oblika opozicije.

Njegova vladavina bila je posebno kontroverzna zbog masovnih zločina nad manjinskim skupinama, posebice Armencima. Između 1894. i 1896. godine, u takozvanim Hamidijskim masakrima, procjenjuje se da je ubijeno između 80.000 i 300.000 Armenaca, što je izazvalo međunarodnu osudu. Ova brutalnost, zajedno s njegovom nesposobnošću da zaustavi teritorijalne gubitke carstva, učinila ga je nepopularnim među reformistima i dijelovima vojske.

Mladoturska revolucija

Početkom 20. stoljeća opozicija Abdul Hamidu II. organizirala se pod okriljem Odbora za uniju i napredak (CUP), poznatijeg kao Mladoturci. Ovaj pokret, koji je okupljao intelektualce, vojnike i birokrate, zalagao se za obnovu ustava iz 1876. i modernizaciju carstva.

Godine 1908. pobuna Mladoturaka u Makedoniji prisilila je sultana da pristane na obnovu ustava i ponovno sazivanje parlamenta, čime je započelo drugo ustavno doba.

Međutim, Abdul Hamid II. nije se pomirio s gubitkom apsolutne vlasti. U travnju 1909. godine konzervativne snage lojalne sultanu pokrenule su kontrarevoluciju u Istanbulu, poznatu kao "Incident 31. ožujka" (po julijanskom kalendaru). Pobunjenici, uključujući dijelove vojske i vjerske vođe, zahtijevali su povratak šerijatskog prava i ukidanje ustavnih reformi. Ova pobuna privremeno je destabilizirala Mladoturke, ali nije dugo trajala.

Svrgnuće sultana

Mladoturci, predvođeni vojnim zapovjednicima poput Mahmuta Ševketa Paše, brzo su organizirali odgovor. Vojska lojalna CUP-u, poznata kao "Akcijska armija", krenula je iz Soluna prema Istanbulu kako bi ugušila pobunu.

Do 24. travnja 1909. godine vojska je ušla u grad, svladala pobunjenike i uspostavila kontrolu. Parlament se sastao tri dana kasnije, 27. travnja, i donio odluku o svrgnuću Abdul Hamida II. On je službeno detroniziran, a na prijestolje je postavljen njegov mlađi brat, Mehmed V., koji je vladao kao ustavni monarh s ograničenim ovlastima.

Abdul Hamid II. prognan je u Solun, gdje je proveo većinu preostalih godina pod nadzorom. Incident 31. ožujka i svrgnuće sultana označili su kraj njegove 33-godišnje vladavine i učvrstili dominaciju Mladoturaka u osmanskoj politici.

Svrgnuće Abdul Hamida II. imalo je dalekosežne posljedice. S jedne strane, ono je omogućilo modernizaciju Osmanskog Carstva kroz ustavne reforme i jačanje parlamentarnog sustava. S druge strane, vladavina Mladoturaka pokazala se problematičnom, posebice zbog njihova autoritarnog pristupa i nesposobnosti da riješe nacionalističke tenzije unutar carstva.

Odluke donesene tijekom njihove vladavine, uključujući ulazak u Prvi svjetski rat na strani Centralnih sila, dovele su do konačnog raspada carstva 1922. godine.