Ne Svi Sveti i ne Dušni dan - meni je to uvijek bio Mrtvi dan

Ne Svi Sveti i ne Dušni dan - meni je to uvijek bio Mrtvi dan

Foto: Index, FAH

MENI je to uvijek bio Mrtvi dan. Ne Svi Sveti i ne Dušni dan, koji dođe 24 sata poslije ukazivanja živih na grobljima nego baš Mrtvi dan. Dan koji pripada mrtvima pa bi ga bilo bolje nazivati Mrtvih dan, ali to „H“ moji Dalmatinci u ovoj inverziji ne izgovaraju. Pape bi nekoliko dana ranije nanio bijelog šljunka, nule, oko desetak grobova koje će majka na Mrtvi dan posjetiti. Oprao bi grobove kao da pere tijela pokojnika, počistio smeće – splitsko je groblje Lovrinac jako blizu smetlištu –  naneseno vjetrom u nekom samo njemu jasnom radijusu od pet-šest grobova. Pa bi sjeo u auto i isto napravio i na San Franciscu, kako je od milja zvao groblje u Sinju.

Tamo je valjalo popraviti i štetu od zimskoga leda i ljetnih žega, uspraviti prevrnute spomenike i križeve, toliko stare i onemoćale da su svake godine tonuli sve niže, kotrljali se sve dublje, kao da i oni žele zaleći u grobove onih koje označavaju.

„Naše vrijeme na ovom svijetu je gotovo, pusti nas da umremo, umorni smo“, govorili su mu iz godine u godinu, a on ih je bešćutno svake godine vraćao u život spašavajući tako ne samo te ispucale komade kamena nego i vlastitu memoriju. To je bio njegov način brige o pokojnima. Pranje, uređivanje, nanošenje šljunka da majka ne gazi po grobljanskom blatu, popravljanje. Majka je bila zadužena za cvijeće, tu i tamo neku suzu, bezglasnu molitvu – nikad je nisam čuo, a znao sam da moli, lumin – svjećicu u najfinijem ulju što pliva na pola čaše vode pred slikom, i naravno da mene odvuče na groblje. Mrzio sam to. Zavidio sam ocu koji na Lovrincu ostaje kod auta, ponekad pušeći, a ponekad samo sjedeći u šutnji. Puno je sjedio šuteći, ne samo na grobljima. Da ostanem s njim ne bih sreo sve te nepoznate ljude, ne bih ih morao pristojno pozdravljati kao da znam tko su, ni odgovarati na njihova pitanja uvijek ista  u pravilnom jednogodišnjem ritmu susreta.“ Kako je u školi? Slušaš li mamu?“. Da je ne slušam ne bih ni bio tu s njom.

Sve su to bili neznanci

Istrpio bih lakše te susrete da smo u toj majčinoj uvijek istoj putanji obilazili grobove ljudi koje sam poznavao, ali godinama su mi sve to bili neznanci.

Prvi je uvijek bio grob njenog očuha, mog dida Mile. Vidite Milu sam poznavao, ali na grobu je pisalo Klement. Nikako nisam mogao prihvatiti da je taj Klement onaj isti čovjek s kojim sam šetao po Splitu, koji mi je čitao natpise na spomenicima, koji mi je pričao kako smo na Crvenom moru jahali dupine, s kojim sam uređivao Žuti brod, koji mi je iz bolnice s dvije kratke rečenice ostavio svoje medalje, olimpijske uspomene i fotoaparat Zorki 4 u kožnoj futroli, moj dida Mile. Taj Klement je neki stranac, to nije čovjek zbog čije smrti me moja Ksenija ranije pokupila iz vrtića, iz čije ruke sam se istrgnuo kada mi je rekla da je umro. „Nije! Lažeš!“, vikao sam pa me nisu poveli na sprovod.

Barem se tako sjećam, a možda i nije tako bilo. S groba tog Klementa, kasnije su u njega položili i baku Bosu jer se iznervirala misleći da je izgubila čekove i trčala kući od frizerke koja joj je tek nanijela plavilo na sijedu kosu pa joj je pukla arterija, i na spomenik dodali ime Bosiljka kako je nikada nismo zvali, uvijek bismo krenuli preko grobu nekog Mlađana. Njega zaista nisam poznavao, bio je to mamin brat. Umro je kao dijete.  To mi je tek bilo neshvatljivo. Kako netko tko je bio mlađi i manji od mene može umrijeti? I zašto toliki grob za nekog tko je umro tako malen? Nije mi se to činilo primjerenim. Trebali su mu napraviti mali, malecki grob, kao dječji krevetić. U njemu bi mu sigurno bilo ljepše, toplije. Pa bismo otišli na grob njenog drugog brata Ivice, zvanog Toma. To da je on mrtav i da su ga pokopali je uvijek bila laž. Plakale su moje rodice Nera i Nela kad su rekli da je umro, ali to je bila laž. Kako je mogao umrijeti kad se majka iz bolnice vratila s izrazom olakšanja na licu, kad je nestao grč koji joj je mjesecima produbljivao već duboku boru između očiju karakterističnu za jako kratkovidne ljude i kad sam je vidjevši je takvu rekao da sad znam da će sve biti u redu. Kako Ivica može biti mrtav kad ga i sada ponekad vidim kako se smije, uvijek se smijao, osim kada je bio nervozan, a često, je prije nego što su lagali da je umro, bio nervozan. Lagali su da je umro, on je samo otišao na more. Otkrio sam da lažu kada su rekli da je zadnje što su od njega čuli bilo: „Vratio si se“.

Nije otišao, samo je zaronio

Taj koji se vratio je neki bijeli čovjek na bijelome konju od  kojeg je Ivica kao dječačić pobjegao jer ga je samo on vidio u Marjanskoj šumi.  Nije otišao, samo je zaronio. Dugo, kako je samo on znao i kako me već stotine puta prestrašio jer sam mislio da nikada neće izroniti, ali njegov osmijeh bi se uvijek pojavio na površini. I opet će izroniti.

S njegovog groba, završivši tako s majčinom obitelji krenuli bismo prema očevoj. Odnijeli bismo cvijeće na grob tetke Dragojle. Očeve tetke. Za nju mi je bilo drago da je umrla. Ne zato što je bila loša ili zla. Ona je bila bolja od dvije sestre. Drago mi je bilo što je Dragojla umrla jer te noći kad su ocu javili da je više nema došao u moju sobu i poljubio me. Ne sjećam se da je ikada prije ni nikada poslije došao tako nad moj krevet i poljubio me. Majka kaže da jest, ali ja se ne sjećam. Sjećam se tog jednog nježnog poljupca i mokrog očevog lica. Dragojlin grob je najdalji od svih grobova, dalji čak i od grobnice koju su otac i majka puno godina kasnije kupili za sebe, pokraj nje se  fotografirali za uspomenu i malo je nedostajalo da na fotografiju zalijepe marku i na poleđini napišu „Mi ostajemo“,  i s njega bismo se vraćali različitim putem od onoga kojim smo došli. Prošli bismo pokraj nadgrobnih spomenika prenesenih sa starog sustipanskog groblja.

Pokazno groblje za školske izlete

Među njima je i jedan koji nosi moje prezime. Kraj njega se nikada ne bismo zaustavljali i uvijek bi mi bilo žao zbog toga. Velebna grobnica s kamenim anđelima nikada nije bila naša postaja, samo krajputaš. Ponekad, rijetko, a ratnih godina još rjeđe otišli bismo i do kosturnice ostaviti jedan cvijet na spomenik maminoj teti Mileni, koja se u partizanskoj zemunici raznijela bombom da je ne bi živu uhvatili fašisti. Nismo često tamo zalazili, to je bilo pokazno groblje za školske izlete i paradiranje namrgođenih preživjelih u lošim odijelima, lišeno svake osobnosti, uniformiranih bijelih nadgrobnih ploča kao da je pod svakom jedan te isti čovjek tisuću puta mrtav, i tisuću puta zakopan . Bizarnim slijedom događaja tetu Milenu su preimenovali u Milevu i tim lažnim imenom nazvali dom za siročad. Ne znam što su time htjeli reći.

Valjda da bi siročad trebala slijediti njezin primjer i raznijeti se pred neprijateljem. Kao da im ni smrt ne smije biti normalna, kad im već život nije.

Na sinjsko groblje uvijek bismo odlazili dan kasnije. Vi to zovete Dušni dan, meni je to uvijek bila druga polovica Mrtvog dana. Tamo sam volio odlaziti, nitko me ništa nije pitao, a mogao sam otići i na grob Frane Bareze – Šore, alajčauša čiju sam smrt, moju prvu, svojim očima vidio. U Sinju je otac izlazio iz automobila, strmo i divlje groblje svetog Frane nije bilo mjesto na kojem je slabovidna majka mogla sama hodati. Nabacani grobovi, bez strogog urbanističkog plana pravi su labirint u kojem se samo otac snalazio. Samo on je znao gdje su kosti ljudi zakapanih na njemu stotinama godina.

Samo on je znao koji su križevi bez natpisa naši, a koji tuđi.

Činilo mi da ih prepoznaje ne po njima samima nego po nekim njegovim orijentirima, markantnim točkama Cetinske krajine koje se vide s te glavice. Sinjsko je groblje kao artiljerijska čuka, samo malo lošija od starog grada. „Lijep je pogled, ali nemojte me zakopati ovdje. Nikog ne poznajem i hladno je“, uvijek bi govorila majka i morali bismo joj obećati da nećemo. Zato smo tamo pokopali didu Voju, po njemu sam dobio ime. Samo mrtvog smo ga mogli vratiti u Sinj iz kojeg je potjeran nakon što su kamišari prešli Peruču, kao da ih je on trebao zaustaviti. Zakleo se da se nikada neće vratiti i kao potvrdu zakletvi u dvorištu kuće napravio lomaču na kojoj je spalio sve što ga je uz Sinj vezivalo.

Bijesni oproštajni krijes je s prozora, kažu, promatrala teta Fani, pobožna žena koja nikada nije išla u crkvu. Mrzila je sinjske fratre pa joj je kući odnekud dolazio neki don, držati misu samo za nju i drvene kipiće svetog Ante koje je barba Vice sam izradio. Križ s njenog groba danas stoji pokraj prozora s kojeg je gledala u plamen. Ne znam zašto ga je otac donio s groblja.

Neko drugo groblje

Više ne idem s majkom i ocem na Lovrinac i Svetog Franu. Danas vodim kćer na neko drugo groblje, na neke grobove ljudi koje ni ona ni ja nismo poznavali. Ne idemo na Miroševac tražiti grob mog pradjeda Fabjana čijim imenom sam potajno kršten u Gospi od Otoka. Ne idemo tamo jer ga ne bismo našli. Ne bismo ga našli jer Fabjana je baka Bose navečer ostavila u zagrebačkoj bolnici i noćnim vlakom se vratila u Split gdje ju je dočekao telegram da je mrtav. „Zamotali su ga u lancun“, govorila je.

Posjetimo zato Eminu baku Nenu u najdubljem dijelu počivališta spaljenih. Ona trči po groblju i pita kad će dobiti kestene. Ja se čudim zašto nikada nema ni cvijeta na ploči Jure Kaštelana i pitam se tko su ljudi koji u grm pokraj skupnog groba djece s Kozare i danas skrivaju igračke. Srećemo nepoznate joj ljude i sada ona mora odgovarati na pitanja, a ja mogu na miru, primjereno ozbiljno stajati sa strane.

Ove godine je naučila paliti šibice, pa je sama pripaljivala lampione. Ostavila ih je i baki Neni, i pradjedu Viktoru i prabaki Dragici. Ona i ja ih znamo samo po imenu, ne postoje lica ni događaji koje bismo vezali uz njih. Ema voli paliti svijeće pa je jednu ostavila i Borisu i Ivici, ona ih nije znala, ali kod njihovih je grobova toplo. Valjda od puno svijeća, a možda je ta toplina samo odraz topline koju su oni za života širili. I Draženu je jednu zapalila pod mrkim Biserkinim pogledom i nije se zapitala zašto ta žena stoji u grmu i vojnički oštro gleda sve one koji su došli posjetiti njenog sina i zašto uvijek izgleda ljutito kao da joj sa svakom svijećom otimaju po komadić njenog djeteta.

Nije ništa pitala. I bolje jer ne znam što bih joj odgovorio. Sve sreća blizu su vrući kesteni pa možemo razgovarati o njima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara