Ne treba slaviti bijeg srpskih civila, nego oslobođenje Hrvatske

Ne treba slaviti bijeg srpskih civila, nego oslobođenje Hrvatske
Foto: Index, HRT

ZA SRBIJU rat u Hrvatskoj počinje 4. kolovoza 1995. kolonama civila koje bježe prema Srbiji. Slikama uplašene djece i staraca. No, taj rat je počeo puno ranije. Počeo je negdje 80-ih godina. Pa mi dozvolite jedan osobni osvrt nekoga tko je živio u Dalmaciji, u Splitu, u to vrijeme.

Druga polovina 80-ih vrijeme je kada se stanje u Jugi nešto popravilo - nije bilo redukcija i redova za benzin i kavu, makar je država i dalje gospodarski propadala (BDP 1990. je bio niži nego 1980.). U tom politički čudnom dobu kada je svima bilo jasno da je jedan sustav pri kraju, a nisu znali što dolazi - pojavio se jedan političar koji nije ličio na dotadašnje bezlične partijske političare. Slobodan Milošević. Za ono doba i za partijskog šefa natprosječno obrazovan, sa znanjem stranih jezika, u elegantnim plavim odijelima, očigledno inteligentan i dobar govornik. Opasan i lukav. No, i čovjek koji će povesti srpski narod u jednu od najvećih katastrofa u povijesti.

Počelo se pričati o Memorandumu SANU, čuo sam prvi put „svi Srbi u jednoj državi“, počeli su neki mitinzi za istinu. Počeli su i neki „istoričari“ priče o srpskom Dubrovniku, pa srpskom ovom, pa onom. Na samom početku dobar dio Hrvatske se sprdao s očiglednim potpunim besmislicama - pa su onda kolali vicevi po kojemu su svi dobili neki srpski pridjev, Dalmatinci „Primorski Srbi“, Slovenci „Alpski Srbi“, svi Nijemci „Lužički Srbi“. Sam početak je bio tako bizaran da je malo tko sve uzimao ozbiljno. No, brzo smo shvatili da misle ozbiljno. Još nisu bili demokratski izbori, nije bilo ni stranaka osim Saveza komunista – no nekome u Srbiji je 1989. došlo na ideju izvoziti takozvane „mitinge istine“ u Hrvatsku. U pitanju su bili, najjednostavnije rečeno, prosvjedi nekog polusvijeta pokupljenog po birtijama, ispred kojih bi stajao Milošević ili neki od njegovih ljudi.

Tu padaju i priče o „dogovorenom ratu“, istina je, nešto se dogovaralo – posebno neke za Hrvatsku sramne epizode u BiH, ali agresija na Hrvatsku je bila pripremljena puno ranije. U Srbiji, od strane tamošnjih intelektualaca, po meni najvećih zločinaca za sve ratove u bivšoj Jugoslaviji.

Balvan revolucija - 17. kolovoza 1990.

U Srbiji mnogi vole reći kako je pobuna došla kao reakcija na „ukidanje statusa Srba u Ustavu“, „hrvatsku agresivnu politiku“, „naoružavanje HDZ-a“, naći će oni dosta opravdanja - no malo im ne štimaju datumi. Balvan revolucija počela je 17. kolovoza 1990. Novi Hrvatski ustav je donesen 22. prosinca 1990., pa s time nije mogla imati veze. Dodatno, Ustav ničim ne ugrožava Srbe - potpuno je građanskog karaktera, pa i onaj iz 1974. je govorio kako je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, a onda tek spominje Srbe. Tada Hrvatska nije imala ni oružja niti neke vojne organizacije, JNA je uredno bila u cijeloj Hrvatskoj, ročnici iz Hrvatske su odlazili služiti federalnu vojsku. Uostalom, kada je Hrvatska vlast helikopterima poslala MUP prema Kninu, JNA ih je vratila. Niste mogli ništa. Zašto ovo ponavljam – zato da bude svima jasno. Pobuna nema nikakve veze s „ugroženošću“!

Bilo je naravno bukača i idiotskih ideja „Hrvatska do Drine“, ali oni nisu nikoga mogli istinski ugroziti. Ima i sada budala i bukača svakakvih vrsta, pa ljudi za to ne idu u pobune.

Jesen i zima 1990. - 1991. prolaze u nekom čudnom razdoblju ni rata ni mira. Do Krvavog Uskrsa 1991. ljudi ginu. Mladi hrvatski policajci ubijeni su iz zasjede na Plitvicama. Više nije u pitanju bilo političko nadmudrivanje, nekakva fantomska proglašavanja autonomija i poslije paradržava, počeo je rat.

Je li bilo provokatora i s naše strane u to doba? Je. U Slavoniji mirotvorac, Josip Reihl-Kir, mučki je ubijen iz zasjede. Mnogi u tim okolnostima izvanrednih situacija vide šansu za sebe, šansu koju nikada ne bi dobili u svom civilnom životu. Pa najbolji primjer je Mile Martić. Nekad „milicionar“, a onda naglo „predsjednik države“, kakve-takve paradržave, ali predsjednik. Našao bi se i pokoji primjer s naše strane, posebno ljudi koji su se ratom osobno okoristili. Dok su se neki borili za Hrvatsku, drugi su se borili za imovinu.

Otvoreni rat - uključuje se i JNA

Nekada federalna JNA, upravljana, vođena i opskrbljivana iz Srbije, prelazi u potpunosti na stranu pobunjenika. Hrvatska se sada bori ne samo s pobunjenicima, već i s vrhunski opremljenim tenkovskim brigadama JNA. Stradanja civila su užasna: Erdut, Škabrnja, Vukovar… Ne ubijaju i ne protjeruju samo Hrvate. U Voćinu, u prosincu 1991., uz 42 Hrvata ubijen je i 77 godišnji Srbin (prema autopsiji - preminuo od krvarenja) u pokušaju da zaštiti svoje susjede Hrvate. Nikada ne smijemo zaboraviti i te ljude. I u Vukovaru su, zapisano je, neki Srbi spašavali svoje susjede Hrvate, neki su i bili hrvatski branitelji. Kroz redove Hrvatske vojske, po saznanjima, prošlo je oko 10.000 Srba u cijelom ratu.

Rat nije bio međunacionalni - to je bila agresija prvo kako bi se oteo teritorij, drugo kako bi se vlast u Srbiji održavala na ratnim tenzijama, s što se tiče vodstva JNA, i rat za pozicije, plaće i položaje. Višim oficirima JNA je bilo jasno da u slučaju raspada SFRJ gube svoje odlične plaće, odlične stanove, skupa odmarališta (jedni Kupari su bili hotel visoke kategorije, nisu imali veze s tadašnjim radničkim odmaralištima) i mnoge druge povlastice tipa posebnih bolnica.

Po mom osobnom stavu, prekretnica na neki način je bila napad na Dubrovnik. Bombardiranja tog svjetski poznatog grada kao da su probudila svjetsku javnost, čak i više nego brojni teški zločini pobunjenika i JNA. Dubrovnik je, kao što znamo, obranjen. 3. siječnja 1992. stupa na snagu primirje, koje Hrvatska dočekuje s gotovo trećinom okupiranog teritorija.

Život za vrijeme primirja

Prometni pravci su prekinuti. Komunikacijske veze su prekinute. Dalekovodi su prekinuti. Na par mjesta, kod Zadra i Karlovca, slobodni hrvatski teritorij se u širinu mjeri kilometrima. Umjesto da smo krenuli u razvoj, krenuli smo u životarenje. Sjećam se, vožnja autobusom Split - Zagreb preko Paga i potom trajektom pa uz Velebit trajala je devet i pol sati. Moja generacija, umjesto da putuje, upoznaje svijet i radi što se sve radi u studentskim godinama - provodila je vrijeme u polublokadi. Do jednog danas „na korak“ Munchena putovalo se koliko bi danas trebalo do Australije.

Plaće su pale na 200 maraka, tko je imao posao. Pa slaži mjesec, kako kupiti hranu, a kamoli recimo cipele. Teško je naći današnju usporedbu, no onako otprilike, 250 eura danas. U Dalmaciji, bez turizma, prometno blokiranoj, privreda se gasi. Nezaposlenost raste na 30-50%. U takvim okolnostima budale i ekstremisti dobivaju utjecaj - mnogi Srbi na slobodnom području Hrvatske gube posao ili su na neki drugi način šikanirani. Pojavljuju se i pojedinačni zločini. Puno godina kasnije, mnogi od onih koji su dobili otkaz iz javnih službi i velikih firmi sudski dobivaju odštete i vraćanje na posao.

No, psi rata rade svoj posao - kako uništiti firmu s 1000 ljudi da bi na mjestu zastarjele tvornice sagradili nešto što donosi više novaca? Ako se svima daju otkazi, imamo štrajk. Pa se onda radilo ovako: daju se prvo otkazi Srbima, pa onima koji su bili u Partiji, miješanim brakovima i slično. Svi ostali od straha šute. Pa onda daju otkaze svima starijima i najmlađima u firmi - ostali u strahu šute. Za godinu dana firma je prazna, zgrada ide na prodaju - svi šute. Bilo je toga.

U rovovima Hrvatske vojske su bili sinovi svih strana koje su se borile u Drugom svjetskom ratu. I sinovi i već unuci onih koji su prošli Sutjesku i onih koji su izbjegli 1945. jer su bili na pogrešnoj strani. U pozadini, pa i u Splitu - da je bilo raznih budala, bilo je. Meni su osobno spočitavali što sam iz „partizanske familije“, a molim lijepo, što su moji na Visu 1941. trebali raditi? Dizati desnu ruku na talijansku zastavu i vikati Forza Mussolini? Dvoje iz najuže familije mi je oslobađalo Knin od četnika još 1944. godine!

Situacija za Hrvatsku postaje neodrživa

Do Dalmacije se ide kako se ide, ali dolazi i novi problem - nakon početka rada u BiH Dalmacija je energetski odsječena, ovisi o jednom pomoćnom dalekovodu preko Paga. Redukcije su po 8, pa onda i po 16 sati. Firme kupuju generatore, stotine malih generatora zuje po Splitskim ulicama. No ne rade liftovi, u višim zgradama nema vode kada nema struje, a zimi je hladno - Split se uglavnom grije na struju!

Postojanje paradržave koja odbija bilo kakve pregovore i mašta o nekoj samostalnosti, a vode je potpuni idioti, postaje jednostavno neprihvatljivo. Na kraju dvadesetog stoljeća dobar dio Hrvatske ne može koristiti frižidere, čita se uz svijeće i petrolejke, a u zahod ide s kantom… Nikakva mobilizacija u Hrvatskoj ne treba - ljudima je dosta. Jednostavno su željni normalnog života. U vlastitoj državi.

Operacijom Maslenica Hrvatska vojska omogućava opskrbu Dalmacije strujom i izgradnju pontonskog mosta. Život u Dalmaciji postaje barem malo lakši. Svake godine kada se obilježava godišnjica te operacije pogledam žarulju i sjetim se: „Wow, kako je to dobro imati struju 24 sata!“

Bljesak i Oluja

Hrvatska se polagano naoružava i postaje respektabilna vojna sila. S druge strane rukovodstvo pobunjenika je protiv bilo kakvih smislenih pregovora. Bivša JNA im je ostavila dosta naoružanja, ali se sama povukla u Srbiju i Crnu Goru. Srbija im nešto ekonomski pomaže, ali sve manje - sankcije djeluju, a Milošević je dovoljno pametan da misli prvo na svoju glavu i svoje birače.

Rukovodstvo sada već „Republike Srpske Krajine“ postaje sve luđe - nakon što su Bljeskom izgubili velik dio teritorija, i nakon što je Hrvatska demonstrirala vojnu moć mimohodom 30. svibnja 1995., umjesto da shvate što se dogodilo u Bljesku, na Vidovdan, 28. lipnja 1995., provode svoju vojnu paradu! Ispred Mile Martića marširaju vojne snage fantomske države. Pokazuju se „zubi“ hrvatskoj javnosti i Hrvatskoj vojsci. Umjesto da misle kako sačuvati bilo kakav status! U međuvremenu, 1994. - 1995. pojavljuje se zadnji mirovi plan, zvan Z4, po kojemu bi Krajina praktično bila država u državi. Hrvatska je pametno prihvatila plan u smislu polazišta za pregovore - a pobunjenici i Milošević nisu htjeli ni primiti plan. Hrvatska je prešutno dobila odobrenje za vojnu akciju. Samo se čekao dan.

O Oluji sve znamo. Četvrtog kolovoza se krenulo, petog kolovoza je oslobođen Knin, a sedmog je potpisana predaja srpskih snaga na Banovini. Usput je deblokiran i Bihać kojemu je prijetio pad i tko za kakva sudbina.

Oluja je provedena strateški i vojno na izvrstan način. Časno. No, nekoliko dana nakon Oluje, kada su gardijske brigade odradile svoje, na oslobođena područja su došli pojedinci koji su palili srpske kuće i ubijali civile. Dogodili su se zločini koji su nadvili sjenku nad Oluju. No, to ne znači da Oluju ne treba slaviti - slavimo i Dan pobjede 9. svibnja, makar znamo da je bilo i zločina savezničkih snaga u Njemačkoj.

Ta vojna akcija donijela je mir Hrvatskoj. Mogućnost kretanja, mogućnost razvoja. Mogućnost normalnog života. Omogućila je posredno i mirnu reintegraciju Podunavlja dvije godine kasnije.

Naravno da se slavilo, naravno da se slavi i treba se slaviti. Slavi se sloboda, a ne kao što Srbija misli, bijeg civilnog stanovništva koji je naredio sam Milan Martić prvog dana Oluje. Fraze o „bežaniji“, i slične, ne znače likovanje nad bijegom civila - mi u Hrvatskoj jako dobro znamo što znači biti izbjeglica ili prognanik. Ti danas politički nekorektni izrazi su posljedica činjenice da smo slušali svih tih godina iz Knina o njihovoj vojnoj moći, o „Knindžama“, o nepobjedivosti. A onda su pobjegli iz „glavnog grada Krajine“ brže nego što su hrvatski tenkovi došli! U jedan dan. Naravno da se oko toga prilično sprdalo u to vrijeme, humor u ratno doba je izravan i grub. Nikada nitko u nekom ratu nije izgubio glavni grad u 24 sata.

Sjećam se tih dana, kada su mi se prijatelji vratili iz Oluje, tome smo se smijali, kako smo nema dva mjeseca gledali na TV-u strogo postrojene „Knindže“, kada ono pobjegoše kao u crtiću… Pa u Udbini je Hrvatska vojska našla i spremne avione, čak smo i Galeb G-2 imali neko vrijeme u sastavu HRZ-a, eno ga s hrvatskim oznakama u Zadru!

Veselili smo se slobodi, mogućnosti putovanja, nekom novom, normalnom životu, kavi bez zračnih uzbuna, turistima po gradu… Nitko se nije smijao civilima i zbjegovima. Smijali smo se kukavičluku dobrog dijela te vojske čije smo izjave o vojnoj spremnosti slušali godinama s krajiške televizije. Samo su se na Banovini istinski branili, čak i išli u protunapade. Tamo je i stradalo najviše hrvatskih vojnika u Oluji.

Zbjegovi

Srpsko stanovništvo je izbjeglo. Gotovo svi. Neki su bili zločinci. Neki su znali da su ovi do njih bili zločinci i plašili se da će biti izjednačeni. A mnogi su samo šutjeli i plašili se. Ne treba zaboraviti (a Srbija uvijek zaboravlja), gotovo svi Hrvati i pripadnici drugih nacionalnosti su 1991. - 1995. prognani iz okupiranih krajeva. Tamošnji Srbi su vidjeli etničko čišćenje i plašili se jednake sudbine.

Jesu li krivi za svoju sudbinu? Da, na isti način kao što su Nijemci krivi što su pošli za tipom iz bavarske pivnice ili kao što smo mi sada u Hrvatskoj krivi što se ekonomski ne razvijamo. Nije to nikakva neposredna krivnja pojedinca, ali nije ni nama nitko tuđi kriv što je recesija trajala pet, a ne dvije godine. Nitko nama u Hrvatskoj nije kriv što biramo nesposobne i korumpirane. Tako nije ni onima u samozvanoj „RSK“ nitko kriv što su krenuli za budalama. To se zove politička glupost naroda, kod nekog veća, kod nekog manja. A politička glupost na kraju dovede i do tragičnih posljedica. Međutim, ono što Srbija radi, uzeti za početak rata 4. kolovoza 1995. ne da je pokvareno, nego je i štetno, jer ako ćemo govoriti o civilnim žrtvama, moramo krenuti od 1991. i moramo obuhvatiti sve strane, a to je sigurno nešto što sadašnji poludiktator Srbije, Aleksandar Vučić, ne želi. Pa i sam je sukreator te prljave velikosrpske politike.

Je li se moglo bez Oluje i bez žrtava? Nije. Tvrdim da nije. Odbili su sve sporazume, čak i one koji su im nudili državu u državi. Hrvatska je imala pravo vratiti kontrolu nad svojim teritorijem. Čekalo se dosta, no kada su i bez gledanja odbili Z4, onda stvarno više nije imalo smisla čekati.

Dvadeset i prvo stoljeće

Davno je već to bilo, djeca rođena nakon Oluje već su studenti završnih godina petogodišnjih studija, neki već i zaposleni, pa i sami roditelji. Hrvatska je vojno dobila, no gospodarski se poslije nismo iskazali. Srbija je opet u svojim mitovima, i to opasnim mitovima, ali više nije prijetnja nikome. Izgubili su i Kosovo, što se gotovo sigurno ne bi dogodilo da nisu pokušavali realizirati velikosrpsku politiku u Hrvatskoj.

Mnogi od krajeva koji su oslobođeni Olujom danas su pusti - nema ni Srba ni Hrvata. Bili su gospodarski pasivni i prije rata, a nitko nije imao volje i znanja napraviti nešto s tim područjima nakon rata. Od Srba izbjeglih 1995. mnogi su još u Srbiji, žive u teškim uvjetima, a primljeni su kao, slobodno možemo reći - problem. Nije im bilo ni dopušteno ući u Beograd, poslani su prema jugu, u bivše kasarne JNA i tko zna gdje tamo prema Kosovu. Neki su se vratili. Mnogi će slijediti Hrvate iz tih istih krajeva, iskoristiti EU putovnicu za odlazak na rad u druge zemlje.

Hrvatski Srbi dali su puno za ovu zemlju, a neki i za svijet. Sjetimo se samo Nikole Tesle, ali i jednog časnika i glazbenika koji je uglazbio Lijepu Našu – Josipa Runjanina. I mnogih današnjih sugrađana, koji žive i rade i stvaraju u Hrvatskoj.

Oni koji su se pobunili platili su svoju cijenu. Kao i obično, najveću cijenu je platila obična raja, neuki ljudi po selima. Oni upućeniji su već početkom Oluje bili u svojim stanovima u Beogradu, djeca su im već godinama studirala po Srbiji, a najveći zločinac Slobodan Milošević je umro u Hagu, formalno neosuđen. U Hrvatskoj je najviše pripadnika srpske manjine ostalo u gradovima koji uopće nisu bili u pobunjenom području i koje je Srbija na neki način otpisala. U samom centru Zagreba, na Cvjetnom trgu, Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu podsjeća da je Hrvatska ne samo zemlja Hrvata, već i zemlja Srba i svih drugih manjina. Kako i treba biti. Nacionalna i vjerska pripadnost su stvar pojedinca.

Svođenje računa

Što se tiče računa za sve - hrvatski Srbi ga trebaju uputiti u Beograd. Bez Beograda i velikosrpske politike, SANU, njihovih akademika i školovanih bankara i političara u finim plavim odijelima poput Miloševića nikada ne bi došlo do pobune, bilo bi vjerojatno nekih problema, ali republike SFRJ bi se mirno razišle. Srbiji bi čak ostalo i Kosovo.

Oluju treba slaviti, to je pobjeda, ali zaista, nisam još naišao na čovjeka koji je slavi radi toga što su građani srpske nacionalnosti otišli - već zato što smo njome završili rat i što je omogućen normalan razvoj ove zemlje. Isto kao što 9. svibnja obilježavamo to što je uništen nacizam, a ne to što su tih dana sovjetski vojnici pljačkali i silovali, a Britanci prethodno sravnili cijele gradove.

Još nešto - onima koji slave uz ustaško znakovlje i pokliče - slavite NDH čiji poglavnik je potpisao da je Split i dobar dio Dalmacije Italija, i koji je još dodatno posebnom naredbom omogućio prolazak ostataka Dinarske četničke divizije kroz NDH nakon što su je Kninskom bitkom 1944. razbili dalmatinski partizani. Radi osobne naredbe Pavelića pobjegli su ne samo ostaci četnika, već je i ratni zločinac pop Đujić izmaknuo pravdi. Dakle, slaveći Oluju uz neku vezu s NDH, jednako ste u mitovima kao i srpska politika - ili čak i gorim. NDH je pomagala i financirala četnike u Kninu, barem o tome ima dosta dokumentacije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara