Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo zadnji, deseti tekst iz Rudanovog serijala.

>> (Ne)održivost svijeta (I): Što se uopće događa i je li stanje alarmantno?

>> (Ne)održivost svijeta (II): Što i kako činiti ako zaista želimo napredak?

>> (Ne)održivost svijeta (III): Arhitektura kolapsa

>> (Ne)održivost svijeta (IV): Sve dulji život mogao bi nas skupo koštati

>> (Ne)održivost svijeta (V): Možemo li spasiti oceane onako kako smo spasili djecu?

>> (Ne)održivost svijeta (VI): Klimatske izbjeglice neće se brojati samo u milijunima

>> (Ne)održivost svijeta (VII): Otkud ćemo dobivati energiju ako ne iz fosilnih goriva?

>> (Ne)održivost svijeta (VIII): Koliko ljudi Zemlja uopće može podnijeti?

>> (Ne)održivost svijeta (IX): Je li slobodno tržište sve što čovječanstvu treba?

POVIJESNO, ekonomski rast uvijek je povećavao vjerojatnost da ljudska vrsta nastavi preživljavati. Pritom su se kapitalizam i slobodno tržište pokazali do sada najefikasnijim putem do ekonomskog rasta. Međutim, u području globalnog zdravlja i razvoja mora se danas razmišljati znatno šire od same ekonomije i rasta gospodarstva.

Ljudima je danas prilično dobro

Potrebno je biti i klimatolog, konzervacijski biolog, oceanograf, demograf, statističar, stručnjak za kvalitetu hrane, vode i zraka, kao i za javno zdravstvo. Znanstvenici u svim tim područjima već neko vrijeme upozoravaju na značajne probleme, ali donedavno ih je malo tko slušao. Zašto? Vjerojatno zbog toga što je ljudima danas, općenito govoreći, prilično dobro.

Nezaposlenost je niska, kontinuiran ekonomski rast traje već desetljećima, internet je dostupan gotovo svuda, zabava je vrhunska, a ratovi su rijetki. Možda je ljudima na Zemlji danas doista bolje, no što je ikada bilo. Ipak, ne treba zbog toga ispustiti iz vida činjenicu da je mnogim drugim vrstama koje s nama dijele Zemlju danas gore no što je ikada bilo.

U moru informacija i dezinformacija koje nam se stalno nude, moj zdravorazumski pristup o tome što mislim o napretku i održivosti krajnje je jednostavan. Čini mi se da ljudi nemaju pretjeranog razloga za nezadovoljstvo dok god: (1) opada smrtnost najslabijih i najugroženijih među svima nama - tj. siromašne djece i njihovih majki; (2) raste prosječno očekivano trajanje života ljudi; i (3) svaka naša generacija predaje idućoj generaciji planet Zemlju, sa svim njezinim resursima, onakvog kakvog je zatekla s obzirom na sve doista nužno - a to su kvalitetna hrana, čista voda i zrak te stabilna ravnoteža ekosustava.

Dva od tri zvona trenutno zvone na uzbunu

Na ovom mom jednostavnom testu dva od tri zvona trenutno zvone na uzbunu. Očekivano trajanje života u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i još nekoliko najrazvijenijih zemalja svijeta počelo se smanjivati prvi put u posljednjih pedeset godina, a to je vrlo neočekivano opažanje.

Nadalje, o stanju prirodnih resursa i ekosustava prije pola stoljeća u odnosu na današnje stanje svjedoče nam satelitske snimke, kao i istraživanja oceanografa i konzervacijskih biologa. Ni ovdje trendovi nisu nimalo povoljni. Sigurno je da nećemo Zemlju predati narednim generacijama kakvu smo je sami zatekli. Jedino područje napretka među spomenuta tri - smanjivanje smrtnosti najugroženijih - rezultat je koordinirane akcije svjetskih filantropa i državnih ulaganja, jer u tome nema komercijalnog interesa.

Novi izazovi za čovječanstvo

Ova serija objasnila je da se, usporedno s ekonomskim rastom i razvojem na razini nacionalnih država, pojavljuju i neki novi izazovi za čovječanstvo kao tzv. "emergentni fenomeni" koje nikada ranije nismo imali na Zemlji. U njihovu rješavanju veliko je pitanje treba li se prvenstveno uzdati u društvene znanosti, prirodne znanosti ili njihovu kombinaciju. Već u dogledno vrijeme na svijetu bi mogao usporedno postojati "suživot" dva različita pristupa rješavanju problema.

Na razini pojedinih država, kapitalizam i slobodno tržište u kombinaciji s dobro osmišljenim državnim poticajima i dalje će doprinositi napretku, razvoju i ekonomskom rastu. No, na globalnoj razini, tj. onoj gdje se vodi briga o održivosti cjelokupnog čovječanstva, znanstveno utemeljeni planovi i koordinacija mnogih raznorodnih sudionika odgovarat će na nove izazove koji nas očekuju u doglednoj budućnosti.

Prijelaz koji neće biti jednostavan ni u bogatim zemljama, a još manje u siromašnim

Ova je serija tekstova razmatrala nekoliko predstojećih izazova, poput starenja svjetskog stanovništva, porasta troškova mirovina i zdravstvene zaštite. Nakon "prve eksplozije" svjetskog stanovništva, koja je nastupila nakon što su antibioticima i cjepivima zauzdane zarazne bolesti, sada je moguća i "druga demografska eksplozija". Ona bi mogla nastupiti zbog predviđenih znanstvenih prodora u biomedicini i daljnjeg produljenja trajanja ljudskog života. Klimatske promjene i zagrijavanje atmosfere zahtijevat će prelazak na "čiste" izvore energije.

Taj prijelaz neće biti jednostavan ni u bogatim zemljama, a još manje u siromašnima gdje danas živi najviše ljudi. Klimatske promjene mogle bi dovesti do potrebe za zbrinjavanjem milijuna klimatskih izbjeglica. Smanjenje bioraznolikosti, krhkost ekosustava, erozija tla i zagađenje voda mogli bi u najugroženijim dijelovima svijeta dovoditi do opetovanih nestašica hrane i vode. Nastavak ekonomskog rasta bez ugrađenih mehanizama koji osiguravaju korist svim socio-ekonomskim slojevima, a siromašnijima nude realne prilike da počnu sustizati prosjek, povećavat će nejednakosti u društvu. Rast nejednakosti će, pak, ponovo dovoditi do društvenih napetosti i nemira.

Rast je poželjan, ali ne po cijenu opstanka

Stručnjaci za globalno zdravlje i razvoj vide opstanak ljudske vrste kao naš najvažniji zajednički cilj, koji je nadređen cilju o ekonomskom rastu. Ekonomski rast je, naravno, poželjan gdjegod pridonosi opstanku čovječanstva - ali ne i ako mu počne štetiti. Ulazimo u razdoblje gdje ćemo se morati suočiti s nizom novih izazova, koji su nastali kao popratna pojava općeg razvoja. Stanje Zemlje sada sve preciznije prate i procjenjuju znanstvenici raznih struka.

Zbog vremenske komponente, tj. moguće hitnosti rješavanja nekih problema, oni će ponekad trebati razviti planove koji će zvučati provedivo i efikasno. U drugim slučajevima, trebat će stvarati pogodan kontekst u kojemu će slobodno tržište samo odgovoriti na izazove. 

Ne možemo slijepo vjerovati u slobodno tržište dok ignoriramo okoliš

Važno je pritom voditi računa da možda postoje segmenti ljudske djelatnosti koji nisu plodno tlo za rješenja temeljena na načelima slobodnog tržišta, pogotovo kada je sloboda tržišta na bilo koji način kompromitirana. U takvim slučajevima postoji rizik da ishodi slobodnog tržišta ne budu efikasni, a možda ćemo biti suočeni s problemima gdje ne možemo riskirati takve pogreške.

Nadalje, iako sam osobno tehno-optimist, znam i za brojne primjere u znanosti gdje su se rješenja očekivala unutar nekoliko godina, ali se stvarnost pokazala kompliciranijom i željeni znanstveni napredak nije dosegnut ni nakon pola stoljeća. Zato se teško mogu složiti s mišljenjima da čovječanstvo trenutno nema razloga za brigu. Temeljem najnovijih izvještaja međunarodnih agencija koje prate stanje okoliša i klimatske promjene nisam siguran da dugoročno možemo nastaviti raditi sve što i do sada, slijepo vjerujući u slobodno tržište i ignorirajući stanje okoliša i promjena koje u njemu izazivamo - tzv. "negativnih eksternalija", koje je bilo teško predvidjeti.

Nemamo rezervno stanište

Zemlja je velika, ali nije beskonačna, a drugog staništa nemamo. Njezine ćemo resurse trebati kao čovječanstvo tijekom brojnih budućih generacija. Nisam uvjeren da trenutno raspoloživim sredstvima i znanjem možemo provući još četiri ili pet milijardi ljudi u siromašnijim zemljama svijeta kroz isti proces razvoja koji su već prošle najrazvijenije zemlje bez brojnih, a možda i nepovratnih šteta za okoliš i klimu. Također, nisam uvjeren ni da ćemo "već sutra" imati jeftine obnovljive energije koje će riješiti sve probleme svugdje u svijetu.

Nemamo ni rezervno stanište kolabiraju li ekosustavi, ili ako temperatura na Zemlji počne rasti izvan kontrole. Znači, pitanje je smijemo li, bez ikakvih zaštitnih mreža, biti baš toliki tehno-optimisti? Ili je ipak bolje imati i neki rezervi plan, ako pronalaženje tehnoloških rješenja za naše probleme potraje dulje no što bismo željeli? 

Možemo li to sve učiniti na vrijeme?

Trenutno još uvijek nemamo statističke modele koji bi s dovoljnom sigurnošću mogli predvidjeti što će se točno događati u kojem scenariju. Stoga se čini razumnim ne srljati u neizvjesnu budućnost prebrzo, već ostaviti znanosti dovoljno vremena da stigne riješiti probleme "negativnih eksternalija", koje je bilo teško predvidjeti prije samo tri desetljeća.

Nadam se da ključno pitanje ljudske održivosti još uvijek nije može li čovječanstvo odgovoriti na sve nabrojene izazove, jer nadam se da može. Ključno je pitanje, međutim, može li to učiniti na vrijeme. To danas nitko ne zna, niti to može znati s dovoljnom sigurnošću.