Ni HDZ ni SDP nisu lijek za ekstremnu desnicu
Foto: Index, HRT
KRATKO vrijeme nakon što se HDZ-Mostova vlast sama bizarno urušila, nakon već poprilično potisnute i zaboravljene afere s Karamarkom koji je uspio pomiriti svoje veliko „domoljublje“ s novčanim transferima iz Mađarske i Rusije da bi do kraja predao INA-u MOL-u i pogodovao stranom kapitalu na druge načine, činilo se da bi se desnoekstremistički ekscesi, kojima je obilovala kratka HDZ-Mostova vlast, mogli doći bar privremenom kraju s obzirom na HDZ-ovo „novo lice“. No serija je uzastopnih ekstremističkih ekscesa pokazala da to neće biti tako, usprkos Andreju Plenkoviću, HDZ-ovu novom oktroiranom predsjedniku koji bi trebao privući umjerenije glasače i smiriti „prijatelje sa Zapada“, gdje se Hrvatska već redovno u medijskim napisima spominje zajedno s Mađarskom, Poljskom i sl. kao primjer zemlje rastućeg desnog ekstremizma.
Niz ekstremističkih incidenata
Tako smo u zadnjih nekoliko tjedana mogli svjedočiti neošatoraškom pokušaju „pravaških“ (zapravo neoustaških) marginalaca u Srbu, kojima su institucionalni legitimitet dali posjet bivšeg HDZ-ovog saborskog zastupnika Željka Glasnovića Srbu (Glasnoviću su ekstremistički nastup prema Zoranu Pusiću tamo ipak navodno zamjerili u HDZ-u, a on je neki dan odlučio samostalno izići na izbore iako mu je HDZ ponudio mjesto na listi) te revizionističko relativiziranje ustanka u Srbu od strane Vlahe Orepića iz „neideološkog“ Mosta. Dogodio se i divljački napad na mirovne aktivistice na Trgu bana Jelačića prilikom obilježavanja Oluje, koji su mediji redom relativizirali govoreći o „braniteljima“ koji su tobože organizirali protuprosvjed iako su većinu protuprosvjednikâ očito činili mlađahni navijači, koji su u doba Oluje bili u najboljem slučaju u vrtiću. Zatim je tu bio nevjerojatan incident u srpskom selu Morpolači iza Zadra, gdje je prekinut koncert bugarske (!) pjevačice.
Na kratko su se čak oglasili i originalni šatoraši s huškanjem protiv svojih ideoloških drugova u Srbiji. Podignut je i spomenik ustaškom teroristu Miri Barešiću (članu organizacije koju je osnovao ni više ni manje nego Maks Luburić) u Dragama, na čijem se otvorenju prikazala čitava desničarska „elita“, a Zlatko se Hasanbegović (o kojem „pristojni“ Andrej Plenković uvijek govori biranim riječima, pozivajući se na njegov intervju u Le Mondeu, kao da svi u Hrvatskoj tečno čitaju francuski – ili možda baš zato) posve „slučajno“ opet našao pored ustaškog transparenta. Proslava Oluje se po običaju pretvorila u neoustaški dernek – od HRT-ova prijenosa Thompsonova koncerta, preko HOS-ovaca s ustaško-koljačkim pjesmama u maršu pa do pukovnika koji je u govoru objavio da mu je žao što posao u ratu „nisu obavili do kraja“.
Sve to je zaključeno bizarnim incidentom na Viru gdje je policija, koja inače nikako ne primjećuje ustaško znakovlje i zastave već četvrt stoljeća, a valjda vodeći se naputkom tajnih službi koje su i ove godine govorile o nekom porastu četništva u zemlji, ekspeditivno zaplijenila piratsku (!) dječju zastavu s mrtvačkom glavom kojom se igralo dijete na plaži jer su se pobojali da je to možda četnički stijeg. Tome još možemo pridodati i dvije medijske reakcije s drugog pola desnog ekstremizma – ono klerikalnog – gdje je joga proglašena ni više ni manje nego „protukatoličkom“, da bi nam Glas koncila odmah nakon toga rastumačio kako je problem sa ženama to što više nisu poslušne, uz druge hard core srednjovjekovne poruke, u potpunom neskladu s onim što inače govori njihov vrhovni poglavar papa Franjo.
Iz spomenutih se primjera vidi da desni ekstremizam, bio on HDZ-ovske (Hasanbegović), para-HDZ- ovske (Thompson), državne (HRT), klerikalne ili druge provenijencije, ne jenjava. Postavlja se logično pitanje – što će se dogoditi nakon, po svemu sudeći, dosta neizvjesnih izbora? Hoće li do opadanja ili suzbijanja desnog ekstremizma doći ako pobijede HDZ ili SDP i koji će se s njime lakše obračunati? No odgovor na to pitanje čini se da teško može biti optimističan.
Ako pobijedi HDZ…
Očito je da Andrej Plenković još uvijek ne kontrolira niti može kontrolirati čitav HDZ, kao i to da se ne želi zamjerati HDZ-ovoj klijentelističkoj bazi, koja je internalizirala ekstremno desnu ideologiju i sklonija je hasanbegovićima nego umivenim eurobirokratima sa „sumnjivom“ obiteljskom prošlosti. Plenković nije Sanader, a ne ide mu u prilog ni potpuno drugačija političko-ekonomska konjunktura. Sanader je uza se, osim čvrste kontrole nad strankom, imao i relativno čvrst ekonomski rast (doduše, kako se kasnije pokazalo, prividan jer se osnivao na potrošnji i uvozu), te stalan pritisak od strane EU koji ga je silio da obuzda ekstremno desničarenje u HDZ-u i izvan HDZ-a. Plenković ništa od toga nema. Stoga je dosta izgledno da HDZ u ovim okolnostima neće moći poslužiti kao buffer protiv ekstremne desnice, kao što je to znalo biti u prošlosti, pogotovo ako iz svijeta dođe do mogućeg novog produbljenja ekonomske krize, što će dati novi zamah ekstremnoj desnici koja će tim žešće početi pronalaziti zamjenske neprijatelje u Srbima, ljevičarima, ateistima, pederima, Jugoslavenima, komunistima, NGO-ima i svim ostalim dežurnim lažnim krivcima.
„Neideološki“ Most…
Od „neideološkog“ se Mosta, najvjerojatnijeg HDZ-ova partnera po izborima, po pitanju neofašizma pak može očekivati samo daljnje legitimiranje istoga šutnjom i opreznim povlađivanjem, u kojima su se dosad iskazali više-manje svi Mostovci – od Ivana Kovačića još proljetos, kojemu je govor o fašizaciji bilo protudržavno djelovanje, preko već spomenutog relativizatora i tobožnjeg nevježe Orepića te Nikole Grmoje kojemu „Za dom spremni nije isto što i Heil Hitler“, sve do Bože Petrova koji Za dom spremni ne bi ni zabranio ni poticao. Mostovci su „pristojni“ neoliberalni kriptoklerikalci koji, istinabog, sami neće otvoreno zagovarati fašizam, ali će šutke sa strane gledati kako se on događa, uz povremeni prozirno zakrabuljeni retorički normalizatorski poguranac sve fašistoidnijem mainstream-u.
Ako pobijedi SDP…
S druge strane, mnogi polažu nade u SDP da će, ako dođe na vlast (što se svakim danom čini sve manje izgledno, s obzirom na jednostavnu računicu sa zbrojem glasova HDZ-a i Mosta), nekako suzbiti ekstremističko divljanje. No Zoran Milanović je već u čitav niz navratâ pokazao da nema ni želje ni znanja to napraviti. Dovoljno je pogledati njegovu preksinoćnju debatnu „osudu“ pozdrava Za dom spremni na HRT-u. Iako je mogao, da je htio, vrlo lako taj dokazano ustaški pozdrav osuditi, primjerice napominjući da je riječ naprosto o hrvatskom ekvivalentu pozdrava Sieg heil/Heil Hitler, on to nije učinio, nego je išao čitati odluku Ustavnog suda. To čitanje tuđe odluke šalje vrlo jasno poruku: „ma nije da bih ja to baš tako oštro osuđivao, vidite, ali eto Ustavni sud tako kaže, što se tu može“. Kod Milanovića je očito prevagnula „konzervativna glava“ pa se odlučio nemati stav i prebaciti odgovornost na „institucije“ – ne pretjerano različito od onoga što je učinio Plenković, koji je također nešto laprdao o „sudskoj praksi“ i pravio se nevještim. Jednako je tako „odlučan“ Milanović bio i prema šatorašima, kao i prema revizionistu u svojim redovima, Ivi Baldasaru, koji je iz SDP-a izbačen tek kad je digao glas protiv velikog vođe, a ne nakon svojih brojnih flertanja s neofašističkom ikonografijom i retorikom.
SDP tako još jednom potvrđuje da liberali nemaju nikakav odgovor na fašističke tendencije, nego da ga, dapače, vrlo često svojim okolišanjem i kompromiserstvom normaliziraju i tako guraju političku scenu dalje udesno – primjer toga su npr. ničim izazvano Milanovićevo predlaganje da se zagrebački aerodrom nazove imenom „dr. Franjo Tuđman“ (usporedi li to s beogradskim „Nikolom Teslom“, prijedlog postaje tim bizarniji) ili Milanovićevo prekjučerašnje bezuvjetno debatno pristajanje na Plenkovićev revizionizam o ustanku u Srbu 1941.
Dapače, ako SDP dođe na vlast, to se može pokazati, paradoksalno, čak i gorom solucijom jer bi tek tad ustašoidi mogli podivljati zbog „crvene“ vlasti, a u HDZ-u bi Plenković lako moguće morao odstupiti, gdje bi se u igru za predsjednika HDZ-a možda vratio i sâm Hasanbegović.
Ukratko, ako sve nastavi zacrtanim smjerom bez ikakve suštinske promjene, crno nam se piše, pogotovo kad ovaj bijedni ekonomski rast koji trenutno imamo (unatoč tome što su nam realne plaće po kupovnoj moći u 2015. bile za čitavih 27% niže nego 1978. godine!) ode ni u što pod utjecajem novog svjetskog ekonomskog posrtaja, do kojeg bi, prema predviđanjima mnogih, lako moglo doći u sljedećih nekoliko godina. Barbarizam u Hrvatskoj nije nikakav mračni izbor koji nas tek možda čeka u budućnosti – on je već tu i ne pokazuje nikakve namjere da sâm od sebe ode.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati