Odlazak Angele Merkel je dobra vijest za Europsku uniju. Evo zašto

Odlazak Angele Merkel je dobra vijest za Europsku uniju. Evo zašto
Epa / 123rf

NJEMAČKA kancelarka Angela Merkel jučer je vjerojatno posljednji put s kancelarske pozicije održala govor u Europskom parlamentu. Mnoge je interesiralo što će reći, dvorana je bila puna eurozastupnika i novinara. Očekivalo se da bi osoba koja je na čelu njemačke vlade od 2005. godine u više mandata i koja je bila najmoćnija europska političarka na svjetskoj sceni dugi niz godina mogla u svojem obraćanju ponuditi viziju razvoja Europske unije nakon nje, viziju za budućnost.

No iako je u svojem govoru izrekla nekoliko preuzetnih fraza poput toga da Europljani “moraju uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke ako žele preživjeti kao zajednica”, njemačka kancelarka je još jednom bila razočaravajuće neinspirativna. Održala je govor na europske teme kakav drži manje-više otkako je kancelarka, pozivajući da se poštuju pravila i da se surađuje. Angela Merkel nehotice je tako ponovno podsjetila zbog čega je Europska unija, u kojoj je ona najmoćnija političarka, ušla u egzistencijalnu krizu iz koje se već nekoliko godina ne uspijeva izvući - zbog nedostatka prave vizije EU-a.

Bolji govor o budućnosti EU-a održao bi svaki briselski eurokrat da ga se iznenada probudi u sred noći

Govor u Europskom parlamentu je na neki način politički testament Angele Merkel kada je riječ o Europskoj uniji, a sve čega se dosjetila je to da eurozastupnicima i cijeloj europskoj javnosti poruči kako treba nastaviti štrikati u istom pravcu, iako EU već godinama pravca nema. Inspirativni govor o Europskoj uniji bi vjerojatno održao i svaki od briselskih eurokrata da ga se u sred noći iznenada probudi i zatraži da kaže nešto o svojoj viziji Europe.

Angela Merkel nikada nije bila zagovornica Sjedinjenih Europskih Država poput njenih prethodnika Helmuta Kohla i Gerharda Schrödera koji su sanjali i radili na tome da EU postane sve više ujedinjena, nikada nije imala velike vizije i planove za Europu poput nekadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, nego je jedino htjela da ono dosad postignuto nastavi podmazano funkcionirati, dok EU kao mirovni i politički projekt tapka u mjestu. Takav nemaštoviti pristup joj je više puta eksplodirao u lice - primjerice i u krizi eurozone i u izbjegličkoj krizi 2015. - ali Angela Merkel nikada nije napravila veliki zaokret niti ponudila viziju bolje Europske unije.

Nije riješila nijedan fundamentalni problem Europske unije

Svaku europsku krizu rješavala je tako da odugovlači dok se nešto što iz daljine podsjeća na rješenje ne bi samo od sebe pojavilo, a onda je to što se ne može nazvati ni trulim kompromisom fanatično pretvarala u nova europska pravila i komplicirane mehanizme koji EU sve više otuđuju od Europljana. Niti jedan fundamentalni problem EU-a nije riješila, ponajmanje manjkavu arhitekturu eurozone, čiji se temeljni problem može sažeti u jednoj rečenici: Ne može se imati zajednička valuta bez zajedničke fiskalne politike. 

Razlog takvoj Merkeličinoj europskoj politici jest da je njoj - posve u skladu s ideologijom Donalda Trumpa, iako provođeno drugačijim političkim stilom - Njemačka uvijek bila na prvom mjestu. Dok su Kohl i Schröder itekako bili spremni žrtvovati razne njemačke interese u ime Europske unije, Merkel se ponašala baš suprotno, što je naročiti problem ako si na čelu najmoćnije članice Unije. Prethodni su njemački kancelari Nijemcima umjeli prodati takve odluke i dobiti široku podršku javnosti za njih jer su sami iskreno vjerovali u europski projekt, dok je Merkel najviše vjerovala u zadržavanje svoje kancelarske pozicije te nije htjela gubiti politički kapital u Njemačkoj zbog napretka Europske unije.

Merkel je omogućila uspon Viktora Orbana i njegove vizije neliberalne demokracije

Taj izostanak vizije i ta oportunistička politika Angele Merkel jedan su od razloga i zašto proteklih godina svjedočimo usponu mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je od marginalnog nacionalističkog redikula postao de facto ideolog posve suprotstavljene vizije Europe, one zatvorenih nacionalnih država u kojima vlada neliberalna demokracija. Merkel je svojim izostankom vizije EU-a omogućila Orbanu da nastali vakuum počne popunjavati svojom vizijom koja je zabrinjavajuća, ali je definitivno vizija. 

Orbanovoj negativnoj viziji Europe kao kokošinjca nacija koje prvo ostatak svijeta gledaju preko nišana, a onda će isto početi činiti i međusobno tek je prošle godinu kao protutežu ponudio francuski predsjednik Emmanuel Macron koji je u rujnu 2017. na Sorboni održao doista vizionarski govor o Europskoj uniji. 

Macronov izvrsni govor o Europskoj uniji iz rujna prošle godine

Macron je tada predložio da 19 članica eurozone imaju zajednički budžet, što onda znači i da bi eurozona trebala imati svojeg ministra financija. Nadalje, francuski predsjednik se zalaže za uvođenje zajedničkog europskog budžeta za obranu te osnivanje trupa za vojne intervencije EU-a, dakle za početak izgradnje europske vojske. Potrebno je da EU razvije zajedničku obrambenu strategiju, istaknuo je Macron u svom govoru iz rujna prošle godine.

Macron je predložio i osnivanje europskog javnog tužiteljstva, između ostaloga i zbog efektnije borbe protiv terorizma, ali i kako bi se bolje istraživala i sudski gonila kršenja prava međunarodne trgovine te europske službe za azil koja bi brže i ujednačenije rješavala zahtjeve za azil od postojećih 28 nacionalnih službi. Macron zagovara i pokretanje europske civilne zaštite koja bi se bavila zaštitom od prirodnih katastrofa, što se nakon ljetošnje serije velikih požara od Portugala do Grčke čini kao itekako dobra ideja.

Francuski predsjednik zagovara i uvođenje poreza na financijske transakcije na nivou EU-a, od kojega bi se pak financirala razvojna pomoć zemljama Trećeg svijeta. To bi ujedno bio i pokazatelj da EU ima moć kontrolirati međunarodna tržišta kapitala, a ne konformirati se njima. Još važnije, Macron predlaže da se krene u smjeru izjednačavanja korporativnih poreza u cijelom EU-u, kao i socijalnih davanja te zasad fleksibilne minimalne plaće za sve članice. 

Osnivanje najmanje 20 europskih sveučilišta diljem Starog kontinenta

Povrh toga, Macron predlaže da se diljem EU-a osnuje najmanje 20 europskih sveučilišta do 2020. godine, kako bi mladi Europljani imali što bolje šanse za jednako obrazovanje. Želi i da najmanje pola europskih studenata tijekom svojeg studija barem pola godine provede studirajući u nekoj drugoj članici EU-a.

Kada je riječ o europskim institucijama, Macron želi ojačati Europski parlament i to tako da se na izborima za zastupnike glasa za paneuropske liste, a ne u svakoj članici posebno za nacionalne liste.

Većinom su to izvrsni prijedlozi za dublju integraciju Europske unije i mnogi europski političari i mediji su čekali kako će na njih reagirati Njemačka, odnosno Angela Merkel. Istina, ona se tada nalazila u delikatnim postizbornim koalicijskim pregovorima, ali njene kancelarske prethodnike to ne bi zaustavilo u tome da ponude konstruktivan odgovor na Macronovu viziju.

Habermasovo upozorenje

Čak i je i najveći živući njemački filozof Jürgen Habermas, inače istinski zagovornik Europske unije, objavio apel u kojemu je napisao da “Macron predstavlja priliku za Europu koju bi Nijemci mudro trebali prihvatiti”. No odmah nakon toga Habermas je konstatirao kako sumnja da će Merkel išta učiniti po pitanju “hrabre vizije francuskog predsjednika”.

I bio je nažalost u pravu. Prošlo je više od godinu dana otkako je Macron iznio svoje prijedloge koji su ostali visjeti u zraku jer u Berlinu nema partnera za transformaciju Europske unije u skladu s izazovima 21. stoljeća i s ciljem da se ona približi svojim građanima. Merkel je opet i očekivano zakazala.

Habermas je naročito upozorio na sve prisutniju pojavu u njemačkoj politici i javnosti da se svako europsko pitanje svodi na repliku “A koliko će Njemačka morati platiti za to?”, podsjećajući Nijemce da su oni bez konkurencije najviše profitirali od projekta Europske unije. Uostalom, kada bi se EU sveo samo na ekonomski aspekt, a ona je mnogo više od toga, Nijemce se treba konačno podsjetiti na staru kapitalističku maksimu “You have to spend money to make money”, tj. da se sve što Njemačka plaća za ostatak EU-a njoj višestruko vraća.

Stajanje u mjestu je nazadovanje

Angela Merkel za to nikad nije bila ni sposobna, a još manje raspoložena te je Europska unija pod njenim vodstvom nazadovala jer je cijelo vrijeme stajala u mjestu, dok se cijeli svijet nezaustavljivo kreće u svim mogućim pravcima. Stabilnost EU-a koje je Merkel simbol ujedno je i najveća šteta učinjena Uniji u proteklih desetak godina - umjesto da se mijenja, EU je stabilno ostajao isti dok se oko njega sve promijenilo.

Stoga ne treba žaliti za približavanjem kraja kancelarskog mandata Angele Merkel kada je riječ o europskoj politici. S druge strane, ako nas je hrvatska politika ičemu naučila, onda je to da loše mogu naslijediti gori. Preneseno na europski nivo, ako za nekoliko godina zagovornici Europske unije budu počeli govoriti o dobrim starim vremenima Angele Merkel, onda ćemo definitivno znati da smo u velikoj banani.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara