Osoba tjedna: Stjepan Mesić - Zašto predsjednik tako nemilice krčmi vlastiti ugled?
IAKO je o njemu napisano puno tekstova, fenomen Mesić još nije sasvim uhvaćen za glavu ni za rep. Najveći dio ovih devet godina, koliko je na Pantovčaku, bio je daleko najpopularniji hrvatski političar. I to s toliko superiornim postotkom da je u tome matematičkom logikom morao sudjelovati i veliki broj simpatizera, pa i članova, HDZ-a.
Stranka koja ga u dnu duše i dandanas smatra izdajicom, što se naravno javno više ne govori, ali se skrivenim stranačkim tam-tamovima šalje i u širu javnost (to najjasnije pokazuju internetski portali, preplavljeni često očito i orkestriranom mržnjom, čak gađenjem prema "Stevanu", tom "izrodu", "klaunu" i "najvećem ruglu hrvatske države").
Stipe se uporno drži himalajskih visina popularnosti
Ali ništa ne pomaže. Stipe se uporno drži himalajskih visina popularnosti, s kojih se samo povremeno spusti za nekoliko stotina metara, ali nikada do šatora u baznom logoru gdje pokunjeno čami većina njegovih konkurenata. Koji je to vrag na stvari? Možda je najuvjerljivije objašnjenje da se na njega gleda, za razliku od većine ostalih, kao na "našeg čovjeka".
To je ono kada nekog političara ne procjenjuješ samo, ili čak uopće, po njegovim političkim stavovima, nego ga mjeriš metrom kojim mjeriš i samoga sebe. Pa mu opraštaš sve mane (osvetoljubivo cipelarenje protivnika samo je jedna od takvih) koje i sam imaš. A njegove vrline (duhovitost i polemičnost bez dlake na jeziku) možda baš i nemaš, ali bi ih svakako želio imati.
Razumije se da jedan ovakav nacionalni mezimac ne može imati baš kristalno izbrušeni svjetonazor i čista, jasna opredjeljenja, i on ih doista i nema. Osim u jednome. Uvjereni je antifašist, bez obzira na onu lakrdijašku izjavu s početka devedesetih da je Hrvatska sebe dva puta oslobodila, 1941. i 1945. godine (koju su mu, uostalom, svi deklarirani antifašisti u Hrvatskoj odmah oprostili).
Mesić je vukao na stranu nesvrstanih
I, naravno, kada imaš pred sobom čovjeka bez čvrstih i jasnih opredjeljenja, ništa logičnije nego da ih često mijenja, možda ne baš kao košulje ili čarape, ali ni puno rjeđe. I naš Stipe tako i radi. Evo, da pođemo od najsvježijeg primjera, otišao je dječački ozaren na ceremoniju učlanjenja Hrvatske u NATO u Strasbourgu, a u cijelome prvome mandatu, pa i u dobrom dijelu ovoga, bio je tvrdi antiatlantist.
Toliko tvrdi da je Ivica Račan u očaju kršio prste i šapatom slao poruke na sve strane svijeta da on s tim nema veze, to ovaj brbljavi populista radi na svoju ruku. Sa Sanaderom je bilo još teže i napetije. Račanov nasljednik je bio tako kruti atlantist i američki klimoglavac da je malo falilo da pošalje i vojsku u Irak, dok je Mesić vukao na stranu nesvrstanih, a nije mu bilo mrsko sresti se ni s Putinom.
A evo sada su gotovo zagrljeni otišli u Strasbourg, pri čemu se Sanaderovom zadovoljstvu ne treba čuditi, nije jedino jasno zašto Mesić izgleda čak i zadovoljniji. Još drastičniji primjer kakav Mesić može biti prelivoda dogodio se kada se izmirio s vojnim ordinarijem Jurjem Jezerincem. Dobro, ovo "izmirio" interpretacija je novinara, koja možda nije najtočnija, ali je onda Mesićev ured morao dati nekakvo priopćenje da se vidi o čemu se radi.
Jer, ova dvojica dvije su godine doslovce jurišali kao kerberi jedan na drugoga, Mesić je otvoreno optuživao Jezerinca za koketiranje s ustaštvom, uplitanje u izbornu kampanju, prijetio da će mu zabraniti ulazak u vojne objekte, tražiti od Vatikana da ga smijeni. A vidi ih sada. Kao dva goluba poziraju novinarima, nasmijani od uha do uha i besmisleniji epilog jedne ljute svađe teško je zamisliti (konkurira mu možda samo ona Mesićeva razmjena odlikovanja sa Šeksom).
Sva sreća da je gorak okus ove glupe epizode na Pantovčaku spran dan poslije
Upravo je nevjerojatno da Mesić ne vidi što ovim sebi radi. Godinama je bio praktički jedini političar većeg kalibra koji se sustavno suprotstavljao ustaškonostalgičnim i sličnim kopitanjima u Crkvi (otprilike kao prije toga u Hrvatskoj vojsci). I onda se susretne s Jezerincem i prijeđe spužvom preko svega, kao da ničega nije bilo. Sada još s Kaptola mogu reći da stvarno ničega nije ni bilo, sve je to taj svadljivi Mesić izmislio, što naravno nema veze.
Sva sreća da je gorak okus ove glupe epizode na Pantovčaku spran dan poslije, debelo zakašnjelim, ali i dalje dobrodošlim posjetom predsjednika Hrvatske biskupske konferencije Marina Srakića Jasenovcu. Vrlo je vjerojatno da u ovom pozitivnom presedanu ima i nešto minulog rada Stipe Mesića, koji će zbog ovoga i još nekoliko dragocjenih koraka u detuđmanizaciji zemlje, sigurno ostati upamćen kao dobar predsjednik.
Počinje kvariti i ono što je nesumnjivo dobro napravio
Ali baš zato ostaje nejasno zašto u ovoj zadnjoj godini prije odlaska, upravo nemilice troši taj politički i moralni kapital. Pa je, da spomenemo i to, od pionira obnavljanja povjerenja među ex-jugoslavenskim državama postao takva przničava svađalica da čak i ovi iz HDZ-a ponekad izgledaju kao umjerenjaci koji za njim moraju popravljaju stvari.
Što je bilo predsjedniče? Nekako nam najuvjerljivije izgleda da Mesić intimno nije sasvim zadovoljan s ova dva mandata. Zna da su mu neke stvari ispale sasvim dobro, ali sluti i da je neke druge trebalo bolje obaviti (ponajprije u borbi protiv tajkunskog kriminala, gdje je i previše obećavao). No, kako pripada soju, kako rekosmo, svjetonazornih svaštara, ni sam nije siguran koje još.
Zato se nervozno uzvrpoljio i pravi početničke greške (odlazak na donatorsku večeru HNS-a) Ali što je najgore, počinje kvariti i ono što je nesumnjivo dobro napravio.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Vlado Kos/Cropix; AFP
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati