DABROVI su svojim građevinskim aktivnostima sposobni preoblikovati riječna korita na takav način da postaju odvodi velikih količina stakleničkog plina ugljičnog dioksida, odnosno ugljika, pokazalo je novo istraživanje.

Studija je provedena u Švicarskoj

Naime, znanstvenici su u radu, objavljenom nedavno u časopisu Nature Communications Earth & Environment, prvi put izradili cjelovit izračun količina ugljika koje pohranjuju staništa pod utjecajem aktivnosti dabrova.

U istraživanju, koje su predvodila sveučilišta University of Birmingham, Wageningen University i University of Bern, sudjelovali su brojni znanstvenici iz raznih krajeva svijeta, a provedeno je u riječnom koridoru u sjevernoj Švicarskoj u kojem su dabrovi aktivni više od desetljeća.

Dabrovi su u Hrvatsku vraćeni 1990-ih

Dabrovi posljednjih godina nastanjuju sve više rijeka i drugih prirodnih staništa diljem Europe, zahvaljujući višedesetljetnim naporima stručnjaka za zaštitu prirode. Biologinja Mirna Mazija, osnivačica i direktorica zagrebačke tvrtke Supernatural, kaže da su u Hrvatsku, nakon izumiranja početkom 20. stoljeća, ponovno vraćeni u razdoblju od 1996. do 1998.

"Iz Bavarske je tada dopremljeno 85 jedinki, a danas se procjenjuje da ih je u Hrvatskoj oko 22.000", kaže.

Kako to dabrovi rade?

U novoj studiji istraživački je tim utvrdio da dabrovi snažno mijenjaju način na koji se ugljik pohranjuje, kruži i zadržava u malim uzvodnim segmentima rijeka. Gradeći brane, oni plave rubove potoka, stvaraju močvarna područja, mijenjaju tokove podzemnih voda te usporavaju vodotoke. Na taj način nakupljaju velike količine organskog i anorganskog materijala, uključujući i ugljik.

Kako se u močvarama koje stvaraju nakuplja mrtvo drvo, a sediment taloži, tako ugljik postaje izdvojen iz kruga emisija. Budući da završava pod vodom, gdje nema kontakta s kisikom, teže može sudjelovati u stvaranju CO₂. Znanstvenici su utvrdili da takav sediment sadrži do 14 puta više anorganskog ugljika te osam puta više organskog ugljika nego okolna šumska tla.

Takve zalihe mogu trajati desetljećima, što sugerira da močvare koje oblikuju dabrovi mogu djelovati kao pouzdani, dugotrajni odvodi ugljika, sve dok njihove brane ostanu očuvane.

Vodeći autor studije dr. Joshua Larsen s University of Birmingham rekao je: "Naši rezultati pokazuju da dabrovi ne mijenjaju samo krajolik, nego iz temelja mijenjaju način na koji se ugljik kroz njega kreće. Usporavanjem vode, zadržavanjem sedimenta i širenjem močvara pretvaraju vodotoke u snažne odvode ugljika. Ovo prvo istraživanje takve vrste predstavlja važnu priliku i iskorak za buduća prirodna rješenja za klimatske promjene u Europi", dodao je.

Koliko dabrovi pohranjuju CO₂?

Rezultati istraživanja pokazali su da močvare koje stvaraju dabrovi mogu pohranjivati ugljik 10-ak puta većom brzinom nego što to čine slični sustavi bez njihove prisutnosti. Autori su procijenili da su tijekom razdoblja od 13 godina močvarna područja Švicarske akumulirala 1.194 tone ugljika, što odgovara prosjeku od 10,1 tone po hektaru godišnje.

Kada se taj učinak preslika na sva poplavna područja u Švicarskoj pogodna za ponovno naseljavanje dabrova, istraživači procjenjuju da bi takve močvare mogle neutralizirati između 1,2 i 1,8 posto godišnjih švicarskih emisija ugljika i to bez aktivne ljudske intervencije i bez većeg financijskog troška.

Kolike su to količine u hrvatskom kontekstu?

Ove količine možemo pokušati staviti u hrvatsku perspektivu. Prema podacima European Environment Agency i nacionalnih izvješća, Hrvatska godišnje emitira oko 5 do 7 milijuna tona čistog ugljika (što odgovara približno 20 do 25 milijuna tona CO₂).

Prema rezultatima nove studije, jedan hektar dabrovima oblikovane močvare mogao bi vezati oko 10 tona ugljika godišnje. To znači da bi za "poništavanje" ukupnih emisija Hrvatske trebalo otprilike 500.000 do 700.000 hektara aktivnih močvarnih sustava. Procjenjuje se da Hrvatska danas ima oko 200.000 do 300.000 hektara prirodnih močvarnih i poplavnih područja, kada se uključe i veliki sustavi poput Kopačkog rita i Lonjskog polja, no ona se ne mogu sva prepustiti dabrovima. Posebno je to problem s ribnjacima jer dabrovi mijenjaju vodotoke.

Majzec kaže da stručnjaci uglavnom smatraju da je dabar u Hrvatskoj već popunio sve dostupne i dabru prihvatljive lokalitete te da više nema prostora za njegovo širenje. "U Hrvatskoj se upravljanje vodotocima i dalje uglavnom oslanja na tehnička rješenja, dok se prirodnim procesima koje ovaj ekosustavni inženjer potiče prepušta relativno malo prostora", tumači.

Drugim riječima, dabrovi ne mogu biti rješenje za sve emisije CO₂, no mogu za količine koje nisu zanemarive.

Kako je provedena studija?

Istraživački tim kombinirao je visokorezolucijske hidrološke podatke, kemijske analize, uzorkovanje sedimenata, praćenje emisija stakleničkih plinova i dugoročno modeliranje kako bi izradio najcjelovitiji ugljični proračun za dabrovima oblikovan krajolik u Europi.

Zbog aktivnosti dabrova, močvarno područje djelovalo je kao odvod ugljika ponajprije zahvaljujući uklanjanju i zadržavanju otopljenog anorganskog ugljika putem podzemnih tokova.

Sustav koji oblikuju dabrovi pokazao je izražene sezonske obrasce. Tijekom ljeta, kada se razina vode smanji i poveća površina izloženog sedimenta, emisije ugljikova dioksida privremeno nadmašuju njegovo zadržavanje, pa sustav kratkotrajno postaje izvor ugljika.

No, na razini cijele godine, nakupljanje sedimenta, vegetacije i mrtvog drva koje potiču dabrovi rezultira značajnim neto skladištenjem ugljika. Važno je istaknuti da su emisije metana, koje često predstavljaju problem u močvarnim sustavima, u ovom slučaju bile zanemarive i činile su manje od 0,1 posto ukupnog ugljičnog proračuna.

Poplavna područja nisu neuređen teren

Najzanimljiviji obrat u cijeloj priči je činjenica da se desetljećima na močvare i poplavna područja često gledalo kao na beskoristan, "neuređen" teren koji treba isušiti, ukrotiti ili barem dovesti u red. Sada se pokazuje da takvi prostori mogu biti važni spremnici ugljika, regulatori vode i klimatski amortizeri.

Mazija kaže da je istraživanje značaja dabra i njegovih aktivnosti na vodotocima u šumi Žutica pokazalo da se u područjima koja su dabrovi aktivno mijenjali, povećao broj vrsta beskralješnjaka u vodenom staništu.

"Osim toga kvaliteta vode bila je za klasu bolja nego u vodotocima u kojima nema njihove aktivnosti", dodala je.