"Otvoreno" o slučaju Holmec: Toleriranje ratnih zločina priznato kao europski standard

PROTEKLIH petnaest godina Slovenija je bila predmetom zavisti svih drugih dijelova bivše Jugoslavije, i to ne samo zato što je jedina profitirala od raspada bivše federacije, nego i zato što se iz ratnog pakla izvukla brzo, jeftino i - što se donedavno smatralo notornom činjenicom - "čisto".

Zbog svega toga Slovenija u svjetskoj javnosti uživa reputaciju dobrog djeteta među zločestim post-jugoslavenskim čoporom, odnosno predstavlja antitezu svega onog negativnog što se vezuje za Balkan 1990-ih. Taj je percepcija svoju kulminaciju, između ostalog, našla i u odluci da se Slovenija priključi tada još eksluzivnom klubu Europske Unije - entitetu zamišljenom kao oličenje svih plemenitih demokratskih i humanih ideala nespojivih s Vukovarom i Srebrenicom.

Međutim, ako je suditi prema nekim novim medijskim otkrićima, čak je i kratkotrajna epizoda slovenskog sudjelovanja u oružanoj fazi raspada Jugoslavije bila dovoljna da i "europska", "civilizirana" i "napredna" država Slovenija bude uprljana svinjarijama koje se obično vezuju uz primitivne "južnjake".

Sam događaj koji se vezuje uz Holmec i navodno ubojstvo ročnika JNA i ne bi trebalo predstavljati iznenađenje. Svi oružani sukobi - pa čak i oni nalik na kratkotrajni "operetski" rat u Sloveniji sredinom 1991. godine - u pravilu izvuku ono najbolje, ali i najgore iz čovjeka, te čak i njihovi najprofesionalniji i najobučeniji sudionici ponekad znaju podlijeći iskušenju da počine zločine.

Ono što je u cijeloj priči daleko zanimljivije - te što je bio pravi povod da se s njom pozabavi sinoćnja emisija "Otvoreno" na HRT-u - jest odnos slovenskih političara i države prema tom i sličnim slučajevima.

Reakcija slovenskog političkog establishmenta na otkriće snimke s Holmeca predstavlja daleko veći šok i razočaranje za sve one koji su imali idealiziranu sliku o Sloveniji kao nečemu bitno različitom od ostatka bivše Jugoslavije. Nije se toliko pokazalo da su i slovenske ruke uprljane isto onako kao i ruke drugih sudionika eksjugoslavenske ratne drame, koliko da službena Slovenija sa svojim južnim susjedima dijeli sklonost da uz kombinaciju arogancije i licemjerja sve svoje prljavštine posprema pod sag  nacionalističkog mita umjesto da se s njima suoči kao odgovorna, civilizirana i "europska" država kakvom se voli predstavljati.

Ako bi se sinoćnja emisija trebala opisati s jednom frazom, onda bi najprikladnija bila "već viđeno". Naime, mnoge tvrdnje i stavovi izrečeni u njoj nisu mnogo različiti od onih koji su se već mogli čuti prilikom rasprava o nekim drugim krvavim epizodama iz bliske prošlosti ovih prostora.

Tako ne iznenađuje da je Neva Miklavčič-Predan, predsjednica slovenskog Helsinškog odbora za ljudska prava, podvrgnuta istim onim tretmanima koje su na svojoj koži bili iskusili mnogi drugi donosioci loših vijesti na ovim prostorima. Isto kao što ne iznenađuje da je Boris Raj, predstavnik udruge slovenskih policijskih veterana, komentirajući događaje na Holmecu ponavljao mantre ne tako različite od onima kojima se i najgore ratne svinjarije u bivšoj Jugoslaviji nastoje opravdati, odnosno negirati nekakvim "širim povijesnim kontekstom".

Ne bi trebalo previše iznenađivati ni to da se hrvatska javnost, barem ako je suditi po rezultatima sinoćnje telefonske ankete, stavila na stranu slovenskih boraca za ljudska prava, odnosno prihvatila tezu da se na Holmecu uistinu dogodio ratni zločin. Suočavanje s tamnom stranom domovinskog rata bit će daleko lakše ukoliko se ispostavi da prljave ruke imaju i oni koji su Hrvatskoj često voljeli prodike i predstavljati se kao moralni uzor.

Potvrda priče o Holmecu bi, s druge strane, mogla dovesti do jednog prilično uznemirujućeg zaključka. Naime, Slovenija u prikrivanju eventualnih ratnih zločina nije bila sama, odnosno uživala je prešutnu podršku svih onih moćnika koji su joj iz raznoraznih ekonomskih i politikantskih razloga odlučili progledati kroz prste i učiniti je članicom EU. Time je prikrivanje i toleriranje ratnih zločina implicitno priznato kao europski standard. Što će se s uzvišenim europskim idealima dogoditi kada članice EU postanu Turska i neke druge države možemo samo pretpostaviti.

Dragan Antulov
Foto: 24ur

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara