Ovako su izgledali pobačaji prije 80 godina. Žene se u bolnicama i danas mrcvari
“POSLE udariše groznice, trese se žena ko trska na vitru. Otekla sva i bole ju, ne smeš ju dotaknut, oma jauče od muka. A gori, Bože, gori. Usta joj popuca od vatre, samo očima vodu traži, vedro bi ispila najedanput. Šesti dan ne zna dite više za sebe, gledi u mene, a vidim ne pozna me. Govori u vatri svekoješta, bunca. Poplašili se mi, vidimo, zlo je. Ode Josa za doktorom. Došo doktor, al ona, siroče, nadula se već ko bubanj. Preglede ju doktor, meri vatru, sluša srce, pa će na nas:
S čim je snaša to uradila? A šta ću mu tajit, kad vidim da zna.
S guščjim perom, gospodine. Priznalo mi dite, kad joj je jutrom bilo jedan čas lakše.”
“Guščije pero, igla za pletenje, zašiljen drenov štapić, grančica jorgovana, korjen sljeza, kukurjeka, kuhani čajevi od vrbove kore, kukolja, baruta, oleandra, parenje, masaža, kinini i stotine drugih sredstava koje netko zagovara i tvrdi da sigurno pomažu. Oh, samo da pomogne! Samo da uspije! A kad 'uspije' nije time sve svršeno. Sad tek počinje opasnost: krvotok i otrovanja. Smrt može da nastupi i od jednog i od drugog. I kad se spase život, koliko je izgubljeno krvi i snage, koliko je strašnih groznica treslo tijelom koje gori u visokoj temperaturi. U tim strašnim mukama nema ona novaca za liječnika, ni posluge, ni lijeka, ni posebne sobe, a često, vrlo često ni odmora, već savijena u bolima, hoda kao sjena po kući umotana u tople marame i radi sve kućne poslove.”
Gore navedeni odlomci dio su iskustava žena pri ilegalnim pobačajima koji su se radili na selima, a zapisala ih je Nada Sremec 1940. godine u knjizi “Nismo mi krive. Kako živi narod”, koju je objavio Zarez prije tri godine.
Skoro 80 godina kasnije, medicina je napredovala, životni uvjeti su se poboljšali, a reproduktivna prava žena su priznata. No prema svjedočanstvima koja su ovih dana preplavila hrvatske medije zahvaljujući hrabrom istupu saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić, čini se da nismo daleko odmakli kad je u pitanju priznanje ženske boli i tijela.
"Sebe sam trovala, bola, bušila"
"Sebe sam trovala, bola, bušila, ciganke me dropile i gnjavile, da me samrtni znoj oblio, samo da ne narodim dice. A zašto? Za oto da živima bude lipo, na žive sam mislila, za nji sam se patila i svoje tilo mučila."
"'Uzmi lipo štriknodlu pa probodi, pa će biti sve lipo i u redu.' I ja zbiljam tako uradim i sve lipo i u redu prođe. Kad, nije bilo ni nedilja dana, a ono groznica na groznicu, gospo draga, ko da me je neko golu u snig položio. Gorim, za sebe ništa ne znam. Snaš’ Đula se poplašila, pa na Stipu navalila, te preži konje pa u Vinkovce u špitalj."
Neizdrživ bol, krikovi, krv i šutnja kojom je obavijeno iskustvo žena - sve to zabilježeno je 1940., ali i danas 2018. u zemlji koja je dio Europske unije i ima ženu za predsjednicu, ali unatoč medicinskom napretku i dalje nepotrebno žene prisiljava na podnošenje bolova, koje pritom neki od doktora, poput splitskog ginekologa Denija Karelovića, nastoje umanjiti.
Umjesto igle za pletenje i grančice jorgovana u nekom zabačenom kutku sela, žena danas strepi od doktora zavezana u modernoj bolnici dok joj isti kopa po unutrašnjim organima. Suštinski ti se strahovi ne razlikuju mnogo, kao ni bolovi koje trpe ženska tijela.
Stoga i ne čudi iznenadna provala svjedočanstava žena nakon javnog istupa saborske zastupnice. Kao što ne čudi i šutnja koja je dosad izbijala tek u povjerljivim razgovorima i anonimnim postovima na forumima, ali i marginaliziranje napora onih aktivistica koje su takve priče prikupljale i objavljivale.
"Sad je i nekud bolje izučile se, al’ u moje vrime umirale mlade ka muve"
"Da šta je! Ko i druge. Redaje se grobovi, kukaje matere. Sad je i nekud bolje izučile se, al’ u moje vrime umirale mlade ka muve. Nije sama, sirotica moja Marta, i druga joj je od toga umrla. Vidiš onu kuću tamo priko puta, troje siročadi ostalo. Jo ne znate vi u varoši pravu istinu, sve se taji i pokriva. Niko nikog izdat ne će, svaka se boji žandara i zatvora. Kažu sve se mora u kotar prijavit, tamo se sve zapisuje i sve zna. Ta kaki, ko bi to prijavio od čega je koja umrla. Umrla od božje volje, i gotovo. Ne bi ti nijedna odala ni ženu ni babicu, koja je uradila ni na čas smrti. Dovedu doktora a ne će žena ni njemu istinu da kaže. Ako je doktor nek pogodi šta joj je. A kad on vidi kaka je bōlja, onda žena kaže: 'Podigla sam lužnicu' i tako koješta, al ne bi rekla ko joj je učinio, ni zašto na svitu. Sve se to noćom i tajno radi da niko ne zna. Zaogrne žena veliku maramu, pa priko bašte, di ju niko ne vidi, babi Juli, Andrijani, i kako se sve nisu zvale one, što su još nama radile. Ju, straj ju je, jo, nužda joj je, ako se dozna, zakon srca nema, mogla bi još prava zdrava rad svoje teške nevolje u zatvor."
"Umiru žene na selu bez računa i kontrole kao u Africi!"
Kao i onda, ono o čemu se danas javno govori zna svatko tko je išao pobaciti u hrvatske bolnice. Mnoge bolnice anesteziju dodatno naplaćuju. Dok je prije četiri godine prosječna cijena pobačaja na zahtjev bila 1840 kuna, ona se 2018. kreće oko 2300 kuna, bez iznosa za negativnu krvnu grupu i opću anesteziju koji se negdje dodatno naplaćuju. A da ne bi bile izložene sličnim komentarima kojima smo svjedočili ovih dana, odlaze i u privatne ordinacije, u kojima je pobačaj ilegalan. To vrijedi za one žene koje si to mogu priuštiti. Pitanje je što se događa s onima koje si to ne mogu priuštiti, a ipak odluče napraviti pobačaj.
“Žena ko jabuka, dvadeset i druga godina, pa tako šta iz sebe sama izradit. Guščijim perom! Jedna opet s vretenom, druga s iglom za pletenje, neki dan mi jedna umrla u bolnici od tetanusa, pomogla si s korjenom a bacili tetanusa žive u zemlji, neka opet iskrvari. I sve se to dešava nekoliko kilometara od grada, bolnice i nauke. Umiru žene na selu bez računa i kontrole kao u Africi!
Pa zašto to radite?
Kad moramo, novaca nemamo da idemo doktorima, a mnogi i neće, kažu zakon im brani, al nas nužda i priko zakona goni, pa moramo. Ne pitajte sad rašta smo i kako smo, već pomozite, ako možete spasite nam dite.”
“Kad se to dogodi dami u gradu, stoje joj na raspolaganju: novci, sanatorij, liječnici, posluga, njega, birana hrana, odmor u kupalištu, itd., itd. Kad se to dogodi snaši u selu, stoji joj na raspolaganju: da to uradi sama, da zamoli koju drugu, koja se u to razumije, da ode s loncem masti cigankama ili ako ima novaca primalji, koja uz put i u takvom poslu pomaže. Sve to u tajnosti, u grijehu i strahu, u neznanju i mraku, uvijek u životnoj opasnosti. Gotovo redovno kao posljedica, dolaze gnojenje, krvarenje, i bezbroj drugih muka i bolesti. I tek je jedno prošlo, a za koji mjesec će drugo zlo da ju ponovo snađe. Strah, taj strašni strah, koji ju uvijek prati: strah pred začećem, strah od pobačaja, strah od grijeha i zakona.”
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati