DANA 15. rujna 1935. nacistička Njemačka napravila je jedan od ključnih koraka prema potpunom isključivanju Židova iz njemačkog društva. Na posebnoj sjednici Reichstaga održanoj tijekom velikog nacističkog stranačkog skupa u Nürnbergu doneseni su zakoni kojima je rasna ideologija režima Adolfa Hitlera dobila čvrstu pravnu osnovu.

Takozvani Nürnberški zakoni nisu označili početak progona njemačkih Židova. Diskriminacija, otpuštanja iz državne službe, bojkot židovskih trgovina i nasilje počeli su ubrzo nakon Hitlerova dolaska na vlast 1933. godine. No 15. rujna 1935. diskriminacija je ugrađena u samo njemačko zakonodavstvo.

Građani su postali podanici

Nürnberškim zakonima uglavnom se nazivaju dva propisa: Zakon o građanstvu Reicha i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti.

Prvi je utvrdio da punopravni građanin Reicha može biti samo osoba "njemačke ili srodne krvi". Židovi su time izgubili status punopravnih građana i politička prava te su svedeni na status državnih podanika. Dodatnim propisima njihovo isključivanje iz političkog i javnog života postajalo je sve šire.

Drugi zakon zadirao je duboko u privatni život. Zabranjeni su brakovi između Židova i osoba "njemačke ili srodne krvi", kao i njihovi izvanbračni seksualni odnosi. Postojeći brakovi nisu retroaktivno poništeni, ali novi više nisu smjeli biti sklapani. Židovima je bilo zabranjeno i zapošljavanje njemačkih žena mlađih od 45 godina u kućanstvu te isticanje njemačke državne zastave.

Tko je uopće bio Židov? Nacisti su gledali bake i djedove

Jedan od problema nacističkog režima bio je kako pravno odrediti tko je Židov. Njihova ideologija tvrdila je da se radi o "rasi", ali za takvo razlikovanje nije postojala nikakva znanstvena biološka osnova.

Rješenje je bilo administrativno. Dodatnim propisom iz studenoga 1935. vlasti su ljude počele razvrstavati prema podrijetlu njihovih baka i djedova. Osoba s tri ili četiri židovska djeda ili bake u pravilu je smatrana Židovom, dok su ljudi s jednim ili dva židovska pretka ulazili u složene kategorije takozvanih Mischlinge, odnosno osoba "miješane krvi". U određenim slučajevima važni su bili i vjeroispovijest te brak.

Apsurd sustava posebno se vidio kod ljudi koji sami nisu prakticirali judaizam. Kršćanin čiji su se preci prije nekoliko generacija izjašnjavali kao Židovi mogao je prema nacističkim pravilima biti proglašen Židovom. Vlasti su zbog toga provjeravale matične knjige, zapise vjerskih zajednica i druge dokumente kako bi rekonstruirale obiteljsko podrijetlo.

Diskriminacija je postala dio svakodnevnog života

Posljedice nisu ostale samo na papiru. Nürnberški zakoni pružili su pravnu osnovu za daljnje izbacivanje Židova iz njemačkog društva. Uslijedile su nove zabrane i ograničenja koja su zahvaćala obrazovanje, javne službe, zdravstvo, gospodarstvo i svakodnevni život.

U sljedećim godinama donesene su stotine protužidovskih propisa. Židovima su ograničavane mogućnosti rada, imovina im je postupno oduzimana ili prisilno prebacivana u nežidovsko vlasništvo, a režim ih je sve snažnije izolirao od ostatka stanovništva. Nürnberška rasna pravila naknadno su primjenjivana i na Rome te crne stanovnike Njemačke.

Proces je kulminirao daleko radikalnijim progonom. U studenome 1938. tijekom Kristalne noći nacistički režim pokrenuo je masovno nasilje protiv Židova, uništavane su sinagoge i trgovine, a deseci tisuća židovskih muškaraca završili su u koncentracijskim logorima. Nakon početka Drugog svjetskog rata progon je prerastao u sustavno masovno ubojstvo i Holokaust.

Nürnberški zakoni zato predstavljaju jedan od ključnih trenutaka u razvoju nacističkog režima. Pokazali su da za progon nisu potrebni samo nasilnici na ulicama. Državni aparat, parlament, administracija i pravni sustav mogli su diskriminaciju pretvoriti u uredbe, obrasce i svakodnevnu praksu i tako pripremiti teren za mnogo strašnije zločine koji su uslijedili.