Foto: Hina,Index,Genos,123rf

DESET tisuća plaćenih političara, njima pridružena administracija i svi ovisnici o javnom novcu zarobili su Hrvatsku, sprječavaju bilo kakve promjene koje bi zemlju usmjerile prema ekonomskom razvoju - njima je dobro a kome ne paše nek se iseli, poruka je koju nam svakodnevno šalju.

To se zaista i događa pa Hrvatska svake godine ostane bez oko 50 tisuća ljudi. Procjene se razlikuju jer administracija, naravno, nema točne podatke. MUP broji samo one koji se odjave, no da su brojke ogromne vidi se iz statistika zemalja u koje se iseljava, poput Njemačke, Austrije i Irske.

Hrvatska je najjadnija zemlja EU-a

Hrvatska danas gleda u leđa zemljama s kojima se nekada uspoređivala, poput Češke i Slovačke, danas se uspoređujemo s Rumunjskog i Bugarskom, a i one će nas za koju godinu preteći jer su postavile temelje za snažan razvoj. Hrvatska je danas neupitno najjadnija zemlja EU-a. Čak nismo za usporedbu ni s Grčkom koja je dugo punila naslovnice svjetskih medija kao problematična, ali ipak treba imati na umu da se, usprkos ogromnim problemima, radi o zemlji sa znatno većim standardom života u odnosu na Hrvatsku.

Javni sektor je sve veći, broj zaposlenih u raznim dijelovima administracije konstantno raste, za njihovo financiranje potreban je ogroman novac pa su porezi sve veći, to ubija ekonomiju, ljudi ostaju bez posla i iseljavaju i tako se stvara negativna spirala koja će imati nesagledive posljedice.

Zamolili smo nekoliko istaknutih osoba - ekonomskog stručnjaka Andreja Grubišića, znanstvenika Gordana Lauca, direktora HUP-a Davora Majetića te predsjednika udruge Lipa Davora Huića - da identificiraju probleme i predlože poteze koje bi Hrvatska trebala odmah povući prije nego što je napuste svi koji nešto vrijede. 

Grubišić: Država kontrolira ekonomiju, malo ljudi radi, a puno ih je u javnom sektoru

Andrej Grubišić smatra da su ključni problemi preveliki udjel države u gospodarstvu, preveliki broj ljudi u javnom sektoru, niska radna aktivnost stanovništva te poticaji i subvencije.

"Prevelik udjel države u gospodarstvu koji se ogleda u činjenici da je državna potrošnja gotovo 50% BDP-a, dok male bogate zemlje poput Singapura, Hong Konga, Irske, Švicarske i sličnih imaju između 10% do maksimalno 33%. Hrvatska centralna i lokalna država s državnim poduzećima i zavodima (npr. HZZO) godišnje troši oko 180 milijardi kuna. Ako je samo 15% tog novca bačeno u vjetar, radi se o gotovo 30 milijardi na godišnjoj razini. Taj broj je vjerojatno puno veći. Državna potrošnja je na dugi rok u pravilu manje efikasna od privatne jer nitko ne troši (na dugi rok!) tuđi novac racionalnije od vlastitog. Ovo sve je refleksija visokog ukupnog poreznog opterećenja, niske produktivnosti rada i neefikasnog javnog sektora, što sve guši razvoj privatnih inicijativa.

Preko 400.000 ljudi radi u javnom i državnom sektoru, od kojih je u najblažoj procjeni barem 20% višak (to je 80.000). U prosjeku, ti ljudi imaju 20% veću plaću od privatnog sektora. Uz pretjerani broj ljudi, problem je nelogičnosti njihovih plaća zbog nedovoljne kontrole. Primjerice, medicinska sestra na odjelu intenzivne njege ili nedonoščadi sa smjenskim radom koji uključuje i noćne smjene, ili pak učitelj u školi koji svakodnevno brine o 30-ero djece, imaju u pravilu manju plaću od nekog državnog službenika u nekoj agenciji čije radno mjesto je izmišljeno ili čije nepojavljivanje na poslu nema nikakvog utjecaja na one koji primaju njegovu uslugu.

Imamo jednu od najnižih stopa radno aktivnog stanovništva u Europi (cca 52% u Hrvatskoj, a top 10 zemalja u EU-u ima prosjek 75%), što sugerira da u Hrvatskoj jako malo ljudi radi ili je dostupno za rad. Ako nas jako malo radi, teško je očekivati bolji životni standard. Nadalje, ako je jako puno radnih mjesta u javnom i državnom sektoru, od kojih je dio višak a dio neefikasan, zaključuje se da nas u cijelosti jako malo radi, a da je dobar dio radnih mjesta u kategoriji neproduktivnih radnih mjesta. Niska stopa radno aktivnog stanovništva se ogleda u činjenici da se broj zaposlenih i umirovljenika približava omjeru 1:1, a da su hrvatski umirovljenici među najmlađima u Europi (samo 15% ih je otišlo u mirovinu s 40 godina radnog staža). Paradoksalno je da Hrvatskoj nedostaje radne snage.

Vlasništvo države u kompanijama pod krinkom 'strateških ekonomskih interesa' – npr. država je vlasnik ili suvlasnik u Podravci, Petrokemiji, Borovu, dijelu brodogradnje, HPB-u, HEP-u, HAC-u i mnogim drugim poduzećima koja su neefikasna ili dio svoje 'efikasnosti' mogu zahvaliti činjenici da država oporezujući njihovu konkurenciju (privatni sektor) direktno ili indirektno pomaže onima u kojima ima vlasništvo. Najveći dio tih poduzeća ima višak djelatnika, manju produktivnost i pod dominantnim su utjecajem politike.

Državni poticaji i subvencije – nekoliko desetaka milijardi kuna dosad je država kanalizirala za poticaje i subvencije brodogradnji i poljoprivredi. Namjerno koristim termin kanalizirala jer to nije 'državni novac', nego novci poreznih obveznika koji su prisiljeni plaćati za nešto što slobodnom voljom nikada ne bi kupovali. Poticaji i subvencije su 'zero-sum game', tj. ne kreiraju dodatnu vrijednost jer se nekome uzelo (i to prisilno!) da bi se nekome dalo. Drugi problem s poticajima je da njihovo administriranje zahtijeva državnu administraciju koja ih 'nadgleda, provodi, kontrolira'. Poticaji su izvrsni za ograničenu skupinu (njihove primatelje i državne činovnike kojima je izmišljeno radno mjesto), ali na uštrb većine koja to mora plaćati.

Posljedica svega je činjenica da Hrvatska po paritetu kupovne moći ima najniži BDP po stanovniku u EU-u, uz iznimku Bugarske", kaže Grubišić. 

Ukinuti minimalac, otvoriti tržište radne snage, smanjiti javni sektor za 50 tisuća ljudi, ukinuti poticaje

Grubišić predlaže sljedeće mjere:

Ukinuti sva ograničenja na uvoz radne snage.

- Ukinuti minimalnu plaću.

- Smanjiti broj zaposlenih u javnom i državnom sektoru za 50.000 tijekom u narednih 5 godina (dati velike otpremnine dobrovoljcima financirane izdavanjem obveznica).

- Sve primatelje naknade za nezaposlene tražiti da rade ekvivalentni broj dana u mjesecu u sklopu bilo kojeg državnog ili javnog servisa (to je 3 milijarde kuna godišnjeg troška koji ostali građani plaćaju). Ako netko neće raditi, a želi primati naknadu (a radi se o zdravoj i radno sposobnoj osobi), treba mu ukinuti naknadu za nezaposlene.

- U narednih 5 godina postupno ukinuti sve subvencije i poticaje.

- Privatizirati sve kompanije koje imaju konkurenciju u privatnom sektoru, a za ostale koji ju nemaju tražiti model javno-privatnog partnerstva kako bi se povećala efikasnost.

- Uvesti vaučere za zdravstvo kako bi se korisnicima omogućio odabir između privatne i javne usluge, što će potaknuti razvoj privatnog sektora i brzo pomoći u identifikaciji javnih zdravstvenih ustanova koje su suvišne. Naime, dostupnost zdravstvene zaštite se u Hrvatskoj često poistovjećuje s komoditetom u obliku postojanja sofisticiranih bolnica u svakom mjestu, što sustav čini troškovno neefikasnim. Postepeno smanjivati doprinose za HZZO-a kako bi se sustav vaučera zamijenio sa slobodnim odabirom pacijenta želi li zdravstveno osiguranje uplaćivati za usluge javnom ili privatnom pružatelja zdravstvene usluge (dakle, radi se o davanju slobodnog odabira da se već postojeća odvajanja ljudi za zdravstvo iskoriste na način kako to ljudi žele, a ne kako im država kaže). Većina navedenog je primjenjiva i za obrazovanje jer mnoge javne obrazovne ustanove, posebno visokoškolske, trebaju biti izložene pravoj tržišnoj evaluaciji, a građanima koji danas prisilno kroz poreze plaćaju obrazovni sustav omogućiti slobodni odabir žele li da im se usluga obrazovanja pruža u privatnoj ili javnoj obrazovnoj ustanovi.

- Postupno liberalizirati tečajni režim (u 5 godina omogućiti potpuno tržišno fluktuiranje tečaja).

- Imati ambiciju da udjel državne potrošnje u BDP-u u 10 godina padne na 1/3 umjesto 1/2. 

Lauc: Tisuću godina smo bili bečka provincija

Hrvatska ima ogromne probleme u znanosti i visokom obrazovanju koje je jedan od stupova razvoja modernih zemalja. Gordan Lauc je profesor biokemije i molekularne biologije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i osnivač Genosa, privatnog znanstvenog laboratorija. Lauc smatra da je jedan od ključnih problema sustava znanosti to što ne postoji sustav objektivnog mjerenja kvalitete. Kaže da je kroz protekla dva desetljeća veliki broj prosječnih i ispodprosječnih studenata ostao na fakultetima te da dolaze na upravljačke funkcije. Tu je naravno i zakonski okvir koji omogućuje da kada netko uđe u sustav, jako ga teško možete izbaciti.

"Osobno mislim da hrvatska znanost, no i gotovo sva druga područja, pate od dva temeljna problema: prvi problem je posljedica činjenice da smo gotovo tisuću godina bili bečka provincija te se kod nas duboko ukorijenilo uvjerenje da su oni najbolji negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj. To se najbolje oslikava u uzrečici 'nitko nije prorok u svom selu' i tradicionalnom hrvatskom jalu zbog kojeg odbijamo ljudima oko sebe priznati njihove uspjehe. Drugi temeljni, i djelomično povezani, problem je da niti na jednoj razini nemamo učinkovit sustav objektivnog mjerenja kvalitete. To je tako od sportskih trenera, preko političara do liječnika i znanstvenika. Zapravo za gotovo nikoga u Hrvatskoj mi nemamo objektivna mjerila koliko je dobar ili loš, a percepcija nečije izvrsnosti u biti je određena količinom truda koji ta osoba ulaže u odnose s medijima. Primjerice za neke od naših najuspješnijih znanstvenika u inozemstvu, kao što su Nenad Šestan, Nenad Ban, ili Davor Solter, hrvatska javnost i ne zna. Ne zato što oni ne surađuju s našim znanstvenicima, ili ne pomažu domovini, već jednostavno što njima medijska eksponiranost nije bitna i zato ne ulažu trud u komunikaciju s medijima.

Kada te probleme preslikamo na sveučilišta, dobijemo situaciju koju danas imamo. Kroz proteklih dva desetljeća velik broj prosječnih, pa čak i ispodprosječnih studenata ostao je na fakultetima i napredovao do vrha upravljačke strukture. Štoviše, zbog našeg sustava u kojem dekani, ravnatelji i rektori zapravo nemaju gotovo nikakvu mogućnost za strateškim upravljanjem institucijama koje vode, oni najbolji najčešće nisu ni zainteresirani za te funkcije. Na upravljačkim funkcijama se nažalost previše često nalaze osobe koje tamo nisu zbog želje da naprave nešto dobro, već su tamo kako bi to malo moći koju imaju iskoristili za osobne probitke. Tu i tamo neka institucija napravi 'pogrešku' i za dekana ili ravnatelja izabere osobu koja želi nešto promijeniti i poboljšati. No to u pravilu znači da ta osoba očekuje od svih da rade više i bolje no što su dosad radili, a većina nas to zapravo ne želi. Tako nakon dvije ili najviše četiri godine svi uoče da su pogriješili te za sljedećeg dekana ili ravnatelja izaberu osobu koja sve vrati na staro – i onda su opet svi zadovoljni. Istina je da se svi žale da imaju previše male plaće i da nemaju dovoljno novca za rad, no to je uglavnom samo deklarativno jer se drže onoga 'nitko me ne može tako malo platiti, kako ja mogu malo raditi'.

I kad na to još dodate naš zakonodavni okvir u kojem osobu koja je jednom ušla u 'sustav' iz tog sustava jako teško možete izbaciti, dobijete ovo što danas imamo. Sve ključne odluke donose se glasovima većine, što znači da je za napredovanje i ostvarivanje bilo kojeg cilja najvažnije dobro se uklopiti i biti dio rijeke koja mirno teče u jednom smjeru. Mirna i tiha osoba koja ne unosi nered sigurno će napredovati do vrha akademske ljestvice. S druge strane, ako netko želi raditi više ili bolje, poboljšavati sustav ili na bilo koji drugi način unositi nemir, njega se proglašava problemom i pokušava ga se ukloniti, ili barem onemogućiti u tim namjerama. U vrhunskim znanstvenim institucijama u inozemstvu stvar je naravno potpuno suprotna. Dolaze i ostaju samo oni najbolji, a i ti najbolji moraju jako puno i naporno raditi kako bi mogli opstati ili napredovati na takvim mjestima. Zato su ti sustavi uspješni, a naš nije", kaže Lauc. 

Sveučilišta je nemoguće popraviti, mogu se jedino izgraditi nova

Lauc je skeptičan prema mogućnosti "popravka" sustava te smatra da je jedini izlaz da se krene "od nule", da se stvore nove institucije.

"Već nekoliko puta sam javno ponovio svoj stav da naša javna sveučilišta nije moguće popraviti, već da treba graditi nova. Problem je u tome da sveučilišta čine ljudi, a mi smo u proteklih 20 godina dopustili da previše 'krivih' ljudi uđe u taj sustav. Ako želimo imati vrhunsku znanstvenu ili nastavno instituciju, moramo je izgraditi iz početka. A to je proces koji traje najmanje 10-15 godina i može uspjeti samo ako sve to vrijeme ne napravimo neki ozbiljni korak u krivom smjeru. Postojeći sustav možemo pokušati poboljšati uvođenjem modela poput francuskog CNRS-a (Centre National de la Recherche Scientifique) ili Howard Hughes instituta u SAD-u koji financiraju najbolje znanstvenike, no oni i dalje rade na različitim institucijama. U CNRS ili Howard Hughes je ekstremno teško ući i znanstvenici koje plaćaju te institucije zaista su najbolji. Nešto slično pokušali smo kroz Znanstvene centre izvrsnosti, no i ta ideja je zaglibila u našoj administraciji. Ja vodim jedan od 10 takvih centara koji je teorijski dobio 5 milijuna eura iz strukturnih fondova, no iako projekt traje već skoro godinu dana, još uvijek se natežemo sa SAFU-om oko administracije i uopće ne možemo koristiti sredstva koja smo ugovorili.

No ne treba se zanositi iluzijama da postoji realna šansa da će se nešto bitno promijeniti. Trenutno možda imamo ekipu u Ministarstvu znanosti i obrazovanja koja želi i pokušava nešto promijeniti, no oni su tamo samo privremeno i vjerojatno će, prije nego što uspiju provesti neke ozbiljnije reforme, na to mjesto doći neka druga ekipa koja neće unositi nered u postojeći sustav. Jer ne smijemo zaboraviti da je sustav takav kakav jest zato što oni koji njime upravljaju i o njemu odlučuju žele da on bude upravo takav kakav je sada. Iskra neke nade za promjenama može se pojaviti kada oni koji odlučuju o državnim financijama počnu znanost i inovacije smatrati investicijama i za to izdvajati realna, puno viša sredstva nego sada. Hrvatska u znanost ne ulaže desetljećima i ne trebamo se čuditi da smo na samom dnu Europe", kaže Lauc.

Majetić: I pozicija i opozicija izbjegavaju reforme 

Davor Majetić, direktor Hrvatske udruge poslodavaca, kao probleme ističe nekonkurentnost hrvatske ekonomije koja je posljedica visokih troškova poslovanja, zbog visokih poreznih i neporeznih davanja te komplicirane administracije. Veliki val iseljavanja stvorio je i problem manjka radne snage.

"U ovom trenutku ključni problemi koji utječu na sve ostale je nedostatak odgovarajuće radne snage i odlazak mladih ljudi u inozemstvo, kontinuirani visoki troškovi vođenja poslovanja u Hrvatskoj, što između ostalog uključuje visoko opterećenje u troškovima rada (veliki bruto na iznos plaće koji u konačnici dobije radnik), porezna presija i preveliki broj parafiskalnih nameta, komplicirani i vremenski dugački administrativni procesi sa svim razinama javne vlasti. Ovakav pritisak direktno smanjuje konkurentnost hrvatskih tvrtki koje nisu u mogućnosti konkurirati tvrtkama iz drugih zemalja koje su provele i provode reforme i olakšaju poslovanje svojim poduzetnicima. Hrvatska će ubrzati gospodarski rast, investicije i zapošljavanje kada se veličina i trošak državnog sektora te njegova učinkovitost u pružanju javnih usluga usklade s potrebama i realnim mogućnostima modernog, konkurentnog gospodarstva. Sada je udjel općih prihoda države gotovo 50% BDP-a. Sljedeće važno pitanje je i ono pravne sigurnosti – sudski procesi su dugotrajni i skupi te ih poduzetnici, a posebno mali i srednji koji čine većinu hrvatskog gospodarstva, često ne mogu izdržati. Pravna nesigurnost je jedna od najvećih prepreka investicijama koje toliko trebamo i kontinuirano zahtijevamo. Uz ove reforme potrebne su i sve ostale o kojima neprestano govorimo – kao što su reforma javnog sektora i obrazovanja, a koje bi utrle put boljim praksama i smanjenju pritiska na poduzetnike, a koje se trebaju događati istovremeno i paralelno", kaže Majetić.

Majetić kaže da politika, i pozicija i opozicija, uporno izbjegava reforme. Potvrda tome je i prošlotjedno izvješće Europske komisije koje pokazuje da Hrvatska uglavnom nije učinila ništa ili premalo što te tiče reformskih poteza dogovorenih s Europskom unijom.

"Budući da je razumijevanje o nužnosti promjena i reformi nepodijeljeno, od vlade uistinu očekujemo da krene provoditi reforme na koje stalno upozoravamo i koje na kraju vlada ima u svojim planiranim aktivnostima. No u realnosti primjećujemo da, unatoč svemu rečenom, uvijek postoje otpor i poteškoće u njihovu provođenju. Podsjećam na primjer kurikularne reforme, gdje smo nakon više godina gotovo na samom početku. Postoji puno razloga otpora promjenama koji se pojavljuju u pokušajima provođenja reformi. Prvi i jedan od najvažnijih je politička odluka i determiniranost provođenju reformi, gdje pod politikom smatram odgovornost cijele politike - i pozicije i opozicije. Nebrojeno puta smo svjedočili da političke stranke kompletno mijenjaju svoje stavove o reformama ovisno o tome jesu li ili nisu na vlasti. Bez obzira na to koliko su promjene važne za gospodarstvo i cijelu zemlju. Tu se naravno javlja i realnost političkog oportunizma koji odgađa odluke o promjenama te skreće fokus vlasti na potpuno druge teme. I stoga se dalje bavimo u prevelikoj mjeri neriješenim pitanjima iz prošlosti, a premalo smo usmjereni na budućnost koja bi svima trebala biti prioritet. A kada napokon krenemo s promjenama, nadamo se već ove godine, siguran sam da ćemo imati izazove u kapacitetima i vještinama javne vlasti da pokrenute reforme i provede brzo i učinkovito", kaže Majetić. 

Huić: Treba ograničiti javni potrošnju, ne može proračun rasti više od ekonomije

Udruga poreznih obveznika Lipa već se nekoliko godina bori za materijalna prava poreznih obveznika. Pokušavaju osvijestiti važnost kontrole trošenja javnog novca te upozoravaju na štetnost previsokog poreznog opterećenja. Jučer su predstavili i svoj projekt "Crna knjiga" trošenja javnog novca kojim žele upozoriti na rasipanje javnih sredstava kroz konkretne primjere.

Njihov predsjednik Davor Huić smatra da bi ključni potez bio zauzdavanje rashoda proračuna.

"Prva točka je proračun, potrebno je zauzdati rashode. Proračun za 2018. bio je preambiciozan. Raski su troškovi obrane, prava branitelja i plaće. Fiskalna disciplina ne smije popustiti bez obzira na rast ekonomije. Svi se opuste kada imamo nekakve stope rasta, ali on ne mora trajati u nedogled.

Druga točka je reforma javne uprave. Ona ne može čekati. Potrebno je povećanje efikasnosti i smanjivanje troškova hladnog pogona. Država 20 posto BDP-a troši na hladni pogon. Također, potrebno je rasteretiti gospodarstvo te fleksibilizirati radno zakonodavstvo", kaže Huić.

U javnosti se posljednje vrijeme spominje smanjenje PDV-a. Huić smatra da je prioritet smanjenje opterećenja rada, ali i da PDV mora doći na red jer je njegovo povećanje bilo provedeno kao krizna mjera i vrijeme je da se smanji.

"Mi smatramo da je važnije smanjiti opterećenje rada, odnosno plaća. Porez na dobit je smanjen i to je manje-više u redu, no opterećenje rada je i dalje ogromno.

Pitanje smanjenja PDV-a mora doći na red, to je bila krizna mjera, ali zato treba ograničiti rast proračuna. Trebamo zaustaviti rast rashoda proračuna, on mora rasti sporije od rasta ekonomije. Smanjenje porezne presije puno će više značiti Hrvatskoj od bilo čega drugog što država može napraviti", kaže Huić.