ČESTO mi oni koji ne odobravaju moj novinarski rad, a pritom nisu sposobni za racionalnu i argumentiranu kritiku istoga, poručuju da “mrzim sve hrvatsko”.

Sada ću otkriti nešto što bi ih moglo razveseliti: ja mrzim Crvenu zvezdu. U redu, mržnja je prejaka riječ, no definitivno ne podnosim Crvenu zvezdu. Razloga za to je mnogo. Između ostalih, cijela ta stvar navijanja za neki nogometni klub mi je odbojna, kao i cijela navijačka supkultura. Ne podnosim ni to što je lider navijača Crvene zvezde bio kriminalac i zločinac Arkan, kao ni redovito nacionalističke i homofobne ispade na Zvezdinom stadionu. Ne podnosim ni sav taj kriminal koji se veže za Zvezdu. 

No većina načelnih razloga zbog kojih ne podnosim Zvezdu vrijedi i u slučaju Dinama. I Hajduka. I Bayerna. I Manchester Uniteda. Itd. Možda su navijači hamburškog St. Paulija jedina skupina te vrste koju ograničeno simpatiziram.

Idealni građanin Republike Hrvatske

Iskreno rečeno, duga je lista onoga što ja na ovom svijetu ne podnosim, a nije kratka ni ona koja se odnosi na Hrvatsku. Postoje stvari koje su u Hrvatskoj uobičajene, koje su općeprihvaćene, koje se čak i slave, a duboko me frustriraju. Kvragu, pa ja ne podnosim ni Gibonnija!

Ali unatoč mojem talentu da mi svašta ide na živce, nisam nikad u životu nekoga fizički napao zato što radi nešto što meni ide na živce. Nisam nikad pretukao homofoba, a imao sam priliku. Nisam prekidao katoličke procesije, nisam bacao molotovljeve koktele na BBB-ovce, kao što su oni pokušali na zagrebačku Povorku ponosa. Nisam nikada prekršio nijedan hrvatski zakon, nisam nikad priveden na policiju. Ja sam, pomalo me sram priznati, idealni građanin Republike Hrvatske, baš onaj “politički Hrvat” o kojem sanjari desnica.

Popperov paradoks

To mi nije bilo teško postati zato što 1) u Hrvatskoj nije velika konkurencija za taj status i 2) vjerujem u osnovne demokratske vrijednosti poput tolerancije i poštujem ih. Tolerancija znači da ti se nešto ne mora sviđati, ali ćeš to istrpjeti. Tolerancija je u demokratskom društvu obaveza svih i zaslužuju je svi osim onih koji svojom netolerancijom ugrožavaju samu demokraciju. U političkoj teoriji to se zove Popperov paradoks.

Smatram da se problemi u društvu trebaju rješavati raspravom i uvjeravanjem, a ne šakama. Također, držim se toga da treba živjeti i pustiti druge da žive. Ne volim se petljati u tuđe živote i ponašanje sve dok to ponašanje ne postane konkretna prijetnja za druge ljude. Jednostavno me nije briga što netko drugi navija za ovaj ili onaj nogometni klub sve dok to radi na način koji ne uključuje nasilje nad drugim ljudima. 

Nasilje nema opravdanja

Liberalna demokracija je građanima ostavila brojne alate da izraze svoje neslaganje a da pritom ne potonu u bezumlje nasilja. Mogu organizirati raznolike prosvjede, mogu pisati protestna pisma, mogu skupljati potpise za peticije, mogu se politički organizirati i ući u vlast, mogu istupati u medijima, mogu raditi na edukaciji, mogu pokretati javne debate, tribine itd. 

U demokratskom društvu nasilje prema miroljubivim sugrađanima nema nikakvog opravdanja, kao ni nasilje prema onima koji vas provociraju. Prijavite ih policiji ako vam smetaju. Izbrojite do sto. Zapitajte se imate li ipak pametnijeg posla u životu od toga da se bavite time tko navija za koji nogometni klub (Odgovor: imate!). 

Normalno bi bilo da u Splitu bez straha od nasilja možeš hodati u Dinamovom ili Zvezdinom dresu

Nažalost, u hrvatskom društvu nasilje nije zadnja ili nepostojeća opcija u međuljudskim odnosima, nego je prva ili druga. Još veći problem je to što se nasilje masovno odobrava ili tolerira. Uvijek će se naći tisuće onih koji će važno objašnjavati da ništa drugo ne možeš očekivati nego da te premlate ako u Dinamovom ili Zvezdinom dresu hodaš splitskom Rivom, koji će slavodobitno objasniti kako je posve normalno da te u Zagrebu namlate na ulici jer si progovorio dalmatinskim naglaskom, koji će objašnjavati da je žena sama provocirala što je silovana - jer nosila je kratku suknju - ili pretučena - jer ima dug jezik.

Zapravo, treba biti baš obratno: normalno je da bilo gdje u RH hodaš u bilo kakvom dresu i da nikoga nije briga jer ne osjeća potrebu gurati nos u tuđi život i tuđe navijačke preferencije. Ili seksualne. Ili vjerske. Ili političke. Itd. Normalno je da svugdje u Hrvatskoj možeš pričati i ikavicom i ekavicom a da se ne pitaš hoće li ti doletjeti šaka u glavu. Normalno je da se nasilje nad ženama ne opravdava, nego osuđuje i suzbija. Normalno je da svatko može biti ono što jest bez straha od nasilja. 

Vjerujte mi, takva Hrvatska bi bila ljepše mjesto za život svih nas, uključujući i one koji misle da za nasilje ima opravdanja. I to je Hrvatska za koju se vrijedi boriti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala