Screenshot: HRT

U EMISIJI "Nedjeljom u 2" gostovalo je pet osoba, od kojih su tri ostale potpuno bez posla, a dvije su nakon propasti uspjele preokrenuti svoje živote.

Plaću čeka već pet mjeseci: Najvažnije je da djeci ništa ne nedostaje

Neno Škorić je radnik u Tvornici lakih metala (TLM) i bez plaće je peti mjesec, a i njegova supruga je ostala bez posla. Žive na teret svojih roditelja.

"Oni uvijek govore da je u njihovo vrijeme sve bilo drugačije. Mi smo radnička obitelj - u ono vrijeme se moglo živjeti s jednom plaćom", priča Škorić.

Kaže da je zadnju plaću primio u prosincu, a sve skupa radnici TLM-a nisu primili plaće deset mjeseci.

"Supruga je izgubila posao u prosincu, došli su novi vlasnici na Radio Šibenik, morala je pristati na minimalac, a niti to im nije bilo isplaćeno. Sad smo sretniji nego kad je radila. Snalazimo se na svakakve načine, najvažnije je da djeci ništa ne nedostaje", kazao je.

Škorić kaže da ne vjeruje u priče koje kruže oko TLM-a. 107 radnika je bez posla, a s obzirom na najave novog vlasnika, čini se da će svi završiti na burzi. "Tu je još 25 osoba koji su dobili otkaz prije dvije godine, a ni dan danas nisu dobili otpremnine".

"Ja se za svoju sudbinu ne bojim snaći ću se, ali tu ima ljudi i žena između 50 i 60 godina - kako će one pronaći posao? Razmišljam i o odlasku u inozemstvo, imam dvoje djece, u ovom periodu. U svemu ovome su i sindikati mlaki", kaže Škorić.

Bez posla dvije godine: Puno puta dižem ruke od svega

Jadranka Brandt je bez posla dvije godine, dobila je otkaz u restrukturiranju Hrvatskog telekoma. Ima 55 godina, a i osoba je s invaliditetom. Ima trojicu sinova, od kojih je jedan sreću potražio u Njemačku. U zadnje dvije godine tražila je poslove gdje god je mogla, ali bezuspješno.

"Otkaz je za mene bio šok, mislila sam - neće se to dogoditi meni. Ali, njima su radnici zaposleni za stalno jednostavno preskupi. Potom uđete u začarani krug, sami sebe optužujete. Krenete tražiti novi posao, ali meni je to teže jer ne mogu baš sve raditi", priča Brandt.

Najviše se javljala na oglase za posao u call-centre, zvala je i za čuvanje djece, a najviše se javljala na poslove s mjerama aktivnog zapošljavanja. "Zavod mi nikada nije poslao ponudu koja je bila zadovoljavajuća", kazala je.

"Puno puta dižem ruke od svega, jer sam ljuta na ove gore, koji samo blebeću. Oni govore o radu do 67 godina - ma kako?", kaže te dodaje primjer kada se prijavila za posao čuvanja djeteta, a od nje se tražilo aktivno poznavanje njemačkoj jezika u govoru i pismu.

Jasenka Borić radila je kao nastavnica u školama, ali uvijek na određeno, kao zamjena. Predavala je kemiju, a uskakala je s engleskim i matematikom. Zadnjih pet godina radnu knjižicu drži u ladici. Nakon diplome na Tehničko-tehnološkom fakultetu. Cijelo vrijeme javlja se na natječaje u struci, ali uporno joj dolaze odbijenice jer je "prestara".

"U Hrvatskoj ne postoji mnogo tehničkih poduzeća koja zapošljavaju, uglavnom dijele otkaze. Ja sam za sve poslodavce prestara - želim im poručiti - mi nismo stari, nemamo nikakvih opterećenja osim da se usmjerimo prema radu.

Veliki sam optimist i okružena sam velikim brojem poznanika. Ako si u depresiji, nećeš uspjeti. Meni ništa nije čudno - bolje je da radim bilo što nego da sjedim doma. Nije mi strano sada, kad bi me neka obitelj uzela i prijavila, prihvatila bih se svega. Zašto me ovo ne uništi? Ne znam zašto - luksuz je biti u depresiji", objašnjava Borić.

Ima dvojicu sinova koji studiraju te istovremeno rade. "Voljela bih da ostanu u Hrvatskoj. Ali ne sugeriram im da ne odu već govorim - ako vam je tamo bolje, odite, uvijek se možete vratiti. To je njima za volju. Voljela bih da skupe iskustava. Ali ako mislimo da je vani bolje, imam puno prijateljica koje kažu da je vani katastrofa. Što me smeta u ovoj državi? Pravosuđe - radila sam u dvije firme, bolje da vam ne kažem koliko su mi novca dužni. To me jako smeta, jer ne vode računa o radnicima kojima plaće nikad nisu isplaćene", kaže.

Od beskućnika do uspjeha: Nas ne zanimaju ustaše

Mile Mrvalj ima 57 godina. Nekada davno radio je u Sarajevu kao scenograf, a ostao je bez posla kada je počeo rat. Zbog bolesne majke ostao je u ratu, prošao sav pakao rata. Supruga ga je ostavila.

"Imao sam predivan život, putovanja su me ispunjavala, predobru plaću koja je uvijek dolazila na vrijeme, većina ljudi oko mene je tako živjela. Veliki broj ljudi oko mene je bilo zaposleno, mentalni sklop ljudi bio je drugačiji. Sada su ljudi isfrustrirani", kazao je.

Nakon rata je pokušao pokrenuti svoj posao, ali bezuspješno. Tada počinje njegova propast. "Odjedanput sam ušao u poduzetničke vode, poduzetništvo balkanskog tipa - muljaj, laži i kradi. To je za mene bilo neprihvatljivo. U Zagreb sam došao prije 6,5 godina. Tri godine sam živio kao beskućnik, živio po ruševinama - nisam imao osobnu iskaznicu jer nisam imao mjesto prebivališta", priča Mrvalj.

"Rekao sam sam sebi - Mile, pokaži koliko vrijediš. Sada živim od socijalne pomoći, radim honorarne poslove i imam podršku divnih ljudi. Dok sam bio beskućnik, preživljavao sam skupljanjem boca po kantama za smeće, a hranio sam se po Caritasu...", priča.

Sada prima socijalnu pomoć od 800 kuna te si sada plaća sobu u Zagrebu od 3 kvadrata. Otvorio je humanitarnu udrugu za beskućnike i glavni je urednik časopisa Ulični fighteri za beskućnike te odrađuje predavanja po fakultetima. Odradio je i nekoliko samostalnih izložbi te pokušava senzibilizirati javnost o tome kako zapravo žive najsiromašniji i beskućnici.

"Želim reći - svih 20 godina sve Vlade su provodile strategiju da potjeraju mlade i sposobne, jer im takvi smetaju. Žele zadržati samo mediokritete, podobne i poslušne. Mi moramo mijenjati mentalni sklop. Najlakše je tražiti krivca u drugome - mora se među nama stvoriti empatija. Hrvatska uvozi čačkalice, spajalice... To bismo sve mi mogli sami proizvoditi kroz male manufakture", upozorava.

"Nas ne zanimaju ustaše i partizani, nas zanima kako preživjeti", poslao je jasnu poruku.

ITAS: Radnici spasili tvrtku unatoč pljački

ITAS Prvomajska iz Ivanca u Varaždinskoj županiji vjerojatno je jedina hrvatska tvrtka u kojoj su radnici, unatoč pljački i političkim pritiscima, neučinkovitom pravosuđu i stečaju, samo zahvaljujući svom znanju, hrabrosti i upornosti, uspjeli sačuvati radna mjesta i proizvodnju, ali i osigurati nova zapošljavanja te razvoj poduzeća.

"Bilo je jako teško, pogotovo jer su iskorištavali nas radnike, koji smo najveće bogatstvo. Htjeli su nam uzeti dušu, ali mi smo metalci i nismo se dali. Tri puta sam dobivao otkaz, ali nikada se nisam pokolebao", kazao je Dragutin Varga, koji je na kraju dobio vlasništvo nad poduzećem u kojoj je nekada radio.

"Najvažnije je da se tvornica brani iznutra. Kad vi napustite tvornicu, vi možete braniti gdje god želite. Ali kad vam ugase struju, kad nemate grijanje, vode... onda vam preostaje samo staviti život na kocku za firmu. Nama je prvi stečajni upravitelj, kojeg smo istjerali, kazao da nema proizvodnje, pokrenuli smo akciju i doveli čovjeka koji je imao socijalnu notu i koji je zajedno s nama pokrenuo stvari. Kad dobijete takvog čovjeka, onda vam nije problem ostati raditi bez ijedne lipe", objašnjava.

Tvrtka danas funkcionira prema principu radničkog samoupravljanja i izvozi 90 posto proizvoda.

"Imamo sad odličnog direktora. 2012. godine je došao novi direktor, mi danas redovito dobivamo plaću, državi podmirujemo sva davanja, ali to je jako jako teško. Nemamo pomoći od nikakvih državnih institucija, nema razumijevanja. Ja bih želio da netko pogleda u Itas i kaže - oni nešto rade, idemo im pomoći", zaključuje Varga.