Pet stvari koje trebamo naučiti iz najnovijih pedofilskih skandala hrvatske Katoličke crkve

Pet stvari koje trebamo naučiti iz najnovijih pedofilskih skandala hrvatske Katoličke crkve
Foto: Index

Foto:

NEDAVNO otkrivene pedofilske afere unutar hrvatske Katoličke crkve ili usko povezane s njom u fokus javnosti su vratile na ovu temu. Prvo je eksplodirala afera o splitskom fratru Gracijanu G. koji je kroz desetljeća zlostavljao nekoliko dječaka, da bi se na kraju od svega izvukao u kazneno-pravnom smislu od zastare, dok je unutarcrkvena istraga isprva rezultirala zaključkom da se ništa nije dogodilo, da bi se onda nekoliko tjedana kasnije došlo do toga da se pedofilskog fratra izbacuje iz njegova crkvenog reda, što je navodno velika kazna. 

Uslijedilo je otkriće i vjeroučitelju koji je seksualno zlostavljao trojicu učenika, a jučer je pak objavljeno da je zbog hvarski svećenik Mario Zelanović - kojega se naravno opisuje kao “velikog domoljuba” - uhićen zbog pedofilije. 
 
Iz tih uznemirujućih slučajeva može se naučiti pet ključnih lekcija koje bi ubuduće mogle pomoći da se hrvatsko društvo, hrvatske državne institucije pa i Katolička crkva u Hrvata bolje i pravednije nose s takvim situacijama te da se djecu bolje zaštiti od svećenika koji vrebaju najmlađe i najslabije u društvu, kako bi nad njima zadovoljili svoju protuzakonite i bolesne porive za tjelesnom nasladom.
 
Postoji još pedofilskog zlostavljanja u hrvatskoj Katoličkoj crkvi
 
Najnovija tri slučaja pedofilije za koju su osumnjičeni jedan fratar, jedan vjeroučitelj i jedan svećenik sigurno nisu kraj priče o pedofiliji u hrvatskoj Katoličkoj crkvi. To se može zdravorazumski zaključiti iz nekoliko razloga. Prvi je svakako kada se pogleda pedofilske skandale povezane s Katoličkom crkvom u brojnim drugim državama svijeta - kao što su oni u SAD-u, Čileu, Australiji, Irskoj itd. - koji su u međuvremenu raščišćeni ili se još istražuju i sudski procesuiraju. Na početku se uvijek iz crkvenih struktura moglo čuti kako je riječ o jednoj truloj jabuci među klerom, na početku se uvijek demantiralo da je itko od biskupa išta znao ili da se išta zataškavalo, no novinarske i istrage državnih organa u svakom su slučaju pokazali da je riječ o lažima. Niti je bila riječ samo o jednom ili par svećenika, niti su crkvene strukture primarno reagirale tako da zaštite djecu a silovatelje prijave policiji, nego je sve bilo baš obratno.

Drugi razlog je sam slučaj splitskog fratra Gracijana G. koji je nesmetano desetljećima silovao dječake, koristeći za to svoju poziciju vjerskog autoriteta. S obzirom na to da hrvatski kler nema problema zloupotrebljavati svoju vjersku poziciju u osobne i političke svrhe, teško je povjerovati da je splitski fratar jedini koji se tako ponašao.

Treći razlog su sami hrvatski biskupi koji se svaki put kada bi u javnosti eksplodirao neki pedofilski skandal povezan s Katoličkom crkvom prvo sve relativizirali i najčešće kretali u protunapad. Znakovito je tako bilo puštanje navodno kompromitirajućih informacija o jednoj žrtvi Gracijana G. u medije. Stoga je jasno da se hrvatskim biskupima u vezi ove teme jednostavno ne može vjerovati jer su pokazali da im se vjerovati ne treba. Njima je u interesu da se o pedofiliji unutar Crkve ne sazna, jer im to erodira društvenu moć u kojoj uživaju.
 
Najgore i najštetnije je kriviti žrtve
 
Lako je primijetiti da u javnosti i na društvenim mrežama svaki novi crkveni pedofilski skandal, a napose medijske iskaze žrtava, prati žestoki napad na same žrtve. Jedni konstatiraju kako oni nikad ne bi dozvolili da ih svećenik zlostavlja, drugi se iščuđavaju nad dugogodišnjom šutnjom žrtava, treći smatraju da djeca roditelja koji su vjernici zlostavljanje zaslužuju jer ionako podržavaju Katoličku crkvu, četvrti žrtve pedofilskih svećenika proglašavaju robom s greškom i ljudima koji su time nekako zauvijek kompromitirani, peti ih napadaju jer svojim prijavama i medijskim istupima štete samoj Crkvi itd. Sve te reakcije su ljudski i moralno duboko pogrešne, bešćutne i glupe jer one ne samo da žrtve pedofilije još jednom zlostavljaju na jedan drugi način, nego i jer obeshrabruju sve one žrtve koje zasad nemaju hrabrosti istupiti da progovore o onome što im je učinjeno.
 
Krivci su počinitelji, njihovi pomagači i oni koji su sve zataškavali, nikako žrtve. Ako dio hrvatskog društva nije u stanju imati empatije i razumijevanja za ljude koji su u mladosti doživjeli zastrašujuće zlostavljanje svećenika, što izaziva duboke traume, onda bi ispali pametniji da jednostavno šute, umjesto da još jednom razapinju žrtve. Isto tako, žrtve pedofilije nisu niti moraju biti savršeni ljudi bez ikakve greške u životu, što ne umanjuje zločin koji je nad njima počinjem i traumu koju su preživjeli. Dapače, mnoge negativne stvari koje obilježavaju odrasli život djece koje su silovali svećenici - primjerice ovisnost o drogama i slično - mnogi stručnjaci smatraju direktnom posljedicom zlostavljanja. 
 
Žrtve pedofilskih svećenika stoga treba poštovati, razumjeti i vjerovati im. Službena istraga će na kraju pokazati utemeljenost optužbi koje iznose, a dužnost je društva iskazati im podršku i suprotstaviti se njihovu isključivanju ili omalovažavanju.
 
Da, izvještavanje o pedofilskim svećenicima je napad na Crkvu
 
Crkveni apologeti najviše vole ponavljati kako je izvještavanje o crkvenim pedofilskim skandalima zapravo napad na samu Katoličku crkvu. Standardni je refleks odgovoriti im da to nije tako, no istina je drugačija - crkveni apologeti su u pravu, ali ne iz razloga koje inače navode. Da, izvještavanje o pedofilskim svećenicima je napad na Crkvu jer je riječ o instituciji koja je doslovno desetljećima omogućavala masovno pedofilsko silovanje djece, počinitelje štitila, žrtve ignorirala ili zastrašivala i sve zajedno zataškavala. Takva kultura ponašanja unutar Katoličke crkve itekako treba biti napadnuta i žestoko kritizirana, e da bi se konačno promijenila. 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Katolička crkva je nedemokratska, hijerarhijska i tajnovita institucija te su njezin ustroj i vlastita slika o društvenoj važnosti bili baš temelji masovnog pedofilskog silovanja djece i zataškavanja istoga. Tu instituciju se napada, odnosno “napada” činjenicama i istinom kada je riječ o ovoj temi, nikako izmišljotinama, a ta javna kritika i rasvjetljavanje svega potrebni su da bi se zatvorenu i tromu Crkvu natjeralo da se promijeni na bolje.
 
Ukratko, izvještavanje o pedofilskim skandalima je u činjenicama utemeljen i itekako opravdan napad na Crkvu, a njena najbolja obrana je da se i sama založi za otkrivanje istina i provede korjenite promjene koje bi ubuduće spriječile ponavljanje takvih monstruoznosti.
 
Obaveza roditelja je poštovanje prava svoje djece
 
U hrvatskoj se javnosti u proteklo vrijeme često plasira teza kako roditelji moraju imati pravo vlastitu djecu odgajati u skladu s vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima te da je to nešto neupitno, skoro pa svetinja. No jednako kao što roditelji imaju prava, prava imaju i djeca, primjerice ona utemeljena u Europskoj konvenciji o ostvarivanju prava djece, čija je potpisnica i Hrvatska. Dobrobit djeteta je iznad prava roditelja te je stoga logično da se nekim roditeljima djeca mogu i oduzeti, a njihova roditeljska prava trajno ukinuti jer nisu ispunjavali svoje roditeljske obaveze. 
 
Djeca sigurno imaju pravo na zaštitu od silovanja svećenika, no zanimljivo je da među katoličkim roditeljima mnogo burniju reakciju izaziva jedna slikovnica koja se bavi duginim obiteljima nego realna prijetnja da će im netko silovati dijete. I to ne bilo tko, nego pripadnik klera. Neprihvatljivo je da se sigurnost, sreća i prava vlastitog djeteta stavljaju u drugi plan u odnosu na crkveni autoritet, na strahopoštovanje pred biskupom, na strah od toga što će selo reći. Neprihvatljivo je da se sumnja na svećeničku pedofiliju prijavljuje prvo crkvenim strukturama, umjesto državnim institucijama. Zato treba biti svjestan da i roditelji mogu zakazati u svojim dužnostima te da su u svakoj situaciji prava, sigurnost i dobrobit djeteta najvažnija.
 
Potrebno je konačno raskinuti Vatikanske ugovore
 
Upitan 2012. godine o slučaju bibinjskog svećenika don Nedjeljka Ivanova koji je desetljećima bludničio nad dječacima, nadbiskup Želimir Puljić, koji je trenutno i predsjednik HBK, prvo je za svećeničku pedofiliju optužio seksualnu revoluciju 1960-ih godina, a onda i pojasnio zašto svjedočenje protiv don Ivanova nije prijavio policiji, nego samo Vatikanu te da za njega ne vrijede odredbe Kaznenog zakona RH: “U anglosaksonskim zemljama i u Francuskoj bio bih dužan takva svjedočenja prijaviti policiji. U drugim zemljama, među kojima je i Hrvatska, Kongregacija ne obvezuje biskupe na to. Taj sam vatikanski dokument, gdje se to precizira, dostavio zadarskoj policiji”.
 
Takav status i stavove omogućavaju baš Vatikanski ugovori kojima su Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj dane ogromne materijalne privilegije i utjecaj u javnim institucijama. Primjerice, Kaptol je taj koji određuje tko će kao vjeroučitelj raditi u hrvatskim javnim školama.
 
Pravo pitanje je sljedeće - zašto dozvoljavamo da hrvatska djeca u kontekstu svećeničke pedofilije bude manje zaštićena od djece u anglosaksonskim zemljama i Francuskoj, zašto tamo za biskupe važe stroža pravila nego kod nas? Ne zaslužuju li hrvatska djeca jednaku zaštitu?
 
To neće biti moguće ostvariti sve dok su na snazi Vatikanski ugovori u ovoj verziji jer oni su suštinski osmišljeni da Crkvi i njenim predstavnicima omoguće privilegiran i odvojen položaj u hrvatskom društvu.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara