DA NA GLAVNOJ zgradi oronulim slovima, čija je boja odavno izblijedjela, ne piše SPLIT, putnik koji prvi put željeznicom dolazi u ovaj grad, mogao bi pomisliti da je ušao u vremensku kapsulu koja ga je odvela na Divlji zapad, neko mjesto na kojem je groznica zlata odavno prošla, napušteno od stanovnika i životinja.

Tako danas izgleda zadnja postaja Split, kao mjesto u kojem je ostao živjeti još poneki stanovnik starije dobi. Pokoji slučajni putnik tek užurbano prođe preko užeglih tračnica.

Grafiti po glavnoj zgradi, drvene stare klupe, osuđeni pitari

U vruće ljetno popodne stanica je tako prazna da samo grafiti kojima je išarana glavna zgrada nagovještaju da tu netko ipak stanuje. No ne i da se brine o okolišu – tek jedno osušeno stablo na peronu i pitari u koje nitko odavno nije ulio kap vode. S druge strane ograde, jednako zapušteno je i divlje zelenilo koje se prelijeva preko zidova.

A ni o glavnoj zgradi nitko se ne brine. Klupe za čekanje, drvene i izraubane, iz pukotina zidova između kabela izraslo je divlje bilje.

Uređaji za klimu i digitalizirani vozni red jedini su znak civilizacije. A na displeju linija Zagreb – Gospić – Knin – Split i nekoliko satnica za nedavno pompozno objavljeni novi "splitski metro'', kako ga je nazvao gradonačelnik Andro Krstulović Opara, koji ide na relaciji Split – predgrađe – Split. 

Uz to, još samo prazni, ušminkani vlak s crnim prozorima, vjerojatno uređen još od nedavnog otvaranja, koji dočekuje tek kontrolor u bijeloj košulji, može onog putnika s početka teksta uvjeriti da nije nekim čudom Hrvatskim željeznicama putovao kroz vrijeme.