NOVA varijanta delta soja koronavirusa, nazvana delta plus (ili delta+, odnosno stručno AY.4.2), širi se Velikom Britanijom i svijetom.

Ona za sada nije službeno identificirana kao varijanta koja izaziva zabrinutost, međutim Britanska agencija za zdravstvenu sigurnost (UKHSA) prošli ju je tjedan označila kao varijantu koja se istražuje.

Udio delte+ u Velikoj Britaniji porastao 17%

Razlog za to je činjenica da izgleda da se brže širi, odnosno da je zaraznija. Naime, iako delta i dalje dominira, bilježi se porast udjela nove varijante među testiranima. Otkrivena je u 30-ak zemalja, ponajviše u Velikoj Britaniji, ali i u istočnoeuropskim zemljama. Prvi put je zabilježena u Velikoj Britaniji u srpnju, a do sada je registrirano više od 15.000 slučajeva. Trenutno je njezin udio ondje oko 6%, a porast u odnosu na druge varijante je procijenjen na oko 17%. U SAD-u je za sada zabilježeno tek desetak slučajeva, dok u Indiji ima udio od oko 0.1%.

U Velikoj Britaniji najviše slučajeva zabilježeno je kod djece, međutim to ne iznenađuje jer su ona najmanje procijepljena. Za sada nema pokazatelja da je uspješnija u zaobilaženju imuniteta stvorenog cijepljenjem ili prebolijevanjem, kao što nema dokaza da uzrokuje teže kliničke slike. Podrijetlo ove varijante za sada nije poznato. 

UKHSA je objavila da varijanta AY.4.2 ima "umjereno povećanu stopu rasta" u odnosu na deltu, što bi moglo biti posljedica biološke promjene virusa (prenosivosti ili imunološkog bijega) ili epidemiološkog konteksta, kao što je uvođenje varijante u područja ili podskupine stanovništva s visokim razinama prijenosa. Drugim riječima, moguće je da delta+ ima neke genske prednosti nad deltom, ali i da je netko unio varijantu u populaciju mladih koja nije cijepljena ili u područje u kojem je udio ljudi s imunitetom nizak. Naravno, moguće je oboje.

Delta+ ima dvije mutacije na proteinu šiljku

AY.4.2 razvio se iz trenutno dominantnog soja u Velikoj Britaniji, AY.4, poznatijeg kao delta. Ima dvije značajne mutacije u proteinu spike (protein šiljak koji virusu omogućuje ulazak u ljudske stanice) nazvane Y145H i A222V. Iako ove mutacije utječu na protein šiljak, ne utječu na domenu za vezanje receptora (regiju virusa koja se veže na stanice) i ne nalaze se ni na jednoj drugoj varijanti koja izaziva zabrinutost, što ukazuje da one možda mogu imati ograničen utjecaj na uspješnost ili prijenos AY.4.2 nad ostalim varijantama delte.

Delta+ je vjerojatno oko 10% zaraznija od delte

Profesor Francois Balloux, direktor Genetičkog instituta na University College Londonu, objasnio je situaciju na Twitteru i naznačio da, iako se kod delte+ bilježi povećanje prenosivosti od oko 10%, ova varijanta ne objašnjava sve veći broj slučajeva covida-19 u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Drugim riječima, glavni uzrok naglog porasta broja novozaraženih u Velikoj Britaniji u posljednje vrijeme (grafikon dolje) nije širenje ove varijante, već povećano širenje delte zbog povratka djece i starijih u zatvorene prostorije, u škole, kafiće, restorane, kina, na radna mjesta itd.

Ako se potvrdi da je delta+ stvarno za oko 10% zaraznija od delte, bit će to neugodna vijest jer je već delta vrlo zarazna, skoro kao vodene kozice. Reprodukcijski broj delte procjenjuje se na oko R0=7, kozica na oko R0=10, a izvornog soja SARS-CoV-2 na oko R0=3. Za HIV je R0=4, za ebolu R0=2, a za najzaraznije ospice R0=18. R0 pokazuje koliko će u prosjeku ljudi zaraziti jedna zaražena osoba.

Zašto SARS-CoV-2 tako brzo mutira?

Od početka pandemije covida-19 mutacijama su nastale na tisuće različitih varijanti SARS-CoV-2. To ne iznenađuje jer virusi, osobito oni koji imaju RNA, a ne DNA kao genetski kod, brzo mutiraju. Iako SARS-CoV-2 mutira nešto sporije od virusa gripe, još uvijek se to zbiva dovoljno brzo da među milijardama zaraženih mogu nastati na tisuće novih varijanti.

Mutacije su temelj evolucije. One stvaraju varijacije organizama među kojima će potom prirodna selekcija odabrati one koje su bolje prilagođene uvjetima života – bolje prilagođene će preživjeti u većim brojevima od lošije prilagođenih.

Brzina mutacija dijelom ovisi o veličini genoma – što je genom nekog organizma veći, to su mutacije sporije. Također ovisi o rigoroznosti mehanizama za ispravljanje grešaka u kopiranju. Ponekad je točnost kopiranja važnija, a ponekad manje važna. Većina mutacija nepovoljna je za organizam, neke su neutralne jer ne mijenjaju ništa bitno, a neke su povoljne jer organizmu omogućuju bolju prilagodbu okolišu.

U nekim, ekstremnim slučajevima, kada je organizam jako dobro prilagođen stabilnom, uglavnom nepromjenjivom okolišu, bilo bi mu najbolje da prestane mutirati jer nove mutacije više ne mogu biti povoljne, već samo nepovoljne.

S druge strane, ako se organizam nađe u sasvim novom okolišu na koji nije prilagođen, odnos povoljnih i nepovoljnih mutacija se mijenja – veći udio mutacija ima šansu biti povoljan.

Organizmi nemaju mogućnost smanjiti udio nepovoljnih mutacija, no imaju neku kontrolu nad brzinom mutiranja. Manje razine mutacija smanjuju vjerojatnost nastanka nepovoljnih mutacija, no istovremeno smanjuju i mogućnost pojave korisnih. One također smanjuju broj neutralnih mutacija koje u nekom trenutku nisu ni korisne ni štetne, ali se to s vremenom može dogoditi kada se nakupi dovoljan broj takvih neutralnih mutacija.

Čak ni stanice istog višestaničnog organizma ne mutiraju sve istom brzinom. Primjerice, stanice kože, odnosno epitela, kod ljudi imaju više razine mutacija od stanica jajnika ili debelog crijeva. Budući da se stanice kože stalno odbacuju, više razine mutacija u njima uglavnom ne predstavljaju veliki problem, no ipak mogu biti temelj za razvoj raka kože. Mutacije matičnih stanica iz kojih se razvijaju druge stanice, primjerice u debelom crijevu ili u jajnicima, značajno su opasnije, pa je njihova razina biološki uređena da bude niža.

Mutacije se kroz život nakupljaju u organizmu, pa s godinama raste vjerojatnost da će neke od njih postati tumorske.