U TRAVNJU 1945. godine, dok se Drugi svjetski rat u Europi približavao kraju, talijanski fašistički diktator Benito Mussolini pokušao je pobjeći iz Italije u nadi da će izbjeći savezničke snage i domaće partizane.

Njegovo hvatanje 27. travnja 1945. u gradiću Dongo na jezeru Como, samo nekoliko kilometara od švicarske granice, označilo je dramatičan kraj njegove vladavine i života. Ovaj članak temelji se na provjerenim izvorima, uključujući englesku Wikipediju i Encyclopædiju Britannicu, te dodatne informacije dostupne na webu.

Pad fašističkog režima

Benito Mussolini (1883.–1945.), poznat kao Il Duce, vladao je Italijom kao fašistički diktator od 1922. do 1943. godine. Njegova agresivna vanjska politika i savezništvo s nacističkom Njemačkom doveli su Italiju u Drugi svjetski rat 1940. godine.

Međutim, vojni neuspjesi, uključujući poraze u Sjevernoj Africi i neuspjelu invaziju na Grčku, oslabili su njegov režim. Saveznička invazija na Siciliju 1943. godine dovela je do unutarnje pobune: Veliko fašističko vijeće smijenilo ga je 25. srpnja.

Njemačke snage, predvođene SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem, oslobodile su Mussolinija iz zatočeništva u operaciji na Gran Sassu 12. rujna 1943. Hitler je potom postavio Mussolinija za čelnika marionetske Talijanske Socijalne Republike (Repubblica di Salò) u sjevernoj Italiji, ali ova država bila je potpuno ovisna o njemačkoj potpori i lišena široke narodne podrške. Kako su savezničke snage napredovale, a njemačke trupe se povlačile, Mussolini je gubio kontrolu.

Pokušaj bijega

Do travnja 1945. godine situacija za Mussolinija postala je neodrživa. Saveznici su probili njemačku obranu u sjevernoj Italiji, a partizanski pokret, okupljen pod Komitetom za nacionalno oslobođenje Sjeverne Italije (CLNAI), pokrenuo je opći ustanak u gradovima poput Milana.

Dana 25. travnja 1945. Mussolini je napustio Milano nakon neuspjelih mirovnih pregovora s CLNAI-jem, koje je vodio milanski nadbiskup, kardinal Schuster. Njegov plan bio je pobjeći u Švicarsku, a odatle, prema nekim izvorima, zrakoplovom u Španjolsku, gdje je frankistički režim mogao pružiti utočište.

Mussolini se pridružio konvoju njemačkih trupa u povlačenju prema sjeveru, pokušavajući prikriti svoj identitet prerušavanjem u njemačku vojnu uniformu. S njim je bila njegova dugogodišnja ljubavnica Clara Petacci, zajedno s petnaestak ministara i visokih dužnosnika Talijanske Socijalne Republike. Konvoj je krenuo prema jezeru Como, području blizu švicarske granice.

Hvatanje u Dongu

Dana 27. travnja 1945. konvoj je zaustavljen u gradiću Dongo na jezeru Como od strane talijanskih partizana iz 52. Garibaldi brigade, predvođenih komunistom Urbanom Lazzarom. Partizani su pretraživali vozila u potrazi za fašističkim dužnosnicima.

Unatoč Mussolinijevu pokušaju da se sakrije prerušen u njemačkog vojnika, prepoznat je, prema nekim izvorima, po karakterističnim čizmama ili po ponašanju. Clara Petacci također je identificirana, a cijela grupa uhićena.

Partizani su odbili zahtjeve za predajom Mussolinija savezničkim snagama ili za suđenje, smatrajući ga odgovornim za desetljeća represije i rata. Sandro Pertini, socijalistički partizanski vođa, objavio je na Radiju Milano: „Vođa ove bande kriminalaca, Mussolini, uhićen je dok je, žut od straha, pokušavao prijeći švicarsku granicu." Odluka o njegovoj sudbini brzo je donesena.

Noć između 27. i 28. travnja Mussolini i Petacci proveli su u zatočeništvu u obližnjoj kući obitelji De Maria u selu Bonzanigo, kod Mezzegre, nedaleko od Donga. Ujutro 28. travnja, po nalogu partizanskog vrhovnog vodstva (CLNAI) i uz izravno sudjelovanje Waltera Audisija (kodnog imena "Colonnello Valerio"), Mussolini i Clara Petacci izvedeni su iz kuće pod izlikom da će biti prevezeni na sigurnije mjesto.

Međutim, na zidu farme Villa Belmonte u Giulinu di Mezzegra, Audisio je iz pištolja ustrijelio prvo Mussolinija, a potom i Petacci, koja je pokušala stati između njega i metka.

Njihova tijela prevezena su u Milano i 29. travnja izložena javnosti na Piazzale Loreto, gdje su obješena naopako nad improviziranim benzinskim postajama. Ovaj brutalni čin imao je snažnu simboliku: upravo na tom trgu godinu dana ranije fašisti su javno izložili tijela ubijenih partizana. Tako je smrt Mussolinija označila ne samo kraj njegove vladavine, nego i krvavu osvetu za godine represije.