DANA 8. lipnja 1191. godine engleski kralj Rikard I., poznatiji kao Rikard Lavljeg Srca, stigao je u Svetu Zemlju kako bi se pridružio Trećem križarskom ratu. Njegov dolazak pred opsjednuti grad Akru bio je jedan od najvažnijih trenutaka cijelog pohoda i događaj koji je dodatno učvrstio njegovu reputaciju jednog od najslavnijih srednjovjekovnih vladara i vojskovođa.

Iako je u Engleskoj vladao svega deset godina i u svojoj zemlji proveo vrlo malo vremena, Rikard je ostao zapamćen prije svega kao ratnik i križar, a ne kao državnik.

Rat koji je pokrenuo pad Jeruzalema

Treći križarski rat izbio je nakon što je muslimanski vojskovođa Saladin 1187. godine porazio križarsku vojsku u bitki kod Hattina i osvojio Jeruzalem. Vijest o gubitku svetoga grada izazvala je šok u kršćanskoj Europi, a papa je pozvao na novi križarski pohod.

Na poziv su se odazvala trojica najmoćnijih europskih vladara toga doba, njemački car Fridrik Barbarossa, francuski kralj Filip II. August i engleski kralj Rikard I. Barbarossa se tijekom puta utopio u rijeci u Maloj Aziji, dok su Filip i Rikard nastavili put prema Svetoj Zemlji.

Rikardovo putovanje bilo je sve samo ne jednostavno. Zbog oluja je njegova flota završila na Cipru, gdje je u sukobu s lokalnim vladarom Izakom Komnenom osvojio cijeli otok. Taj će se potez pokazati iznimno važnim jer je Cipar postao ključna baza za opskrbu križara tijekom narednih desetljeća.

Upravo je na Cipru Rikard oženio Berengariju Navarsku, koja je postala engleska kraljica.

Dolazak pred Akru

Kada je 8. lipnja 1191. godine stigao pred Akru, grad je već gotovo dvije godine bio pod opsadom. Križari su pokušavali osvojiti važnu luku, dok je Saladin sa svojom vojskom nastojao razbiti opsadu i pomoći braniteljima.

Dolazak engleskog kralja donio je novu energiju križarskim snagama. Iako se ubrzo razbolio, Rikard je osobno nadzirao izgradnju opsadnih strojeva i organizaciju napada. Njegova vojna sposobnost brzo je postala očita i prijateljima i neprijateljima.

Samo mjesec dana nakon njegova dolaska, Akra je pala u ruke križara. Bio je to najveći uspjeh Trećeg križarskog rata.

Ipak, osvajanje grada obilježila je i jedna od najmračnijih epizoda pohoda. Nakon neuspjelih pregovora sa Saladinom, Rikard je naredio pogubljenje nekoliko tisuća muslimanskih zarobljenika, što je izazvalo osude već među nekim suvremenicima i ostalo predmet rasprava povjesničara do danas.

Protivnik kojeg je i Saladin poštovao

Nakon osvajanja Akre, Rikard je poveo križarsku vojsku prema jugu. U rujnu 1191. ostvario je jednu od svojih najvećih pobjeda, porazivši Saladinovu vojsku u bitci kod Arsufa.

Iako su se dvojica velikih vojskovođa tijekom rata neprestano sukobljavala, između njih se razvilo uzajamno poštovanje koje je kasnije preraslo u brojne legende. Prema predajama, Saladin je čak poslao vlastitog liječnika da liječi bolesnog engleskog kralja, iako povjesničari nisu sigurni koliko su takve priče utemeljene na stvarnim događajima.

Unatoč vojnim uspjesima, Rikard nikada nije uspio ostvariti glavni cilj križarskog rata, ponovno osvojiti Jeruzalem. Dvaput je stigao nadomak grada, ali je zaključio da ga ne bi mogao dugoročno obraniti od muslimanskog protunapada.

Kralj koji je postao legenda

Godine 1192. Rikard i Saladin sklopili su mir kojim je kršćanima zajamčen pristup svetim mjestima, dok je Jeruzalem ostao pod muslimanskom vlašću. Treći križarski rat tako nije ostvario svoj glavni cilj, ali je sačuvao dio križarskih posjeda na obali Sredozemlja.

Rikard Lavljeg Srca ubrzo je krenuo kući, no na povratku je zarobljen i pušten tek nakon goleme otkupnine. Poginuo je 1199. godine tijekom opsade jednog francuskog dvorca, pogođen strijelom iz samostrela.

Iako je kao engleski kralj proveo vrlo malo vremena u vlastitoj zemlji i često je kritiziran zbog visokih poreza kojima je financirao svoje ratove, njegova vojna hrabrost i borbe protiv Saladina pretvorile su ga u jednu od najslavnijih figura srednjeg vijeka. Dolazak u Svetu Zemlju 8. lipnja 1191. bio je trenutak kada je ta legenda doista počela nastajati.