Povijest nije učiteljica života - bar ne u Libanonu
DA POLITIKA može itekako utjecati na povijest i služiti političkim svrhama, usto potpirujući nacionalne, religijske i etničke tenzije pokazala nam je povijest vlastite zemlje. Slična stvar događa se danas u Libanonu. Tamo se u školama uopće ne uči o građanskom ratu koji je u toj zemlji bjesnio između kršćana i muslimana u razdoblju od 1975. do 1989. godine i za vrijeme kog je Izrael na tu zemlju izvršio invaziju.
Za učenike libanonskih škola, nacionalna povijest prestaje sa 60-im godinama prošlog stoljeća, nakon čega se prelazi na svjetsku povijest. Naravno da to nailazi na čuđenje i proteste djece, jer sva čuju za građanski rat prije nego saznaju što je to uopće povijest.
Neki od profesora su zabrinuti. Kažu da, posebno u današnje vrijeme, kad u Libanonu ponovno rastu religijske tenzije, izostanak unificirane nacionalne povijesti samo produbljuje već postojeće napetosti. "Amerika je iskoristila povijest da stvori multietničku zajednicu. Mi smo ju iskoristili da razjdinimo narod", kaže ravnatelj centra za obrazovanje. "Od samog početka, ja učenika ne formiram kao građanina, nego kao pripadnika religijske ili etničke zajednice." (Kako ovo zvuči poznato, zar ne? - op.a.)
Po dogovoru iz Taifa, koji je 1989. prekinuo građanski rat, Libanon je trebao ujediniti svoje povijesne knjige u školama i djeci predstaviti jedinstvenu nacionalnu povijest koja ne bi zaobilazila niti jednu zainteresiranu stranu.
Do tog vremena su škole za djecu različitih religija imale potpuno različite programe satova povijesti. Za kršćane je Otomansko carstvo bilo okupator libanonskog teritorija, za muslimane su Otomani bili administratori. Za kršćane su Francuzi bili administratori, za muslimane kolonizatori. Kršćani uče o Feničanima, koje smatraju svojim precima, muslimani Feničane preskaču. I što je najgore od svega, takav sustav se nastavio do danas.
Cijeli sustav gledanja na povijest obojan je religijskim ili sektaškim pogledom. 2000. je Ministarstvo obrazovanja izdalo smjernice za sastavljanje školskog programa koji bi maknuo politiku iz povijesti. Trebalo je napisati udžbenike povijesti tako da duboko i precizno analiziraju što je dovelo do podjela u Libanonu, kako su one uzrokovale građanski rat i kako se to u budućnosti može izbjeeći. Program je odbačen i 2001. je pokušano napraviti nove udžbenike. Napisan je jedan, koji je zabranjen. Problem nije bio u tome što je opisivao dolazak Arapa na vladi nezgodan način. Naime, naglašavao je libanonsko nacionalno, a ne arapsko jedinstvo. To se nije svidjelo vladi koja je tada bila pod utjecajem Sirije.
Tako da učenici danas u libanonskim školama koriste udžbenike iz 60-ih i 70-ih, iz kojih ne mogu naučiti ništa. Što znači da će ih biti lakše kontrolirati, budući da će svatko imati povijest gledati onako kako mu bude govorio onaj tko mu u tom trenutku bude prao mozak.
Da si dočarate libanonski problem, zamislite da je Jugoslavija opstala nakon Domovinskog rata, i da vaša djeca koja su sada u osnovnim i srednjim školama o tom ratu ne uče. A, možete se i sjetiti 9999 različitih povijesti Jugoslavije.
J.D.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati